Često se u politici lamače izbornim legitimitetom.
Osvojenim preferencijalnim glasovima.
Tako strašno veliki izborni legitimitet ima Siniša Hajdaš Dončić, sa osvojenih 20.904 preferencijalnih glasova na izborima 2016.
Pa bi on htio, slijedom svojeg velikog izbornog legitimiteta htio biti predsjednik SDP-a, a u konačnici, kad oporavi stranku, znači nikad, volio bi biti premijer.
Pa bi cijela Hrvatska birala na izborima po oprobanom šalabahterskom sustavu.
Drug je Siniša Hajdaš Dončić, samo polupao lončić.
Zašto recimo, predsjednik Vlade ne bi bio Milan Bandić, kosa mi se diže od pomisli, ali brojevi ne lažu: na izborima lokalnim, osvojio je 101.828 glasova.
On ima pet puta veći legitimitet za bit predsjednik nečega.
Bilo čega u odnosu na vlastoljubivog akrobata Sinišu!
Ili Anka Mrak Taritaš, sa osvojenih 80.765 glasova, četiri puta više?
Ili Sandra Švaljek, koja je, jadna osvojila samo 63.131 glasova, tri puta više od dičnog nam Siniše?
Ili Bruna Esih, koja je osvojila samo 36.131 glasova, dakle, po mišljenju građana, relativno mrska Bruna osvojila je jedan i pol puta više glasova od ambicioznog Siniše?
Sve ove brojke govore puno.
Prvo, da je SDP u kurcu, da likovi koji pobjeđuju u malim sredinama, osvajajući broj glasova daleko ispod broja glasova polovine kandidata u Zagrebu, žele vladati.
Jer su vlastoljubivi.
Sve ovo čita i gleda čovjek koji je osvojio 42.265 preferencijalnih glasova.
Gleda i čita, ali, njega se ništa ne pita.
