Radnici Đure Đakovića nisu dobili plaće.
Iako im je obećala Predsjednica koju toliko vole i kojoj toliko vjeruju.
Iako im je obećao ministar Darko Horvat, u ime onih koje desetljećima biraju. Iako se ministar Horvat savjetovao sa ministrom Medvedom, o tvornici.
Jer ministar Medved se u proizvodnju razumije. On proizvodi branitelje kao na tekućoj traci.
Trideset godina nakon rata.
Đuro Đaković, nekadašnji div, velikana i diva Ante Milovića.
Tvornica koja je svojim radom dugo godina nosila pravo ime. Ime velikana za prava radnika, Đure Đakovića.
Kao veliki protivnik šestosiječanjske diktature u travnju 1929. godine uhićen je u Zagrebu i mučen.
Odveden na tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu i od žandara ubijen, 25. travnja 1929. godine, pri insceniranom bijegu, zajedno s Nikolom Hećimovićem, tajnikom Crvene pomoći.
Davno je sve stalo.
Ili skoro sve.
Nekadašnja impresivna proizvodnja, visok tehnološki stupanj počeo je stagnirati. Da bi sve palo.
Otišlo je sve u vražju mater.
Nekako mi se čini da su tvornice počele propadati upravo kada su radnici umjesto dotadašnje ponosne Bandiere Rosse, počeli pjevati Lijepa li si.
Dok su u Uljaniku ponosno pjevali Bandiera rossa, proizvodili su brodove. Kad su pjevali Lijepa li si, prosili su.
Za koru kruha.Settebandiere.
Nekada gromko i ponosno pjevana Bandiera rossa, nestala je s ponosnih radničkih usana, da bi je zamijenila Lijepa li si.
Nacionalno je pobijedilo klasno.
Kao što mi je davnih sedamdesetih godina uz bocu vina vizionarski prognozirao veliki Srećko Bijelić.
Došao je trenutak kada je ponosno radništvo palo u blato.
Kad su njihove tvornice potkradali političari, neznalice i gramzivi lopovi.
A oni su šutjeli.
Sretni jer imaju državu.
Koja ih ne voli. Imaju u Herceg Bosnu kojoj pjevaju, koju ne voli svijet, ali je ljube oni.
A od nje se ne živi. Nju se ne jede.
Jer ona jede njihov kruh.
Došao je trenutak kada je ponosno radništvo palo u blato.
Kad je ponos zamijenila ruka na srcu i sreća što imaju domovinu.
U kojoj nemaju posla.
Došao je trenutak kada je ponosno radništvo palo u blato.
Kad su se od ponosnih i grubih radnika pretvorili u prosjake.
Kad su se dlanovi njihovih čvornovatih ruku skupili u molitvu.
Dajte nam kruha.
Jer kruha si sami zaradit ni izborit ne možemo.
Nekada su znali, a sada jedino prosit znaju.
Došla su vremena da se na njima skupljaju poeni.
Došla su vremena kad vjeruju svakom lažljivom političaru.
Jer odavno oni nisu više radnici.
Odavno više u njihovim srcima i njihovim sljepoočnicama ne bubnja i ne huči ona:
Ustajte prezreni na svijetu
Svi sužnji koje mori glad!
To razum grmi u svom gnjevu
Kraj u ognju bukti sad
Prošlost svu zbrišimo za svagda
Ustaj , roblje , diže se
Sav svijet iz temelja se mijenja
Od Bandiere Rosse postali su samo settebandiere.
Pizduni, političke prevrtljivci koji su spremni istaknuti svačiju zastavu, samo da im u ponizno u molitvu sklopljene dlanove daju štrucu pljesnivog hljeba.
A nekakvi Horvati, Medvedi, Kolinde i dalje će im obećavati kruh.
A ako nemaju kruha, nek jedu kolače!
I nek pjevaju.
Lijepa li si.
I nek glasaju!
Za one iste za koje su glasali i posljednjih trideset godina.
Od vremena kada su zaboravili Bandierru Rossu!
VEZANI ČLANAK