Ponekad ipak treba gledati u televizor.
Podigneš čipkasti tabletić koji visi do pola ekrana, prebaciš ga preko plastične gondole koja godinama stoji na televizoru, pa sjedneš na trosjed, noge na stol u gledaš iznošenje mjera Andreja Plenkovića.
Pa se malo čudiš, malo križaš, pa malo psuješ.
Dok cijeli svijet želi pokrenuti proizvodnju, poljoprivredu, mi ćemo njihove napore gledati urednih frizura uz kavu nakon nedjeljne mise.I bit ćemo sretni. Jer odavno Hrvatima glava služi samo za frizuru nosit
.svega viđenoga danas, svakako mi je najupečatljivija frizra Andreja Plenkovića, kojeg valjda žena ne zna ošišati, a onako, bez zajebancije, meni sa malkice duljom kosom izgleda baš onak…
Da sam žensko, bolje bih to znao reći.
Dakle od svih tih velikodušnih dopuštenja, najbolja i to daleko najbolja je Plenkijeva frizura.
Dojam kvari sitna žvalja na gornjoj usnici, bit će da su mu šalice za kavu prali u Bandićevom vodovodu.
Ja obraćanje narodu gledao nisam. Imao sam pametnijeg posla.
I jebe mi se za popuštanje mjere. Moje masline su neobrezane, moj vrt u drugoj županiji je neobrađen, moj voćnjak je zapušten.
Jer sam se pridržavao mjera. Jer nisam jedan od onih 1.300.000 ponosnih vlasnika propusnica.
Jer sam samo disciplinirani građanin.
Nisam ni praktični vjernik, pa se nisam kurčio po misama, koje su u stvari postale okupljališta krkana koji su željeli samo jedno. Tamo staraca nije bilo. Bili su krkani i siledžije koji su dišli pokazati da im niko ništa ne može.
I boli me ona stvar za popuštanje mjera koje je planirano i napisano na Kaptolu.
Jer, već od onih pizdarija koje smo gledali, od neprihvaćanja mjera od strane velikog dijela Crkve u Hrvata, bilo je jasno sve više-manje.
To što je mjerama unakažen državni proračun, nije bitno.
Bitno je da je izostala lemozina.
Nije bitno ni što je 21 tisuća ljudi ostala bez posla.
Prvo ćemo otvoriti Crkve.
Jer ljudi moraju moliti.
Jer moraju davat lemozinu.
Ja ću svoj zapušteni vrt, svoj neobrezan voćnjak moći vidjeti tek 11. svibnja.
I masline također.
Hrvati su nekada bili topli narod, ljudi širokog srca, veseli, bezbrižni, a odavno to nismo.
Toplinu je zamijenila mržnja prema svima koji su drugačiji od nas, od nekad poprilično školovanog naroda postali smo štala prepuna konjina s lažnim diplomama kupljenim na buvljacima BiH, uhljebima, diplomantima nekakvih sveučilišta za koje su televizijske škole sanak pusti.
Njima su tri stvari najbitnije:
Pomolit se, natapirat se i sjedit u kafiću.
Dok cijeli svijet želi pokrenuti proizvodnju, poljoprivredu, mi ćemo njihove napore gledati urednih frizura uz kavu nakon nedjeljne mise.
I bit ćemo sretni. Jer odavno Hrvatima glava služi samo za frizuru nosit.
Inače, oko dva tri mjeseca nisam čuo niti riječ od moralnih vertikala ovog društva.
Vlasnika povlaštenih mirovina.
Njih ne smeta korona, nije ih pogodio potres. A internetske kladionice su radile bez prestanka.
Bilo bi sranje da je okinuo Internet. Odma bi bili šatori pred teleoperaterima.
A i penzije su dolazile točno, što je poprilično bitno.
Ali, ploču HOSU koju treba nekam bacit, to nisu mogli prešutit.
Odmah su se ti štovatelji lika i djela Franje Tuđmana, ali i Ante Pavelića javili, ko da ih je u dupe ubolo.
Duboko ih je povrijedilo.
Do jaja.
A slušao sam izjavu Milanovića, uključenog mozga, a poprilično pamtim, pa se sjećam zbivanja iz tih vremena.
Milanović je u svojoj izjavi u desetak rečenica savršeno točno iznio okolnosti oko pripajanja HOS-a ZNG-u.
Prema tome, ploča je bezvrijedna, vrijedni su životi ljudi koji su izgubljeni, djelomično i za ideju koja nije prihvatljiva demokratskim društvima.
Treba im podići spomenik, u svakom slučaju.
Bez obilježja koja asociraju na ustaštvo.
Bio sam u ratu.
Uz mene su bili i HOS-ovci. Ostala su prijateljstva i danas.
I vjerujte mi na riječ, niti jedan od onih koji su umirali izrešetani mecima ili gelerima bombe nisu zadnje riječi posvetili niti Hrvatskoj, niti su se dernjali Za dom spremni.
Posve sigurno nisu.
Ljudi su izgubili živote boreći za ideju koja nije dobra. Za ideju koja je u Jasenovcu uništila 80.000 života.
A svi skupa smo branili Hrvatsku.
U kojoj je nakon što je uništena industrija, trgovina, promet, ugrožena egzistencija, škoslka godina upropaštena, najvažnije da rade crkve.
Jebiga, zaludu su se borili.
I ja s njima.