Bila su to čudna vremena
Bila su to čudna vremena, jer ljudi su se smijali. Neki zvonko, neki grohotom, a neki nekim zvukom koji je podsjećao na štektanje mitraljeza, pa smo se opet smijali tim mitraljescima. Da, puno smo se smijali, bili bezbrižni. Možda mi se samo čini, jer smo bili mlađi.
Da, sigurno zato jer smo bili mlađi. Ali, zašto su se smijali moji roditelji. Moji djed i moje bake? Pa oni su bili stari. Strašno stari, mislio sam tada.
Smijali smo se, a da nismo imali Zekanovića, Grlića Radmana, Dalibora Filipovića, Marija Banožića. Imali smo prave komičare, ne priučene.
Vruća ljetna noć
Bila je vruća ljetna večer, na današnji dan. Pred kućom mog dida, betonska terasa, uvijek čista, baba je ljeti polijevala vodom, da se dobije malo svježine, a nad terasom na željeznom okviru gusta vinova loza koja je davala prekrasan hlad. Kažem okvir, malo mi je blesavo reći brajda, a u sred Dalmacije sam.
Iznijeli smo stolić na terasu, na njega postavili ogroman Rudi Čajavec televizor, ja sam se popeo na terasu i vrtio se s antenom u rukama, kao da plešem valcer, navođen uputama stručnog žirija koji je sjedio pred televizorom. Ajde još malo okreni, malo, ma ne klipane, ne toliko, vrati. Konačno su bili zadovoljni. Baka je donijela veliku kuhaču, ako zatreba, naš televizor u Zagrebu, kada je blokirao resetirao se udarcem dlana o plastični poklopac na leđima, pa su sve one PCL žarulje počele raditi kako treba. Ovaj televizor tribalo je malo potakljati kuhačom. Naravno, bio je to drugi model, naš je bio EI Niš.
Na stolu ispred nas narezan pršutić, panceta, veliki, sir iz ulja i veliki pot bevande. Svako malo nečija ruka poleti prema hrani. Tiho se priča, svi smo u iščekivanju. Došli su i susjedi iz ulice.
Pala je noć, završio je dnevnik. Počinje.
U studiju sjede dva muškarca, jedan je impozantan, onako otmjenog izgleda, aristokratskog, ko oni engleski lordovi sa slika u Vjesniku u srijedu. Doktor Josip Kotnik. Do njega elegantan muškarac, finih manira, otmjenog zgleda, doktor Vladimir Ivir. Zadnjih nekoliko dana gledali smo ih često. Javljali su se iz studija Televizije Zagreb. Kraj doktora Kotnika pobožno odložena, poput onih ogromnih svijeća u Katedrali, stoji maketa rakete Saturn Vb, našiljene na vrhu, a u tom vrhu je maleni prostor za tri astronauta. Večeras ćemo gledati slijetanje na Mjesec.
Ne znam koliko li sam puta te večeri pogledao prema se Mjesecu kroz gusto lišće loze, zbunjen. Gledam sivu rupičatu površinu Mjeseca snimanu iz LEM-a, smiješne letjelice koja ima samo jedan zadatak. Sletjeti na Mjesec i vratiti astronaute do malog čunjića koji kruži oko Mjeseca. Mjesec, žut poput suncokreta, nad mojom glavom, vrtoglavo se približavoa na didovom Rudiju u dvorištu, dvojica u studiju su nam polako, shvaćajući da imaju posla s neznalicama, lijepo objasnili što sada slijedi.
Šutnja u studiju, Iva Puljić Šego se nije još rodila
Kotnik i Ivir šute, sve su rekli ranije, sve su nam pojasnili, pa su nas pametno, pustili da uživamo u strahu i neizvjesnosti trenutka, samog, kako se to govorilo aluniranja. Na terasi tišina, nožem se mogla rezati. Jedini zvuk je pucketavi glas astronauta koji dopire iz utrobe Rudija Čajavca. Ne vidi se ništa. Nešto poput dima, podignuta Mjesečeva prašina. Samo pucketavi glas astronauta Neil Armstornga Eagle has landed. I glas čovjeka iz dalekog Houstona. Samo jedna riječ.
Touchdown
Trajalo je sekundu ili dvije. I onda topao i ugodan bariton doktora Kotnika, Uspješno su sletjeli na Mjesec. Kamere prikazuju ekipu koja stoji pred malim kutijama na kojima su se vidjeli zeleni grafikoni, u kontrolnoj sobi u Houstonu kako skaču, grle se i vesele. Uspjeli su.
Ljudski rad, nauka, znanje doveli su ljude na mjesec. 384.000 kilometara daleko, u malenom čunjiću u koji su natrpali tri čovjeka. Kad se jedan želi okrenuti, druga dva su se morala pomaknuti da mu naprave mjesta.
S druge strane Zemlje, Rusi su vrlo pažljivo pratili moćnim teleskopima, satelitima, radio antenama što to rade njihovi svemirski takmaci i najveći neprijatelji, Amerikanci. Da je bilo bilo kakve pogreške, moćni TASS bi obavijestio cijeli svijet.
Svu veličinu tog pothvata shvatio sam te jeseni, kada je u američkom paviljonu na Velesajmu bio izložen Apollo 8, letjelica koja je prva doletjela do Mjeseca i kružila oko njega i vratila astronaute na Zemlju. Vratašca su bila skinuta, a gledatelji su mogli navirivati se u unutrašnjost. Kada je došao moj red, tata me podigao i ugurao unutra. Baš pravo balkanski. Dok je došao čuvar, bilo je kasno, ja sam u Apollu bio. I pamtit ću to cijelog života. Hvala Ti tata. Jako mi nedostaješ.
Kasnije sam shvatio
Te davne noći, bilo je oko pola dva, čovječanstvo je stupilo na Mjesec. U malenom smiješnom i krhkom vozilu. Gore ih je odvela fizika, strojarstvo, astrofizika, kemija, medicina, sve nauke sudjelovale su u tom pothvatu. Serveri NASE imali su, tada nezamislivu memoriju od 64 Mb, točno kao moj Commodore kojeg sam kupio petnaest godina kasnije. Putanju su štreberski računali rehnšiberima, paljenje raketa za korekciju putanje radili su nakon običnog odbrojavanja, kao što djeca odbrojavaju pet, četiri, tri, dva, jedan, pali. Pa brojali tri sekunde i gasili rakete. Položaj su određivali sekstantom, kojim danas valjda samo ja znam raditi, jer postoji GPS, kojim se zna služiti svaka budala.
I sletjeli su. Pamet i hrabrost čovječanstva.
Sve je to dakako, bila prevara
Tada nisam znao da je sve to skupa samo velika prevara. Nisam znao da je Zemlja samo Ravna ploča, nisam znao ni da nisu uopće makli se sa Zemlje, nego je sve režirano i snimljeno u nekakvoj vukojebini, tko zna, možda negdje u Dalmatinskoj zagori.
Nisam znao sve te istine, koje danas mogu čitati na Internetu, istine koje pišu frizerke, pedikerke, automehaničari, vjeroučitelji i ostali stručnjaci opće prakse,
Jer opća praksa nadvladala je specijalizaciju, davno.
Pred pedeset tri godine, ovo vrijeme sjedili smo pred televizorom. Crno bijelim. U studiju Josip Kotnik i Vladimir Ivir.
Prvi ljudi slijetali su na Mjesec, tamo ih je odvela nauka.
Kakva je to bila zabluda, nismo znali ni da je Zemlja Ravna ploča, ni da nisu sletjeli na Mjesec. pic.twitter.com/SN3AJaEmDN— Spectator (@SpectatorHR) July 20, 2022