Bezbroj puta sam se upitao, a odgovor nisam dokučio.
Što je socijaldemokracija danas?
Treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom?
Postoji li uopće opravdanost postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata?
Teška su to pitanja, nikada nisam dokučio odgovor koji nije u sebi sadržavao ali.
Ta pitanja postavio san angažiranim intekektualcima, ljudima sa stavom, za koje sam mislio da nemaju prepreke otvoreno izreći svoje mišljenje.
Odgovore sam dobio od većine, nekolicija se ispričala. Zahvaljujem svima, onima koji su odgovorili i onima koji su se ispričali, navodeći vrlo jasne razloge.
Danas objavljujem odgovore dr.sc. Vlaha Bogišića, leksikografa
Također, objavljujem i njegove biografske podatke.
Sutra, u nedjelju, objaviti ću odgovore izv.prof.dr.sc Viktora Gotovca, docenta na Katedri za radno i socijalno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
Socijaldemokracija je u suvremenom hrvatskom društvenom ambijentu ono što joj samo ime kaže, a to je dijelom uvjetovano time kakve su u hrvatskom jeziku i kulturi sjećanja historijske pretpostavke toga pojma, odnosno kako joj je „obnova“ zamišljena te dinamički profilirana. Kako god bilo, hrvatska redakcija socijaldemokracije nije ljevica, jedno stoga što je u mjeri u kojoj je uopće bila relevantna historijska socijaldemokracija u nas bila regresivna i konzervativna, a drugo što je takva retorička zasada oživljavana blago uzevši suzdržanošću od ljevice.
U Hrvatskoj na žalost ni vrijednosno ni strukturno nema socijaldemokratske tradicije njemačkoga ili austrijskoga tipa. S vremenom se uvriježilo ne samo u smislu europske grupacije nego i po implicitnom sestrinstvu uzimati SDP i njemački SPD. No, problem je u tome što je SDP i stigao do svoga socijaldemokratskoga nazivnika bježeći od lijeve programske geneze, dakle upravo od onoga što je supstancija SPD. Dok je „bio“ Stranka demokratske promjene, SDP je držao otvorenim dvije lijeve linije – demokratsku, i liniju promjene, dakle modernističku. Srastanjem s historističkim konstruktom SDSH SDP je na sebe preuzeo svu značenjsku kontaminaciju, pri čemu su nastojanja da se pojmovno resetiranje održi bila osuđena na propast i bez neželjenog kumstva te ideje. Naime, politički protivnici s aurom provoditelja „kulturne obnove“ projekt su blagoslovili revizionistički tumačeći da je ljevica hrvatska samo onda kada deklarativno ističe hrvatsku dimenziju, zapravo kada je deklarativna.
Posve suprotno, tradicija hrvatske ljevice, kroz dva paralelna toka, radićevski i komunistički, emancipirala je suverenizam sve do državnosti. Štoviše, sama se Hrvatska demokratska zajednica u svojim temeljnim dokumentima poziva na tu sastavnicu, ali je u političkoj praksi revidira u vlastiti, boljševički tip nacionalističkog narativa, konzervativan i ispražnjen od društvene promjene. Hadezeovski pojam „obnove“ suprotan je toj promjeni. SDP je dakle upao u zamku da prihvati ono što mu je rečeno da treba biti, pa se i njegova socijaldemokracija svela na pandan HDZ državotvorstva, jednako isprazan i jednako netočan.
Pritom su dakako političke prakse po sebi utjecale na profiliranje, percepciju pojma. Ako su posljedice integracije s SDSH još bile u sferi „identitetskog“ traganja, „integracija“ s HSLS pokazala je vrijednosni potencijal same izvorne strukture SDP, što je na izborima 2007. honorirano, da bi se koncept posve urušio „suradnjom“ s prežicima HNS. Nakon što je HNS preuzeo SDP vladu, ionako zatečeni i rezignirani hrvatski čovjek izgubio je dobar dio entuzijazma da povezuje socijaldemokraciju s time kako se zove to društveno stanje u kojemu se kreće, treba li i može li ga se mijenjati.
Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
Potrebne su političke strukture koje rade na društvenoj promjeni. Vjerojatno ništa s historijskim nazivnikom nije održivo, pa ni socijaldemokracija. Dobar primjer za tu tezu je vrijednosno suprotan supstrat HSS. Kolikogod destruktivna energija koju je HDZ u više navrata pokazao u slamanju refleksa radićevštine u političkom okruženju potvrđivala da je autentičnost HSS živa, teško je pretpostaviti njezinu novu razgovjetnost. Naravno, kada bi se doista neka politička snaga, pa i pod socijaldemokratskom egidom nedvosmisleno zauzela za društvenu promjenu, drukčije postavljen društveni ugovor, a protiv sada korporacijskog i svijeta umreženog u kulturu laži, na način kako su se to Radić i komunisti suprotstavili konstitucijskim i društvenim prevarama, ukratko kada bi se ovdje netko snašao na način da makar mali dio društvenog kapitala, u pameti a i parama pridobije za ljevicu mogao bi se nazvati kako hoće. No povezivati to s estradnim naguravanjem pa centrističkim salonskim portalima i kablovskim kanalima kao socijaldemokratske prakse nije drugo do maskenbal. Pritom treba uzeti u obzira da se i sam SDP zapravo slučajno zove socijaldemokratskim, pa nije isključeno da izađe ispod tog lažnog ogrtača ili da ga zakrpa na način po kojem bio stvarno pomogao redefiniciji pojma. Drugo je teže.
Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
Kada je riječ o SDP postoji dodatan problem, a rješenje problema može biti prednost. SDP je možda institucionalno zamišljen, a ako i nije via facti se razvio u svojevrsni stup dvostranačja u političkom sustavu. Da bi mogao funkcionirati kao takav, sigurno ne može biti „ovakav“, a ni politički protivnici mu ne mogu pomoći da bude drukčiji. Pitanje podrazumijeva mnogo hipoteza, primjerice je li SDP dok je bio drukčiji bio opravdaniji, što je i kada propustio, ako jest i tako dalje. Dok je politički sustav takav kakav jest, a to nije vrijednosno pitanje, SDP može doći u pitanje samo tako da neka druga politička snaga zauzme njegovo mjestu u tome stupu. To se kao ni u slučaju druge stranke iz stupa ne može dogoditi inkubacijama ni previranjima, poglavito ne kadrovskim otpadništvima, a čini se više ni tako da se političkim strukturama kaže što bi trebale biti. Barem smo tu epizodu političkog razvoja apsolvirali. Budući da je održanje organizma SDP vjerojatnije od toga da se takva alternativna struktura u skoro doba etablira, ne preostaje drugo do nadati se da postane drukčiji, od ovakav, ma što to značilo.
Socijaldemokrati su se pak nazivom samodefinirali. Kao relikt.
Biografski podaci
dr. sc. Vlaho Bogišić, hrvatski leksikograf Vlaho Bogišić jedan je od dobrih duhova ovih (balkanskih) prostora koji više djeluje nego što piše, više druge navodi da pišu nego što piše on sam, ali kada, s vremena na vreme, okupi između korica knjige ono što radi – to ostavlja traga.
Zbirka eseja Nedovršeni Bogišićev Ustav i druga plemenska razmatranja (Službeni glasnik, Beograd 2019, urednik Branko Kukić), nagrađena je kao najbolje djelo nefikcijske proze objavljeno u Srbiji 2019. godine.
Žiri (dr Ana Stišović Milovanović, dr Tomislav Brlek i Svetislav Basara) s pravom je primijetio da je rječ o autoru koji činjenicama vlada besprijekorno, ali im se ne prepušta, o eruditi koji, kroz uravnotežen tekst, kombinira dokumentarno i esejističko, a njegovo “nadahnuto kazivanje o književnoj historiji ili historiji zbivanja na ovim prostorima, otkriva filigranske detalje za koje se malo zna, ili podsjeća na općepoznate činjenice, osvjetljene novim tumačenjima”.
U drugom jezičkom režimu moglo bi se reći da Bogišić dekonstruira sve čega se dotakne: jezik, historiografski pristup, književnost i književne likove, tradicionalizam (ali ne i tradiciju), a ne štedi ni sebe.
Njegov slavni predak Baltazar (Baltazar Balto) Bogišić, pisac Opšteg imovinskog Zakonika za Crnu Goru (1888. godine) koji se smatra remek-delom juridičke literature, dobro mu dođe da zavrti historijsko-pojmovne dileme o pojmu identiteta, nasleđa, predanja.
Vlaho Bogišić, hrvatski leksikograf (Dubrovnik, 16. IV. 1960). Diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od 1988. radi u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža; 2001–08. ravnatelj, a 2008–12. glavni ravnatelj Zavoda.
Jedan je od pokretača i urednika Quoruma (1984–89), glavni urednik Kola (1995–2008). Sa S. P. Novakom sudjelovao u pripremi 59. svjetskoga kongresa PEN-a u Dubrovniku (1993) i pokretanju Vijenca (1994). Urednik u enciklopediji Krležijani (I–III, 1993–99) i Djelima Miroslava Krleže (2000–05), član uredništva Stoljeća hrvatske književnosti (1993–2008). Priredio prvi Leksikon hrvatske književnosti (1998., s L. Čale Feldman, D. Dudom i I. Matičevićem), izbore iz leksikografskih marginalija M. Krleže (tematski broj Kola, 2007, I; Marginalije, 2011) te izbor pisama Miroslava i Bele Krleže (Bela, dijete drago, 2015). S J. Matanović, K. Bagićem i M. Mićanovićem objavio zbirku kritičkih rasprava Četiri dimenzije sumnje (1988). Autor je zapisa Nedovršeni Europljani (2005) i romana Nekrolog za M. (2008).
Socijaldemokracija danas - Vlaho Bogišić