U ljudskom društvu postoji mnogo nezahvalnih, teških i mukotrpnih poslova. Tisuće ljudi u Hrvatskoj i svijetu za svoj dnevni kruh rade poslove koji su fizički naporni, emocionalno iscrpljujući, stresni, koji tjelesno i intelektualno troše. Pa ipak, mislim da bih radije i lakše radio većinu tih poslova nego posao koji radi predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović.

Pokušavam zamisliti kako mora izgledati jedan običan, najobičniji dan u životu hrvatske predsjednice. Pokušavam sebe zamisliti pred lavinom desetaka protokolarnih obaveza, s namještenim vječnim osmijehom koji se ne skida s lica deset sati dnevno. Pokušavam zamisliti da se moj život sastoji od grljenja s djevojčicama, rukovanja s ljudima koji vas ne zanimaju i koje ćete pet minuta kasnije zaboraviti, od namješteno srdačnog ćakulanja s dičnim staricama i fotografiranja s turistima.

Pokušavam zamisliti dan koji se sastoji od protokola i još protokola, od uvodnih slova, pozdravnih konferansi i presica. Dan u kojem ste 24 sata u javnom “modeu”, pa vam ni slučajno ne smije skočiti živac, nemate pravo na žutu minutu, niti na ikakav izljev spontanosti. Razmišljam o svim teškim poslovima koje diljem Jadrana u ovom trenutku rade potplaćeni sezonci, pomoćni kuhari, perači jahti i sobarice i – vjerujte mi – svaki bih od njih radio radije od posla gospođe Kitarović.

Ali, nisu samo beskrajna rukovanja i fotografiranja ono što čini posao političara strašnim. Ono što ga još više čini groznim je beskrajni nedostatak supstance. Pokušajte samo zamisliti posao i život u kojem se vaše fundamentalne vrijednosti mijenjaju ovisno o društvu u kojem ste se zatekli. U Argentini među ustašama danas govorite o tragediji ‘45., u Jasenovcu sutra s predsjednikom Rivkinom o herojskim partizanima, jučer govorite o orjunašima iz Torcide, danas o zlim oligarsima koji su mladeži oteli nogomet.

Poput šarenih “post-it” papirića, temeljna se mišljenja i vrijednosti lijepe za frižider od danas do sutra, ono što je bilo jučer ne mora vrijediti danas, ono što je vrijedilo jutros ne mora vrijediti popodne. Tako izgleda jedan dan u životu političara, odnosno političarke. Tako izgleda jedan dan u životu Kolinde Grabar-Kitarović.

Tako je izgledao i taj jedan dan u njezinu životu – utorak, 31. srpnja 2018. Tog jutra predsjednica je Republike Hrvatske sjela u jutarnji avion i otišla u Split, gdje je sudjelovala na svečanoj komemoraciji u povodu smrti Olivera Dragojevića, pjevača koji je – kako je predsjednica napisala – “premda Dalmatinac”, bio voljen u cijeloj Hrvatskoj i dijaspori. Otišla je u žalobnoj crnini ispratiti pjevača za kojeg je napisala kako je “obilježio ne samo cijeli moj život, moje djetinjstvo, s njegovim sam pjesmama odrastala, maštala, radovala se, plakala”.

Prisustvovala je svečanoj misi, nakon koje se – još u crnini, no nasmijana do uha – fotografirala s turistima. Predsjednica Republike potom je prošetala uz špalir građana rukujući se spontano s malim, običnim ljudima koje ona, dakako, “razumije”, jer nije ona dio odnarođene elite. A onda, kad je druženje s narodnim masama bilo gotovo, predsjednica je otišla u obližnji Šibenik.

Tamo je u tom trenutku protokol već obavio neugodnu dužnost. Šibenski trg pred ložom, jedan od najljepših urbanih prostora ne samo Hrvatske nego i Mediterana, u tom je trenutku već bio zatvoren za općinstvo i blindiran osiguranjem. Na javnog trgu pred ložom – simbolom zajednice, demokracije i vladavine prava – već su bili postavljeni okrugli banketni stolovi, a na njima srebrni beštek i tavajoli brižljivo oblikovani u tuljce.

Točno u 19 sati, samo deset minuta nakon što je pjevačev lijes u Splitu krenuo uz špalir tronutih građana, predsjednica Republike tamo je pozdravila svečani banket 200 američkih investitora i menadžera članova organizacije Chief Executive Organisation (CEO). Trg pred ložom – mjesto gdje se za renesansnih komuna glasovalo, sudovalo i raspravljalo – tako se pretvorio u arhitektonski ekvivalent periski i mreža u konobi. Pretvorio se u šuplju, dekonstruiranu identitetnu scenografiju za večeru u sljedovima.

Tako je, dakle, izgledao taj utorak u životu Kolinde Grabar-Kitarović. U podne, ona je tronuto komemorirala “pjevača” koji je “premda Dalmatinac” “obilježio cijeli njen život”. Komemorirala je croonera koji je cijelim svojim opusom glorificirao dostojanstvo sirotinje, onih koji “gladni, žedni gase sviću”, koji su “i bez zlata i bez luši/sva su blaga im u duši”. Ispratila je pjevača koji je slavio život “su kapju uja, su šaku zeja”, s “Malo soldi, puno vire… i vagun dobre voje”.

Otpratila je na zadnje maritimno putovanje čovjeka koji je i živio i opjevao mediteranski zen, antikapitalističku i antimaterijalističku metafiziku, u kojoj je jedini temeljni cilj i težnja “bit’ gospodar usrid svega/živo klicat u visini”. Otpratila je čovjeka koji je u toj metafizičkoj fiksaciji bio toliko dosljedan da je odbijao najlukrativnije ljetne gaže, jer ni jedan koncert i ni jedan novac nije vrijedan da se tom novcu žrtvuje bevanda pod odrinom i đita brodicom na ribolovnu poštu put Ošjaka i Proizda.

Tog utorka, predsjednica je – nadalje – u smrt otpratila pjevača kojem je čitav tekstopisni opus zapravo topografija jadranskog urbaniteta. Pjevača koji “ima svoju kalu”, a “tamo je cili moj svit”. Koji “prolazi ispod skala/di se suši njena roba”, koji “kraj fontane sklopi oči”, kojem “do pergula riči lete”, kojem draga “noge toča srid dvora u maštilu, uz bačve karatile”. Pjevača koji hoda “kraj otvorenih škura”, koji dragom “pod ponistru napravi galamu”, koji se spušta “Niz skaline s puno dice/ča se penju do fortice” – pjevača koji je svoje najslavnije pjesme posvetio “kali i kontradi” i “skalinadi” na kojoj je “svaka skala jedna nada”.

Istog tog utorka, predsjednica je napustila Split i s novim, namještenim osmijehom novog rednog broja pristigla u Šibenik. Stigla je na pjacetu s koje se stera najbolji pogled na renesansne Jurjeve glave i na najljepšu katedralu Hrvatske. Stigla je, ukratko, na mjesto koje kao da je urbanistički dizajnirano kao scenografija Oliverove mitologije. Mjesto koje je kao nijedan dalmatinski grad puno “skalinadi”, mjesto kala, kontradi, ponistri, pergula i škura, mjesto u kojem se skaline zaista penju do fortice, a kale zaista krase pergule. Ali, nije predsjednica Republike Hrvatske tamo došla da bi vižitala Nadalinin dvor.

Nije došla da bi dala podršku onim preostalim Mohikancima koji tamo, u depopuliranim i turistificiranim povijesnim jezgrama još suše robu i točaju noge u maštilu. Umjesto toga, ona i njezin protokol “nadalinama” su uručili crveni karton. Nadalinu i njezine sugrađane isključili su s njihova komunalnog trga, zatvorili ga osiguranjem i pretvorili u jednokratnu banket-salu za korporativne CEO-ove. Oliverove prostore, likove, ambijent i mitologiju pretvorili su u scenografski accessory za investitore, arhitektonski ekvivalent havajskim domorotkinjama koje plešu za imućne hotelske goste na terasi resorta. To je napravila – podsjećam – političarka koja “nije” dio odnarođene elite i koja je – populist?

Tako je izgledao taj utorak u životu Kolinde Grabar-Kitarović. U utorak u podne pridružila se kolektivnom tugovanju za “pjevačem koji je obilježio njen život”. Isti dan predvečer njegov je kult sirotinje odmijenila klasnom bahatošću. Njegovu je baštinu i mitologiju pretvorila u komad scenografske bižuterije. Njegov antikolonijalni gard zamijenila činom najcrnje kolonijalne servilnosti.

Učinila je, ukratko, upravo ono što hrvatski “suverenisti” i “nacionalisti” rade – rade barem od 1990., ako ne i dulje, ako ne oduvijek. Oni, naime, navodno jesu nacionalisti i suverenisti. A unatoč tome što to navodno jesu, nije im problem Trg – sveto mjesto dalmatinskog komunalnog duha – pretvoriti u banket-salu. Nije im problem ložu – simbol ravnopravnosti i inkluzivnosti – pretvoriti u mjesto ekskluzivnosti, dakle isključivanja. Nije im problem prostore koji su meni antihrvatu sveti simboli Republike pretvoriti u prčvarnicu za kolonijalne vladare. Takvi su, naime, oni “suverenisti”. Takav je bio i još jest njihov “patriotizam”.

Kolindu Grabar-Kitarović njezini kritičari i inače kude kao političarku bez sadržaja, praznu populisticu koja se glupira da bi se svidjela kome god, a u toj populističkoj težnji za sviđanjem savija vlastite stavove. Toliko smo puta u njezinu mandatu svjedočili njenim vrijednosnim salto mortalima, naknadnim pametima i zeligovskim prilagodbama. Tako je bilo i tog utorka.

Od podneva do predvečeri, u samo desetak sati, hrvatska je predsjednica stigla komemorirati jedan set vrijednosti i temeljito mu se narugati, odati počast identitetu i potom na taj identitet pljunuti, sudjelovati u mitologizaciji bezvremenske Dalmacije, a onda tu istu “bezvremensku” konstrukciju identiteta pretvoriti u artikl koji se prodaje najboljem ponuđaču. A za taj luk licemjerja nije joj trebao čak ni jedan puni dan. Za taj luk licemjerja bilo joj je dovoljno devet sati.

A u taj jedan dan u životu predsjednice, u tih devet sati Kolinde Grabar-Kitarović, stala je cijela povijest tranzicijske Hrvatske. Sve što ste željeli saznati o ovoj zemlji i njezinu tranzicijskom neuspjehu, mogli ste saznati u tom jednom danu. Danu koji je počeo s “malo soldi/puno vire” – a završio CEO večerom.