„Pažljivost, poštovanje u odnosu na druge pa i na samog sebe čini iskonsku pristojnost koja je za neke čini se ipak stvar prošlosti. Najvjerojatnije je za pojedince nikad nije ni bilo jer kako je to netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana.
S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama, a dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad nam obrazi postanu debeli te zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem. No, takvi su kakvi su. To je njihov koncept u kojem, ipak ne bi trebali sudjelovati.“
Ovako je pristojnost opisala Snježana Nemec.
Priznam, pristojnost je jedini razlog zbog kojega postoji Spectator.
Svjestan sam činjenice gdje živim, u kakvom okruženju i društvu živim.
Ali, kao i u svakom čovjeku, i u meni postoji nada. Nada u boljitak, jer kada bi živjeli bez nade, živo bi bio besmislen.
Osim ako ne pričamo o Nadi Murganić
U svakodnevnom čemeru, bezidejnosti i besprizornosti, neotesanosti, drskom cerekanju u lice onih koji nas kradu, uvijek sam vidio nekakav izlaz u, recimo to, lijevoj opciji.
Staloženo, intelektualnoj, nadasve poštenoj.
Dolazilo je polako.
Svakim danom po milimetar, dva, kap po kap.
Dok nisam shvatio. Sav očaj i beznađe ovoga društva.
Jer, shvatio sam da HDZ-u nema nikakve alternative.
Jer lijeva opcija nije staložena, sve je ali nije intelektualna, svakim danom je sve više krkanska, a njezino nepoštenje može se potpuno izjednačiti sa nepoštenjem HDZ-a.
Jedina je razlika što je HDZ dugo utkan u sve strukture vlasti i financijskih moći, pa odatle crpi svoju snagu, dok ljevici frustriranoj nesudjelovanjem u visokoj vlasti, udaljenosti od masnih financijskih izbora ostaje samo jedno.
Kokošarenje i na nižim nivoima izvršne vlasti.
Do izvršne vlasti dolazi se izborima
Da bi se došlo na izborne liste, najprije moraš bestidno pokrasti svoje stranačke kolege, naprčiti ih, gurnuti im do balčaka, da im oči ispadnu.
Samo da ti pobijediš. Da se uguraš na poziciju na kojoj curi lova.
U tvoje džepove.
Uopće nije bitno što oni misle o tebi. Nije bitno ni što se tim lopovlucima pune novine, portali, štampa, ko ih jebe.
Jer, sagrađen je mehanizam lopovluka.
Getriba, sa zupčanicima odreda kvarnim, neiskrenim i nepoštenim.
Tolike apsurdne odluke vrha stranke, glavnog odbora, statutarne komisije, koje podržavaju lopovluk i otvorene krađe i prevare, dokaz su mojoj tvrdnji.
Da je stranku preuzeo lopovluk.
Koji je svrha sam sebi.
Perpetuum mobile lopovluka.
Pas koji lovi svoj rep.
Kada bi lopovluk bio zaustavljen samo na deset dana, urušio bi se cijeli sustav SDP-a.
Sazdan na teškoj političkoj korupciji i prevari.
Poput lanca svetog Ante.
Krađi, prevarama, a nerijetko i na kaznenim djelima.
Sve to podržano i provedeno kroz organe stranke, glavnog odbora, predsjedništva i statutarne komisije.
Pristojnost je nestala.
Davno. Nekako u vrijeme kada je propao i rokenrol, a Hendrix se sa Zelenog mosta uputio prašnjavom cestom prema Poganoj Vlaki.
Sutra je prvi rođendan Spectatora.
Od tada je napisano oko trinaest tisuća kartica teksta.
Koji je razobličavao lopovluk, prevaru, nepristojnost.
U svim strukturama, svim strankama, poduzećima.
Spectatora ne bi bilo da nema vas, koji ste mi davali podršku i koji ste me filali podacima, dokazima, na čemu vam iskreno i veliko hvala.
Vas koji ste se žalili na ružne stvari koje vam se događaju, često ne vidjevši izlaz iz svoje situacije.
Nekima sam mogao i pomoći, na moje veliko zadovoljstvo, pa im i ovim putem želim daljnju sreću, a ako ustreba, ja sam uvijek tu.
Ima jedna čudna stvar u vezi mene, a govori sve o društvu u kojem živimo.
Spectator se skriva, skriva od onih, koji bi se u stvari trebali skrivati.
Ne samo od Spectatora, nego od pristojnih ljudi, kojih, vjerujte mi ima puno.
Jedino je zajebano to što su pristojni.
Pa se ne deru, ne urliču, ne kradu, bezobrazno se cerekajući u lice.
Pa nitko ni ti ne zna da postoje.
Hvala vam svima na podršci i čitanju u proteklih godinu dana!
Spectator
