Podravsko sunce je ustanova za osobe sa otežanim razvojem, osnovana radi liječenja i osposobljavanja djece sa bolestima koje ih sprečavaju u normalnom školovanju, za koliko toliko pristojan život.
Povod pisanju bila su obraćanja nekolicine čitatelja koji su pisali o svojim tugama i obiteljskim situacijama. Namjerno ne kažem tragedijama, jer se radi o roditeljima koji vole svoju djecu. A djeca se najviše vole kada su bolesna. Na žalost, toj djeci ne dostaje velike roditeljske ljubavi i brige cijeloga života. Nedostaje pažnje društva u kojem žive.
Pred petnaest godina, dakle davno, 2003. osnovan je COOR Podravsko sunce. Centar za osobe sa otežanim razvojem.Školom upravlja Školski odbor, sastavljen od 7 članova i to:
3 iz redova zaposlenika, 1 roditelj, 3 od osnivača, grada Koprivnice.
Pokušao sam se, kao što se uvijek pokušavam informirati iz prve ruke, pa sam išao pogledati web stranicu Podravskog sunca. Otkrio sam jednu stvar. Pod rubrikom povijest, otvara se stranica.
Prazna. Kao da se povijesti stide!
Podravsko sunce se Financira na slijedeći način: Plaće zaposlenih iz državne riznice.Režijski troškovi i održavanje itd. iz decentraliziranih sredstava preko grada.
Dakle, Podravsko sunce je u potpunosti u vlasništvu grada Koprivnice, kojim upravlja SDP, od stoljeća sedmog.
Vrlo velika većina junaka ove priče ujutro rano oblače crvene dresove, pa se lagano odšeću na posao.
Dakle, kada je otvoren centar, ukazala se potreba za formiranjem kabineta za Senzornu integraciju. Što je senzorna integracija, možete vidjeti ovdje, na screenshotu COOR PS.
Sredstva za centar skupljena su iz donacija Podravke i udruge Latice iz Koprivnice, koja je su sredstva za Senzornu integraciju povukla iz različitih projekata, u nadi da će senzorna integracija pomoći djeci. Dakle, taj dio opreme bi trebao biti vlasništvo udruge. Senzorna integracija je nabavljena.
Podravsko sunce (PS) je u biti škola, koja ima razrede, u koje se nazovimo to pravim imenom, utrpavaju djeca mimo svih pedagoških i medicinskih kriterija. Tako da centru imamo djecu od sedam do 21 godinu, u grupama raspona dvije godine, posve različitih liječničkih dijagnoza, vrlo često nekompatibilnih za boravak u istom prostoru. Naravno da radi svega toga, među djecom dolazi do sukoba, pa je pojava da bolesno dijete lema do besvijesti drugo bolesno dijete od dvije godine, na žalost, stvarnost.
Roditelji uzalud pokušavaju riješiti problem sa PS-om, ne nailaze na razumijevanje, jer „na žalost nema dovoljno osoblja“. Hja, ja ne znam imaju li dovoljno ili nemaju, ali znam drugo. Na oko 100 djece, imaju 47 zaposlenih i 14 pomoćnika u nastavi, dakle ukupno 61. Pomoćnici im služe da u stvari čuvaju djecu, jer rehabilitatori ne mogu sami s velikim skupinama.
Ali zato imaju čistačica koliko škola sa oko 1000 učenika.
Kada priča o „nedostatku osoblja“ dopizdi roditeljima, čija djeca na žalost u SP ne napreduju ni malo, ne preostaje im drugo, nego djecu ispisati iz Centra. I onda roditelj ispišu djecu. Ne jebu im oca i mater, kao što bih to učinio ja, samo ih ispišu, jer vide da grad Koprivnicu boli kurac za njihovu djecu. Ali, djeca sa autizmom bi trebala koristiti senzornu integraciju, koja im bitno poboljšava zdravstveno stanje, a u čijem financiranju je sudjelovala udruga latice, koje su članovi. Malo kurac! Ko vas jebe, vas i vašu djecu, nemate pravo koristiti sobu, jer to ne dozvoli Uprava.
Kojom upravlja Grad Koprivnica.
Kojim upravljaju veseljaci iz Katedrale crvene religije.
Koji ne znaju ni upravljati sami sa sobom (ali ne senzorskom, jebi ga, ne znam naći akcent na tastaturu, premda znam dobro akcentirati).
Senzorska soba je, zamislite samo za onu djecu koju su roditelji morali, na žalost ostaviti u COOR-u, vrlo često iz financijskih razloga, jer svako takvo liječenje izaziva velike troškove. Pa su roditelji koji su djecu ispisali iz te kuće čemera i jada, prisiljeni djecu voziti u Zagreb, Čakovec, Varaždin, dva puta tjedno. Ljudi sve rade da bi pomogli svojoj djeci, troškovi vožnje djece su visoki, bacaju ih na koljena, a sve što im treba, nalazi im se pred nosom. Ali, ne lezi vraže. Ona djeca koja su ostala u COOR-u, ne koriste sobu, jer zamislite, „nema dovoljno osoblja“. Pa tako radi nehaja i nebrige uprave, poprilično skupa investicija zjapi više-manje prazna, a dječici je potrebna ko kruh.
Da nisam pristojan i fin, napisao bih pizda vam materina bestidna, kao roditelj zdravog djeteta, ali ja sam pristojno odgojen čovjek, pa neću napisati.
Zato je škola pretrpana romskom djecom, pun je razred romske djece. Kakve sad pa kurčeve veze imaju romska djeca sa COOR-om. Vrlo jednostavna, ali dužan sam dati jedno obrazloženje.
[stextbox id=’alert’ ccolor=’c43f3f’ bgcolor=’c43f3f’ cbgcolor=’c43f3f’ bgcolorto=’c43f3f’]Obzirom da se radi o vrlo osjetljivoj problematici, djeci oboljeloj od teških bolesti, o očitoj nebrizi osnivača i vlasnika, o nacionalnim manjinama, ovaj tekst je pisan vrlo pažljivo, kao da hodam po jajima. Svojim, pa pazim da ne boli. Svaka činjenica je provjerena pet ili šest puta. Iz nepovezanih izvora, po mom odabiru[/stextbox]Dakle, romska djeca, u tom zecu leži grm.
Država subvenicionira školovanje te djece 300% više nego djece kojima je liječenje potrebno, ali nije COOR PS-u prihvatljivo. Dakle, romska djeca su više-manje nesocijalizirana, zbog načina života, ali ne boluju niti od Downa, niti od autizma, naprosto su, kao laik bih rekao, neprilagođena. Postoje dvije vrste “razreda”, jedni su razredi koji su od prvog do osmog razreda i u njima se ući, a drugo su grupe, u kojima su djeca koja ne mogu niti najosnovnije stvari naučiti.
Te grupe bi trebale biti do maksimalno šestero djece, prema zakonu i pravilniku, ali pravilnici i zakoni postoje da bi ih se odjebalo i gazilo, pa u PS razredi imaju do jedanaestero djece, od kojih jedno dijete ima autizam, drugo je u kolicima, treće ima Down, pa jedan Rom koji je „samo“ nesocijaliziran. Pa glavom manje i nemoćne djece udara o zid, „jer ga živciraju“ Poznat je slučaj, da je jedno romsko dijete „otkriveno“ sa petnaest godina starosti, nakon obiteljske tragedije, kojeg su odgojno potpuno zapostavljenog stavili sa, oprostite, teško bolesnom djecom.
Voditeljica gripe je gospođa Marija Šprem, koja se uistinu trudi oko te grupe, pa je tako na fašnik, u grupu došla odjevena kao zečica u pripijenom poluprozirnom kostimu.
Tako treba!
Zlobnici kažu da je oglas za njezino mjesto objavljen u Glasu Slavonije, zbog narihtavanja natječaja, obzirom na tada manjkavu kvalifikaciju, a jako je bliska SDP-u, naročito Ankici Nježić, (koja je obnašala funkciju pomoćnice ministra za odgoj i obrazovanje, ali je smijenjena zbog nesposobnosti i nemara),što joj u Koprivnici nipošto nije odmoglo, dapače. Ima još svakakvih priča, o kojima je ne pišem.
Uglavnom sve ovo se događalo u Koprivnici, kojom, rekao sam od stoljeća sedmog vladaju SDP-ovci. Koprivnica nije toliko veliki grad, da se sve ne bi znalo. Do detalja. I nema amnestije od ovoga ni za koga. radi se o nemoćnoj djeci.
Roditelji su godinama pokušali promijeniti stanje na bolje, ali nisu nailazili ni na kakav odaziv, kako uprave PS, tako ni vlasnika, Grada. Tek, godine 2011, nakon silnih prijava i pritisaka, gospodin Mršić šalje reviziju u PS. Financijsku. Nalaz te revizije je u drugoj ladici na desnoj strani stola današnjeg šefa SDP-a Koprivnice, vrlo pažljivo pospremljen. Ali je 2015 izvršen nadzor proračunskog korisnika od strane Ministarstva financija.
Došla dektiva.
Koja je napravila zapisnik na samo trideset i dvije stranice. (Nalaz revizije ne želim objaviti, ali ga imam). Ima tu čudesnih stvari.
Pa kažu:
da Centar na kraju izvještajnog razdoblja nije utvrđivao rezultat poslovanja, da dio poslovne dokumentacije nije knjižen, da su izvještaji popunjavani na temelju ručno vođenih evidencija, koje nadzoru nisu dostavljene, zbog čega višak prihoda poslovanja za nadzirano razdoblje nije točno iskazan,
da je u bruto bilancama za nadzirano razdoblje evidentiran promet tekuće godine, bez prenesenog stanja iz prethodne godine, da su izvještaji popunjavani na temelju ručno vođenih evidencija, koje nadzoru nisu dostavljene, zbog čega vrijednost imovine, obveza i vlastitih izvora za nadzirano razdoblje nije točno iskazana,
da su knjige blagajne za 2010. i 2011. godinu vođene ručno, da promet po istima nije knjižen u glavnu knjigu, da su blagajnički izvještaji vođeni po mjesecima, bez upisa rednog broja, datuma i vrste dokumenta, te bez potpisa blagajnika, da blagajničke uplatnice i isplatnice, kao blagajničke isprave, ne postoje, odnosno nisu izdavane, nego su računi, koji su prilog blagajničkom izvještaju, zbrojeni po vrstama troška, te u ukupnom iznosu upisani u blagajnički izvještaj, da navedeni računi nisu potpisani i ovjereni od strane čelnika, te da na istima nije navedena svrha (namjena) troška.
Tih bljuvotina ima koliko oćeš, vidljivo je da je tamo lovom radilo što se god htjelo.
Pa je protiv tadašnje ravnateljice gospođe Ksenije Vukić i voditeljice računovodstva gospođe Gordane Kovačić, sestre prve obrve Katedrale duha, ali i Koprivnice, Siniše Kovačića, podignuta kaznena prijava i optužnica.
Suđenje traje i danas, sa odličnim šansama da sve ode u pičku materinu rečeno hrvatskim jezikom, a pravnim rječnikom u, zastaru.
Podizanje optužnica protiv zaposlenica Podravskog sunca pozdravio je i pročelnik za društvene djelatnosti i europske poslove Darko Ledinski. Koji je povezan sa PS na neki čudan način, ali o tome ja ne pišem. Prije nego što je bio taj pročelnik toga nečega za integracije, bio je direktor Aposa, agencije za poticajnu stanogradnju, naravno u vlasništvu grada. Gdje ga je dogradonačelnik Pros uguro na mjesto direktora. Čovjek nije mogo na miru poticat stanogradnju od silne brige, poticanje stanogradnje skoro da je stalo. Zbog Fifija. Imo je pesa Fifija, kojeg bi rado izveo u šetnju, ali jebiga, mora se i malo radit. Pa je našo kerovođu. Da mu šeće cucka, da se brine da redovito piša i kenja po parkovima. Pa kada se vraćao sa posla, Fifi je veselo potrčao prema svom gazdi, ne mareći ni malo što ga kerovođa Mišel, koji je marljivo obavljao svoj zadatak, jer, tako se napreduje, pokušava smiriti na uzici. Puno kasnije, kada je taj vodič pesa na pišanje, već odrastao, gospodin Ledinski je bio saborski zastupnik pune dvije i pol godine. Pa je jadnik moro putovat u Zagreb. A Zagreb daleko, a čovjek, jelte, šparan. Pa se vozijo vlakom. Šezdeset i pet puta. Vozila se studentarija sa njime vlakom redovito. A piso da se vozijo autom, pa na svakoj sjednici Sabora strpa u džep 295 kunića, nije puno, ali dvadeset tisuća kunića ukupno.
ada smo kod kunića, pitam se koliko se za tu lovu može slasno smazati zečjih paprikaša?
Čovjek je dok je bijo u Saboru bio strašno umoran. Od silnog putovanja, u Saboru nije progovorijo niti jednu riječ, ko ona baba iz Bjelovara iz Statutarne komisije, ali i ko onaj lik iz Varaždina za kojega su građani mislili da je pjevač ili svirač, a srećom niko nije rekao da je svirač kurcu. Dakle, čovjek je u Saboru držo vodu u ustima, dvije i pol godine. Svakim danom jedan novi ćutolog u Saboru. sa penzijom oko devet soma kuna.Još jedan koji je šutnjom zaradio saborsku mirovinu.
Evo, ovo je početak priče o Koprivnici.
Nastavci slijede. Ima toga puno, jako puno…
