Ilirska kraljica
Ilirsko kraljevstvo u davna vremena prostiralo se većim dijelom Balkanskog polutoka.
Iliri su bili hrabar narod, bavili su se gusarenjem, pod kontrolom su držali cijelo Jadransko i Jonsko more.
U vrijeme najveće moći Ilirskog kraljevstva, njime je vladala Teuta.
Teuta, kraljica Ilira.
Žena među grubim sirovim muškarcima.
Kraljica čak! Moćna, neprikosnovena.
Bilo je to dvjestotinjak godina prije Krista, pred ukupno 2.300 godina.
Od onda su na ovim prostorima vladali Rimljani, slavenski knezovi, Mađari, Talijani, Francuzi, čak je jedan dilber svojevoljno poklonio veliki dio teritorije nad kojom je vladao Talijanima, a to mu nije bilo dovoljno, nego je još i moljakao Talijane da mu imenuju i kralja, Talijančića, nauljene kose, potkresanih brčića.
Nek’ Talijan bude kralj Hrvatske, to je baš ono comme il faut, što bi rekao gosp Fulir.
Onda je došao diktator.
Diktator je natjerao svoje podanike željeznom rukom da obnove zemlju, da izgrade tvornice, smislio blesavu parolu ”Tvornice radnicima”, natjerao ljude da idu u škole. Tjerao ih je da idu po odmaralištima na more.
Otvorio im je granice, mogli su slobodno putovati kuda su htjeli.
Ma svašta im je radio.
Nakon diktatora redali su se nekakvi muškarci, čudni, pametni, glupavi, lopine, rotirali su se svake godine.
Došao je rat.
Prošao je rat.
Redali su se predsjednici, jedan za drugim.
Btw, da li ste primjetili da uvijek pišem u muškom rodu, predsjednik, kralj, ban, diktator?
Je, dugo već skoro dvije i pol tisuća godina, na ovim prostorima nema žene vladarice.
I onda se, tog vrelog ljetnog dana, u bosanskoj zabiti, 11.srpnja 2015. ukazala.
Ona!
Ukazala se veličanstveno, uvjerljivo.
Puno uvjerljivije nego što se Gospa ukazala krezuboj i musavoj vidilici Vicki, dok je jurila za ovcom Blekom koja se zavukla u grm.
Izgledala je skoro nestvarno, lijepo, dok joj se bijeli svileni šal, pažljivo prebačen preko ramena spuštao niz grudi koje su drhtale od uzbuđenja.
Gledala je masu, šutljivu.
Ogromna, beskrajno velika masa ljudi.
Pobožno su gledali u nju.
Sigurnim, skoro vojničkim korakom zakoračila je prema njima.
Stala je kod spomenika, poklonila se i položila vijenac.
Prilazi ljudima.
Žene u dubokoj crnini, žene, majke, kćerke, sestre pobijenih i zaklanih jedne mučne noći u Srebrenici od životinjski bešćutne ruke.
Očevi, muževi, sinovi, braća pobijenih i zaklanih jedne mučne noći u Srebrenici od životinjski bešćutne ruke.
Ljudi bez nade. Ljudi bez života. Bez sreće. Bez budućnosti.
I onda se ukazala ona.
Poput Gospe, zagrnuta bijelim šalom.
Prilaze joj. Jedna po jedna, jedan po jedan i kazuju ”Dobro došla kraljice Balkana i nado Bosne i Hercegovine. I naši ste!”, ”Čuvajte nam ovu kraljicu ona nije samo vaša, ona je i naša”
Ona se smješka zadovoljno, pokazuje da je zadovoljna iskazanim vazalstvom. Oduvijek je znala da joj to pripada. Pomislila je da se ovo događa nakon dobrih petstotina godina, kada je papa Grgur XV izabran aklamacijom.
Zadovoljno klepeće teškim trepavicama, kao što plesačice flamenca lupaju kastanjetama, a tužnim sreberničanima nekako pogled na taj prizor prizove u sjećanje onu tužnu ”Ne klepeći nanulama”. Još im je draža zbog toga.
Hrvatski mediji likuju.
Slave.
Dobili smo kraljicu. Kraljicu Balkana.
Koja je naslijedila Lepu Brenu ma tronu.
Sve vijesti vrište, pokazuju kako joj ljudi iskazuju poštovanje, svi odreda nazivajući je kraljicom, a ona sa velikim odobravanjem klima, skromno, jer ona zna da je to njezina prava titula.
Po rođenju, po znanju, ponašanju. Ma po svemu!
Prva kraljica od Teute na ovamo. Dvije i pol tisuća godina čekali smo na ukazanje. I dogodilo se.
Za vrijeme naših života. Unucima možemo pričati, ”znaš ja sam živio kada se ukazala kraljica Balkana”, a oni će o tome ponosno pričati svojim unucima.
Ma kakva Teuta, Balkan je veći nego što je bidna Teuta mogla ikada i pomisliti.
Kraljica Balkana!
Dobili smo Kraljicu Novog Zagreba (jer Balkan počinje iza Save), kraljicu od Sandžaka, kraljicu od Tekirdaga, kraljicu od Transilvanije, Kraljicu od Metohije, Kraljicu od Atike i Peloponeza, ma tko bi to sve nabrojao.
Jednom riječju:
Kraljicu Balkana.
I tako, kraljevala je. Pune dvije godine.
Čak je bila i dobra kraljica. Nije ih tlačila nametima, porezima, haračem. Nije slala age po danak u krvi.
Nikada.
Ponekad, po njenom mišljenju uistinu rijetko, znala joj je pobjeći koja kriva riječ, kretnja, ali o tome nije brinula. Jer, ona je kraljica Balkana.
Nije mi poznato da li je u trenucima dokolice, dok su je kozmetičarke pripremale za radni dan, za prijeme, dok je gledala u ogledalo pomislila “Ogledalce, ogledalce..”
Kraljica Balkana je uživala u društvu dobrih ljudi, ljudi, okružila se njima. Sve odreda plemeniti muževi i dame.
Profinjenog ponašanja.
Vrijeme je prolazilo…
Jedne kišne večeri, u privremenoj rezidenciji u Visokoj ulici , oprostite, schreibfehler, u vojarni u Gospiću, netko zakuca na vrata.
Otvore se vrata i uđe plemeniti Vezir od Like DrDado.
Skrušeno gleda u pod. “Oprostite, pismo za Vas, milostiva“.
Čita. Ljutito. Lupa šakom o stol.
Baca pismo bijesno.
Princ (nikada mu nije dozvolila nositi titulu kralja, nego mu je dodijelila titulu Vezir od Kuzu Ama, što bi u prijevodu bilo kao Grof od janjećeg buta), poskočio je zamašćene brade.
Teške trepavice sklopile su se, poput periske kada uhvati račića, usne stisnute u tanku crtu.
”Nisam kraljica Balkana, ja sam predsjednica RH”
”Više nisam kraljica Balkana! To mi je za zahvalnost za sve ono što sam učinila za njih
”.
Princ šuti. Gleda u slasni komad bubrežnjaka iz kojeg se puši na tanjuru.
A ni glavu nije pojeo.
Stotine misli.
On zna, učio je u školi, čitao, gledao filmove.
Kada kraljeve detroniziraju, oni bježe negdje u svijet. U nekakve rezidencije.
I tamo žive do kraja života.
Daleko od janjetine.
Samo losos…
E jebem te živote, pomisli tužno.