Puno ja ljudi poznajem, kako i priliči mojim godinama. U biti, siguran sam da ih poznajem previše, puno previše. Koliko bi život bio ljepši da neke ljude nikada sreo nisam. Lakši i ugodniji. Ali, jebi ga, to je život. Volim razmišljati o ljudima, promatrati njihovo ponašanje, nastojim proniknuti u sitnice, jer znam da se svi mi ponašamo po nekom svom obrascu. Vrlo rijetko ponašanje odstupa od obrasca, a većina od njih ni ne shvaća da žive u dobro uhodanoj shemi. Evo, neka moja frendica, kada bi me netko za nju pitao, ruke bih u vatru stavio, da je istinska dama, žena s manirima, pristojna, okrenuta obitelji, kako se ono po selima govori žena, majka,kraljica. Smjerna i smirena, predana radu i samoodricanju.
I onda su počela šuškanja, pričice, sve jače. Počinju se spominjati imena, pogađate, muških osoba. I ja sam polako počeo promatrati, svi signali navodili su na to da pričice imaju debelu osnovu. Ufatila me neka tuga. Na što se čovjek svede, kako može pasti kad izgubi kompas. A opet, možda griješim, možda krivo tumačim te neke sitne signale? Ja, kao ja, mrtav ladan kresnem joj u facu da nije pametno ako radi što se priča, pa još otrovno upitam, Da nisi možda trudna? Naravno, kao posljedica druženja s muškim osobama. Strašno ju je pogodilo moje pitanje. Baš ono, jako. Razmišljao sam kasnije, možda nisam to trebao reći, zatjeravati se, kaj me se tiče, a babac i nije u prvoj mladosti, možda nije trudna.
I tako sam s tim mislima zaspao. Probudio se s ječmencem, zatvorenim okom.
Mislim da ona ne čita ove gluposti koje ja pišem, ali ako slučajno ipak, da joj javim da ne treba ići na nikakve testove za trudnoću. Nalaz je na mom kapku. Ono što su frfljale stare babe, postala je realnost. Zamjeriš se trudnici i evo ti ječmenac.
Na što se ljudi svedu, u što li se pretvore, čudno je to.
Seoske propalice postale su zakonodavci, razredne budaletine postale su ministri. Ratni profiteri postali su faktori.
Baš kao Hrvatska. Problem je da dugo i dobro pamtim. Pamtim ushit, masovni ushit prvog referenduma, onog o samostalnosti. Svi smo se nadali, željeli boljitak. Nekako je to izgledalo kada po maglovitom sivom vremenu izađeš iz tunela Sveti Rok. Pa te zabljesne Sunce, veličanstven pogled na sve ono što se nalazi ispred tebe. Proricale su pametne ekonomske glave budućnost bolju nego Švicarskoj. Nekako mi se činilo slušajući ih, da će umjesto muljevite Save teći med i mlijeko. Industrija, čak za svjetske razmjere respektabilna, obala, hoteli, turistička tradicija, bogata Slavonija, poljoprivreda, ribarstvo. Umjesto Švicarske postali smo siromašna i uništena zemlja, nastanjena ljudima koji mrze sve i svakoga, osim love i moći. Ljudi koji su sretni kad susjedu crkne krava.
I sve je otišlo u kurac. Na što smo se sveli?
Reći ćete, bio je rat. Da, bio je rat. Osobno sam ga iskusio puno jače i intenzivnije od barem 400.000 branitelja, od ukupno 600.000. Možete vi pričati što god hoćete, ali prije početka pucnjave, sve velika i važna poduzeća su već bila potaracana, pretvorena, strpana u džep belosvetskih lopova i hohštaplera.
Ogromne, svjetski poznate firme padale su u džepove HDZ lopova ko snoplje u siječnju, veljači i ožujku 1991. Rat još nije bio. U ožujku 1991 bio sam i u Beogradu i u Moskvi. I nije bio rat.
Rat je došao na već spaljenu zemlju. Popaljenu točnije. Nestale su tvornice, nestao je novac od prodaje ogromnog stambenog fonda, nestajale su financijske donacije za kupovinu oružja. Nestajalo je sve. Ostali su samo krvoloci i sjecikese, koji su se pretvorili u društvenu elitu. Seoske propalice postale su zakonodavci, razredne budaletine postale su ministri. Ratni profiteri postali su faktori.
Pa kako smo mogli postati Švicarska?
No way.
Vidi u što smo se pretvorili, ona gospođa s početka priče je simbol.
Samo da ne dobijem još jedan ječmenac.
Ili bubotak u oko.