Ovih se dana u akademskoj zajednici povela rasprava o tome koliko je legitimno da jedan znanstvenik koji je odviše zauzet politikom da se istovremeno bavi i znanošću, na putu u istu tu politiku, koristi afilijaciju institucije na kojoj radi. Kao zaposlenik Filozofskog fakulteta u Rijeci nazočio sam sjednici Fakultetskog vijeća na kojoj smo kolegi Predragu Šustaru jasno ukazali da se ne koristi afilijacijom riječkog Filozofskog fakulteta kao ‘legitimacijom’ za javnu prepoznatljivost. Nevidljiv u javnosti, na neki je način to morao raditi—isticati da je dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci, ne bi li sebi priskrbio legitimitet na putu za nešto što se pokazalo njegovim političkim fijaskom. Nekad laburist, Šustar, prešao je u HDZ, ne bi li za vrijeme vladavine Karamarka i možda najžešćeg totalitarističkog desničarenja u Hrvatskoj, bio ministrom znanosti. Doduše, ne i bogoštovlja.
Šustara sam uvijek poštovao kao znanstvenika i bilo mi je žao što se odlučio na dvostruki gubitak. Njegovim ulaskom u politiku izgubili su i politika i znanost. Na sreću, vratio se znanosti, gdje mu je, po mojemu sudu, i mjesto. I ova se pomalo oporavlja.
Nije on jedini od mojih kolega za kojega sam isprva smatrao da se nije trebao baviti politikom. Pritom mislim na briljantnu znanstvenicu, Andreu Zlatar, s respektabilnim opusom i širinom. Ugledna znanstvenica, književnica, profesorica. Itekako je radila kao ministrica kulture. Surađivao sam s njom i to uspješno, otvoreno i kolegijalno. Za mandata napravila je, u gabaritima koje politika dopušta, toliko toga. Donesen je zakon o kazalištu. Unutar HAVCa pokrenut je filming što vam je poticaj za strane produkcije. Za njezina mandata, stukovne udruge pisaca financiralo se po aktivitetu društava, po njihovim programima, njihovom broju, sadržaju i realizaciji, a ne numerički, po ‘glavarini’, po broju članova istih tih društava. Riječka pokojna tvornica “Rikard Benčić” bez ministrice Zlatar ne bi postala aktivnim prostorom postindurstrijskog kulturnog života grada. No, uza sve to, nikako se nisam mogao saživjeti s činjenicom da jednu od najobrazovanijih i najelokventnijih osoba koje poznajem ne gledam u njezinom uredu na Odsjeku za komparativnu književnost, u predavaonici, na nekom simpoziju… već u ministarskom stolcu. Ali, vratila se znanosti. I neka je. Znanost je ponovno radosna.
Primjera ima puno. Budući da i sam radim u društveno-humanističkom području, iz glasnih razmišljanja isključit ću ‘prirodnjake’, ali nemoguće je ne primijetiti koliko se liječnika samo uvalilo u politiku. Toliko da se čovjek pita, jesu li ti ljudi, kad su bili mladi, studij medicine upisali ne bi li spašavali živote ili manifestirali volju za moći biti gospodar života i smrti. Na razini pojedinih tijela živih ljudi dok prakticiraju medicinu, kao i na razini kolektivnog tijela politike dok prakticiraju politiku.
Ima, naravno znanstvenika, za koje je bolje da se znanošću ne bave, jer joj tako najviše mogu koristiti, ali oni su ionako rektori poput Damira Borasa, ili članovi rektorskog trijumvirata Ježić-Boras-Čović—trojnog pakta koji je, dok se je hvatao gelendera na ljestvama koje vode na vrh nacionalne akademske politike, na vrijeme odbacio odskočnu dasku znanosti. Jasno i pošteno.
Zadnjih je par dana uskipjela rasprava o Nini Raspudiću, čovjeku koji se, nada se, na vrijeme, ukrcao u vlak iz kojega se kani iskrcati na Kaptolskom kolodvoru. Zagrebački Filozofski fakultet polarizirao se oko toga smije li ili ne njihov djelatnik u javnosti iznositi radikalno desne stavove, kao recimo onaj u kojemu je silovanje žena ubacio u svoj ideološki kalkulator i o njemu se izrazio u postocima. Raspravlja se o tome da li bastion slobodne misli, zagrebački Filozofski fakultet, ustanova čije se demokratske odluke o izboru dekana bagerom gaze u zagrebačkom Rektoratu i to tolikom silinom da se ovaj, zajedno sa posadom i kormilarem, ‘pomakao’ za deset centimetara udesno, može tolerirati Raspudićeve stavove. Neki misle da može, jer je kod nas demokracija, a drugi da ne, jer njegova izjava o silovanim ženama nije pitanje demokracije već civilizacijsko pitanje.
Mišljenja sam da ovdje Raspudić ima širi manevarski prostor od onoga koji je svojevremeno imao Predrag Šustar, jer Nino iskače iz paštete. Za njega znaju cijele Hrvatska i BiH. Da se oglasi u javnosti, Raspudić apsolutno ne treba isticati akademsku afilijaciju. On je, sam je to rekao „markantna javna ličnost“. On to i je! I ne pamtim da je ijedan svoj stav, ma kakav bio, Raspudić ikada izrekao referirajući se na ustanovu u kojoj radi. Tako da mislim da bi ga kolege na fakultetu trebale ostaviti na miru. Ne zlorabi ni njih ni Odsjek. Samo je jedan u nizu znanstvenika u politici. Ali kakvih? Time se ovaj tekst zapravo bavi. Nino Raspudić za sebe kaže da je filozof. Budući da je filozofiju diplomirao a njome se nikada aktivno nije nešto bavio, postavlja se pitanje: otkud mu to?
I sam zaintrigiran pitanjem znanstvenosti znanstvenika kao i znanstvenog utemeljenja samotituliranja, na osobnoj razini zgrožen Raspudićevim stavom o ženama od kojih su neke silovane – stavom na koji on ima potpuno pravo i niti jedna institucija mu ga niti smije ni može osporiti, najprije sam se zapitao kako jedan filozof može bez sustavne argumentacije izvaliti nešto takvo, a onda sam od toga odustao jer sam se sjetio da je i Čović filozof. Dapače, nama kao studentima koji smo Filozofski fakultet upisali ranih osamdesetih simpatičan asistent etičara i Praxisovca, Milana Kangrge, onako nekako drag u svojoj bezazlenosti i mekoći da smo za njega skovali prigodnu rečenicu: Nihil est in Ćović quid prior non fuerit in Kangrga. Ovaj konstrukt sadržajne posudbe i inter-personalizma, kao što je pokazao sud vremena, nije se održao. Čovjek se osamostalio našavši drugog mentora u arhivu bušenih kartica kratkog pamćenja.
Odustavši od pitanja kako filozof može biti tako (samo)uvjereno ‘zadojen’ vratio sam se lakšem. Što filozofa čini filozofom? Ne. To je za mene preteško. Još lakšem: po čemu je Nino Raspudić filozof? Za to mi nije trebao Delfski gnjurac. Dostajao je Google.
Uvidom u bibliografiju koja je dostupna na Wikipediji poznatoj po tome da čovjek sam o sebi može napisati natuknicu, što na relaciji pošiljatelj-primatelj jamči 200% objektivnosti, neprijeporno je da je Nino Raspudić, u kontekstu ovakve leksikografije, zaista sam sebi filozof.
Kako ne bi bio?!
Pa napisao je dvije autorske znanstvene knjige kod renomiranog i svjetski poznatog akademskog izdavača Naklada Juričić/Udruga građana ‘Dijalog’ te četiri knjige prethodno napisanih kolumni od kojih je svaka ocijenjena kao A1 (u narodu poznata kao ‘izvorni znanstveni članak’) u filozofskom časopisu Večernji list koji je toliko tražen u akademskoj zajednici da izlazi svaki dan i može se kupiti na kioscima. Dvije od Raspudićevih znanstvenih knjiga tiskanih između 2014. i 2019. izašle su u akademskom tisku kojeg je samo za Raspudića pokrenuo filozofski dnevnik Večernji list, a dvije u hrvatskoj inačici izdavačke kuće Routledge, Pergamena – Trgol. Budući da se radi o značajnom hrvatskom filozofu čiji su znanstveni članci prešli svaku granicu pa ga se čita kako u Bosni i Hercegovini tako i u dijaspori, dužan nam čitateljstvu podastrijeti popis filozofskih knjiga. Citiram prema Wikipediji. Hrvatskoj.
Odnedavno prateći Raspudićevu političku karijeru, nemalo sam se iznenadio kada se ovaj uzoriti filozof samoproglasio bivšim idiotom. Točnije: nekad-idiotom-koji-se-vlastitog-idiotizma-kani-riješiti-ulaskom-u-visoku-politiku. Ovo s crticama, tako vam pišu filozofi, pogotovo oni koji su čitali Martina Heideggera ili Vanju Sutlića. Teško je reći je li Raspudić sam sebi bio idiot jer je bio filozof, ili je bio filozof, jer je bio idiot, ali kadgod netko samovoljno želi vlastiti narod lišiti jednog filozofa i zamijeniti ga bivšim idiotom, postavlja se pitanje: što je u filozofu iz metafizičkog drijemeža probudilo idiota koji se javno odriče vlastitog idiotizma? Niti više želi biti filozofom, niti idiotom… a tako mu je dobro išlo. Godinama je, kako sam za sebe kaže, bio markantna javna figura i intelektualac: kao veleučeni filozof-idiot formirao je javno mnijenje. I sada bi se rješavao aveti samoidiotizma. U ime čega? Kamo bi on to? Odakle dolazi? Kamo ide? Čemu se može nadati?
U prilog činjenici da se idioti nezamijećeno i tiho kreću među nama budalama govori i to da Raspudića nikad nisam smatrao idiotom. Dapače, poštovao sam ga i uvažavao kao iznimno inteligentnog, dobro informiranog, solidno obrazovanog pučkog tribuna, oratora i analitičara širokog kulturnog i političkog spektra. Znači da ga ispočetka nisam dobro razumio. Probat ću to ispraviti. Ne toliko zbog mene koliko zbog onih koji pamte kraće od mene. Usudit ću se sjećati u ime svih onih koji to ili ne mogu, ili ne znaju, ili pak odbijaju uraditi.
Dok je, kako sam za sebe kaže ovaj nezavisni kandidat na izbornoj listi Mosta, bio idiot, od mosta nije bio daleko. U Mostaru je počeo kao ljevičar i urbani gerilac. Sudjelovao je 2005. u organiziranom gerilsko-umjetničkom pothvatu otkrivanja spomenika Bruce Leeu, Honkonžaninu, golorukom borcu, majstoru matrakanja šakama i stopalima, taj urbano-gerilski čin argumentirajući time da on i njegovi gerilci to čine jer Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak… Spomenik je djelo kipara Ivana Fijolića, a idejno je čedo „Mostarskog urbanog pokreta“. Prema tada (i) Raspudićevim riječima, Bruce Lee, postavljen je u Parku Zrinjski, ne bi li tamo, bez mača u toku, simbolizirao borbu protiv etničkih i kulturnih podjela, komunicirajući univerzalne vrijednosti kao što su: lojalnost, vještine, prijateljstvo i pravda.
Danas gotovo nitko ne pamti autora Fijolića, ali svi znaju da je spomenik Raspudićev. Ex Idiot in spe, Nino, itekako se potrudio da posvoji to što kolektivno što autorovo dijete. Taj ne da je danas samo pro life, taj je pro kidnapping the already living creatures made by friends and colleagues. Taj pokret doduše još ne postoji, što ne znači da se Raspudić tamo nije predbilježio kao član. A) u slučaju da se ovaj osnuje i postane oportuna opcija i B) u slučaju da ne uspije u misiji samodokidanja osobnog idiotizma. Filozofski rečeno: Selbstabschaffungselbstidiotie.
Bob Marley u Banatskom Sokolcu.
Ali, vratimo se etno-internacionalizmu spomeničkog Maspoka s početka 21. stoljeća. Nije Bruce Lee bio jedini NeHrvat, NeSrbin, NeBošnjak… kojemu su urbani pokreti i građani dvadeset i prvog stoljeća takozvanog Regiona podizali spomenike. Tako je za trajanja „Rock Village Festivala“ (2008.) u Banatskom Sokolcu u Vojvodini, podignut spomenik Bobu Marleyu. Erektori reggae ikone rekli su da to rade jer se radi o nenasilnom aktivistu koji se riječju, pjesmom i gestom, zalagao i borio za slobodu, jednakost i pravdu. Novomostarac, Lee, to je radio objeručke i objenoške. Marley gitarom. Srpski su rokeri 2008. vjerovali, i to duboko, da su suživot i tolerancija u jednakosti temelji njihove životne filozofije. Osim ova dva, najmarkantnija, spomenika nultih novog milenija, u Srbiji su podignuti spomenici Rockyju Balboi (S. Stallone) i Tarzanu, odnosno plivačkoj i glumačkoj zvijezdi (Johnnyju Weissmulleru). U Tuzli je pak osvanula Greta Garbo. Koliko kipova, ni jednog Hrvata. Eto u kakvom se urbanom i suvremenom društvu koje je korespondiralo sa stoljećem u kojem živimo kretao današnji nezavisni inženjerac mostogradnje, Nino Raspudić.
Počevši kao urbani gerilac i radikalni ljevičar čega se danas ne sjeća, bivši idiot je skrenuo i to udesno i zastupa u najmanju ruku konzervativne stavove… Idiotizam je valjda oblik života koji počinje začećem, ali kojega se političkim angažmanom dade abortirati u bilo kojem životom dobu. I to se ne kažnjava već se nagrađuje. Mjestom u Saboru. Idiot-Free-Zone.
Probao je Nino sve i sva. Čak se i baviti talijanistikom. I to temeljito. Zaposlio se na Filozofskom fakultetu 2000. i još je docent. Dvadeset godina i još docent, ma va fan culo! Dobro, u dvadeset godina bavljenja sobom, obavio je magisterij pa doktorat što bi mu trebalo udijeliti titulu docenta emeritusa. Pa da se stane s reizborima u postojeće agregatno zvanje. Pritom treba kao olakotnu okolnost uzeti montažu činjenice da je intelektualni alkemičar koji je pretvorio kolumne u filozofski žanr i krstio se filozofom.
Probao je s gerilom. S ljevičarenjem. Pisao je za Feral Tribune kojemu je sam ponudio dva teksta (razgovor s Claudiom Magrisom, u listopadu 2005. i reportažu s Umbertom Ecom u prosincu 2006.) tako samoinicijativno surađujući s listom za kojega tada nije znao da se radi o ‘medijskim bastionu jugokomunizma’, o ‘listu koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’. Za te je tekstove primio ‘Judine škude’, taj ‘prljavi Sorosev novac’. Nije idiot da se toga danas sjeća.
No, ne budimo bar mi idioti i ne vjerujmo bivšem idiotu. Daleko je Nino Raspudić od idiota. On je čisti oportunist s veoma visokim koeficijentom inteligencije i fascinantno selektivnom memorijom. On je i sveznadar. Koliko sam god puta imao priliku slušati njegove kriptoprofane propovijedi loše zamaskirane u ton debate, niti ga jednom nisam čuo da se o bilo čemu pita. On da začuđen stoji pred svijetom, prepun znatiželje jednog, recimo, filozofa. Ma, hote proć! Pa nije on idiot da ne zna. Taj zna sve. Niti jednog pitanja taj nema. Samo odgovore i to na sve. Da kojim slučajem nije ni filozof ni idiot već američka telefonska sekretarica, zvali bi ga answering machine. Marke NeitherBut.
Umjesto da ga danas pitaju o pravu žene na pobačaj trebali su ga pitati kad će i gdje udariti COVID 19 i kad će udariti i koliko će jak biti potres u Zagrebu. Znao bi u dan i u sekundu. O Bergamu da i ne govorimo. Ipak je primarno talijanist. I umjesto da tuku gdje je slaba misao jaka, Raspudića pitaju gluposti za koje i sam kaže da su nevažne. Valjda se zato u lošem izbjegavanju odgovora u sučeljavanju kandidata za Parlament održanom na Blagdan Velike Floskule ili Dan antifašističke borbe pokazao arogantnim machom, rekavši kako imamo puno bitnijih problema od prava žene da odluči hoće li pobaciti. A ti su korupcija, ekonomija, krađa, potres… tako tipično muško-idiotski gradirajući probleme koji nisu jedni od drugih više ili manje važni već supostoje i jednako su vrijedni, ako naravno, netko nije toliki idiot da sam sebe razotkrije kao idiota koji smatra da su žene nevažne u, ako ne i isključene iz ekonomije, seizmografije, korupcije… te da su puke rasplodne mašine… buhtle u nastajanju.
Kako Nino sve zna, zna on jako dobro, ponovimo to, da nije idiot. On se samo šali kad to kaže. Izražava se, da tako kažem, figurativno. Kao Bandić kad kaže da bi svima dao da je ima, ili Škoro-pa-političar, koji bi primijenio figurativne šerijatske zakone mlateći po prstima one koji kradu. Koliko li bi tek invalidnina tada imali na grbači kada bi se Hrvatskom šetali obespršćeni dubleri vandaliziranog brončanoga Bruce Leea. Zna Raspudiću Nino da nikad nije bio uvjeren ni u šta. Nije idiot da to ne zna.
Docent Raspudić (od glagola: docirati) bio je i ostao prozirni oportunist koji je veoma brzo, u srednjim tridesetima, što je mali korak za čovjeka, a veliki za idiota, shvatio da je kod nas, u intelektualnim krugovima, na ljevici gužva. Da pored, recimo, Srećka Horvata i Slavoja Žižeka, barem u ovoj inkarnaciji u koju je ušao kao idiot, a kani je zapečatiti post-idiotskom foteljom u Saboru, ni kao urbani gerilac nema šanse. Naime, za razliku od ove dvojice od kojih je barem jednim u očima javnosti htio postati: Nino Raspudić nije filozof! Za njega, osim ako se Magris i pokojni Eco nisu izlajali, nitko izvan granice Hrvatske i BiH škoro da nikad nije čuo. Za Horvata i Žižeka zna skoro cijeli svijet. I što bi se Nino gurao u gužvu kad je lakše konvertirati i postati desničarem. Na desnici ionako mozak vrijedi dvije marke, a i ta je valuta, baš kao i Nini Feral, Mostarski urbani pokret i slomljene pa reparirane šake Bruce Leea, otišla u zaborav.
Toliko o nezavisnom kandidatu Mosta koji je, srušivši iza sebe most Mostarskog urbanog pokreta, preko noći i preko Neretve, izgradio pontonski, ne bi li žedne preko vode preveo, osjeća on to, one ranjene bipolarnom politikom. Sjetimo se i ovoga: 2010. Raspudić je bio predsjednik žirija Trash Film Festivala. I na tom se planu ovih dana odlučio aktivirati ušavši u službenu konkurenciju za najbolju mušku ulogu u Trash hitu Podstanar u vlastitoj glavi.
