Dragan Markovina
Dok se u ratno doba moglo imati neku izliku za kulturocid i cenzuru, danas je uopće nema. Sve ovo moguće je samo zbog kukavičkog odnosa u strukturama vlasti prema cenzorima i trajat će toliko dugo dok se šira javnost konačno ne pobuni protiv toga da živi u državi u kojoj su dokinute umjetničke slobode i pravo javnog govora.
Tomislav Karamarko je u svom pokušaju da se vrati u politiku dao intervju za jedan opskurni nacionalistički tjednik i u njemu izrekao skoro sve što je već davno najavio u Globusu kroz tzv. antikomunistički manifest i što je, na kraju krajeva, Vlada u kojoj je on bio potpredsjednik počela aktivno i provoditi. Kad su on i Hasanbegović otišli, stvar se malo formalno upristojila, ali je suštinski ostala ista.
Cenzorski duh i potraga za neprijateljima, koju karakterizira prizemno etiketiranje svih koji se ne uklapaju u njegovu viziju društva će se nakon svega vrlo teško povući sa scene. Svakako ne bez ozbiljne i duge političke borbe. Štoviše, sam Karamarko je bio poguban za provedbu vlastitih ideja, jer je previše stršio i izazivao odium lijevo-liberalne javnosti. S Plenkovićem toga nema, a stvari nastavljaju po uhodanoj špranci.
Iz dana u dan napredujemo na području cenzure
Nakon što se neki dan splitski gradonačelnik pokušao besmisleno opravdavati nekoj od braniteljskih skupina zbog običnog koncerta Hladnog piva, sad su gradske vlasti u Karlovcu odlučile otići i korak dalje pa su de facto na glasine o nezadovoljstvu branitelja odlučili zabraniti Bajagin nastup. I tako naizgled imamo demokratsku zemlju sa svim mogućim slobodama, a zapravo iz dana u dan sve više napredujemo na području cenzure, s malim izgledima da se pošast neće dalje širiti.
Sam Bajaga je tu najmanje bitan, danas se to dogodilo njemu, sutra će nekom drugom, ali je posebno zabrinjavajuće da čovjek čiji se repertoar sastoji isključivo od ljubavnih pjesama i koji je bio prvi pjevač iz Srbije koji je počeo nastupati po Hrvatskoj, pa je čak i odradio cijelu turneju Karlovačko live prije par godina, sada postaje problematičan.
Postoji li već popis zabranjenih izvođača i autora?
K tome, Bajaga je rođen u Bjelovaru, dobar dio obitelj mu je iz Hrvatske, što znači da čovjeku ne daju pjevati u vlastitoj zemlji. Drugim riječima, ako je Bajaga doživio cenzuru, a Hladno pivo skoro cenzuru, možemo samo otvoriti kladionicu tko je sljedeći. TBF, Edo Maajka, netko treći? Postoji li već popis zabranjenih izvođača i autora ili se on tek sastavlja, na lokalnom ili na nekom središnjem nivou?
Ukoliko mislite da pretjerujemo, demantirat će vas činjenica da je službenom odlukom vladajućih 2,8 milijuna knjiga uklonjeno iz javnih knjižnica devedesetih, po kriteriju mjesta tiskanja, autora i tema. Praktično sve što je tiskano u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kao i skoro sve što se odnosi na marksističku literaturu uklonjeno je iz javnih knjižnica. O tome je detaljno dokumentiranu knjigu napisao Ante Lešaja.
Ovo nije borba za Bajagu, nego za slobodu društva
Imajući to u vidu, fenomen s kojim se suočavamo, ne samo da nije nov, nego je davno razrađen. No, dok se u ratno doba moglo imati neku izliku za kulturocid i cenzuru, danas je uopće nema. Sve ovo moguće je samo zbog kukavičkog odnosa u strukturama vlasti prema cenzorima i trajat će toliko dugo dok se šira javnost konačno ne pobuni protiv toga da živi u državi u kojoj su dokinute umjetničke slobode i pravo javnog govora.
U ovom trenutku ne možemo naravno znati hoće li do toga doći i kada te u kojoj formi, ali ono što je posve jasno je da nekoć dosegnute slobode, kao ni uvođenje demokratskih institucija i standarda nisu jednom zauvijek zadane, nego se za njih moramo konstantno boriti.
Tim prije što se u dobrom dijelu Europe događaju slični procesi. Stoga ovo nije borba za Bajagu, nego za slobodu čitavog društva, koje se po svemu sudeći iznova nalazi u 1989. godini. Možemo li se kao društvo resetirati i krenuti od početka u izgradnji demokratskih standarda ili ne, bit će ključno pitanje budućnosti
