Nemoguća misija: spas Uljanika
Nakon što sam u prošlom broju Magazina objavio kolumnu “Sedam razloga za stečaj Uljanika” dugačkim e-mailom javio mi se sada već pomalo vremešni gospodin, inače čovjek koji spada u legende vremena koje smo mi samo malo mlađi zaboravili; javio mi se brodograditelj iz daleke prošlosti u kojoj su naša brodogradilišta zapošljavala po dvadesetak tisuća ljudi i imala profite. Danas to zvuči pomalo nestvarno.
Nažalost, gospodin je zatražio da ostane anoniman iako mi se učinilo, što sam mu i predložio, da bi njegovo javno bistrenje mogućih problema u traženju rješenja za Uljanik poprilično pridonijelo boljem razumijevanju kompleksnosti i osjetljivosti situacije, pogotovo ako usporedim njegove teorije s onim bezobrazno šturim što možemo čuti od novog menadžerskog ešalona, kao i u odnosu na očiglednu, recimo to najblaže moguće, kreativnu blokadu kroz koju očigledno prolaze odgovorni u Vladi RH.
Neće se, vjerujem, naša starina ljutiti što ću malo zloupotrijebiti njegova osobna promišljanja u svojoj novoj kolumni. On se uostalom složio s mojom tezom kako je stečaj sigurno jedno od rješenja, uz upozorenje da jako treba paziti što će se desiti s već ugovorenim brodogradnjama jer one su, poučio me, prava tempirana financijska bomba. Bomba koja otkucava s ubrzavanjem.
Da se razumijemo: ja sam i dalje stava da je stečaj s preustrojem najbolji lijek za rješavanje nereda u Uljaniku, premda me se dojmila poruka našeg iskusnog brodograditelja koji vidi logike u pokušaju spašavanja. Nema tu, u ovakvoj groznoj situaciji u kakvoj je Uljanik, vjerujem, nekog svetog pisma, samo je jedno pravilo: bez dobrog poznavanja problematike i pažljivog razrješavanja nastalog nereda posljedice kolapsa Uljanika bit će dramatične ne samo za Pulu nego i za cijelu državu. Nažalost, ponovit ću; čini se da se Vlada ne snalazi naročito dobro, a takozvani strateški partner Danko Končar priznao je da on to zapravo do daljnjeg nije.
Pri ovome treba naglasiti da su ovu Plenkovićevu Vladu u sve probleme koji proizlaze iz poslovnih problema Uljanika puno više uplele ranije vlade nego ona sama. Zahvaljujući jamstvima koje je prvenstveno dijelila Milanovićeva vlada, država je sada u Uljaniku izložena sa 670 milijuna eura. Izgubit će puno; samo je pitanje hoće li to biti 350 milijuna, koliko iznosi procijenjeni trošak restrukturiranja, ili svih 670 plus indirektni gubici.
Rekao bih da je najveća odgovornost Plenkovićeve vlade nečinjenje. Naš iskusni brodograditelj i moja malenkost slažemo se, naime, još u jednom osim u tome da je stečaj jedna od opcija: uopće ne razumijemo zašto Vlada i Jadranbrod (državna tvrtka odgovorna za praćenje stanja u brodogradnji) barem godinu dvije prešućuju užasno stanje u Uljaniku. Ili je možda Jadranbrod svjesno dezinformirao Ministarstvo gospodarstva, pa Vlada nije znala što se zbiva? I to je legitimna teza. I možda predmet ozbiljne istrage.
Bilo kako bilo, još u 2017. Uljanik je trebao isporučiti sedam objekata, a isporučio je jedan (NOV 513). Osam objekata trebao je isporučiti u 2018. Isporučena je do sada samo novogradnja 520 odnosno platforma APOLO. Katastrofa. 3. maj je trebao isporučiti u 2017. godini pet, a isporučio je tri broda. Ostala dva trebaju biti isporučena u 2018. Dakle, čak i elementarni pučkoškolski podaci o isporukama i ukupnoj tonaži, a da ne govorimo o suptilnijim financijskim pokazateljima, govorili su da Uljanik grupa ide prema brodolomu. Što se čekalo, zašto država nije poduzimala ništa? Čemu šutnja? Čiji je interes bio širiti to veliko ništa od nečinjenja i (dez)informacije da su problemi veći u nekim drugim brodogradilištima? Kovao se “megamasterplan” s Končarom i IDS-om koji se sada ne može realizirati? I što sada?
Pa nekako se najrealnije čini da će u ovom metežu naručitelji početi otkazivati naručene brodove te bi, i dalje smatram, tijekom hitnog stečaja s preustrojem grupa pametnih ljudi trebala pokušati spasiti što se još može spasiti. No, trebali bismo znati tko su ti genijalci koji znaju što rade i koji mogu spasiti nemoguće. Tko je zapravo naš tajni agent, Tomica Cruise, u brodarskoj mission impossible? Ili, jednostavnije rečeno, tko je drska Martina Dalić brodogradnje nakon Martine Dalić u Agrokoru?
A mission je zaista na granici impossible. Naš iskusni brodograditelj me upozorava:
”… treba imati u vidu da postoji još 13 objekata, koji trebaju biti isporučeni, a svaki od njih može imati značajan gubitak, jer dobar dio tih objekata kasni po godinu dana, a neki i više od godine i po. Za svaki objekt u gradnji treba izvršiti detaljnu analizu, vidjeti koliki su dosadašnji troškovi, što je s penalima i kakve su izgledi da se sa pojedinim vlasnicima nađu neka kompromisna rješenja. Za svaki objekt treba utvrditi kako bi mogao izgledati realni rezultat u najblažoj varijanti, a kako bi mogao izgledati u najgorem slučaju. Na osnovi tako cjelovite analize moguće je procijeniti što je moguće očekivati i kakav pravac zauzeti da bi se bolni problem riješio sa što je moguće manjom štetom, ali će ona zbog zakašnjele intervencije biti uvijek velika. Bitno je izbjeći da ona bude katastrofalna. I još jedno, spirala zakašnjenja i nelikvidnosti djeluje i ona vrlo brzo može doći do točke kada se najgori scenarij ne bude mogao izbjeći.”
Ipak, naš nostalgični brodograditelj radije bi gledao korejski scenarij nego stečaj koji predlažem. Prenijet ću i ta njegova promišljanja vrlo ekstenzivno:
“Prilikom velikog i naglog pada cijena nafte 2015. na svjetskom tržištu, tri najveća južnokorejska brodogradilišta, koja su ujedno i tri najveća svjetska brodogradilišta, skraćenim nazivima Hyundai, Daewoo i Samsung, ostvarili su ukupne gubitke za 2015. godinu u iznosu od 6,4 milijardi dolara, od toga je najveći gubitak imalo brodogradilište Daewoo, i to oko 4,3 milijarde dolara. Ta tri brodogradilišta imala su u gradnji više od 60 objekata za istraživanje i eksploataciju nafte i plina, čija se pojedinačna cijena kretala od nekoliko stotina milijuna do više od milijarde dolara. Većina tih objekata po niskim tržnim cijenama nafte nije mogla u poslovanju ostvarivati profit. Zbog toga su neki investitori zatražili raskid ugovora, a većina je tražila da se isporuka objekta odloži za dvije do tri godine… Te promjene zaprijetile su da se sva tri brodogradilišta dovedu u poziciju stečaja… U takvoj situaciji promptno su reagirale korejske banke i zajednički osigurale kredite za navedena tri brodogradilišta u dolarskoj protuvrijednosti od oko 20 milijardi dolara. Korejska vlada je s centralnom bankom Koreje osnovala fond od 9,5 milijardi dolara za podršku bankama, koje su najviše bile ugrožene navedenim zbivanjima u brodogradnji. Paralelno s ovim akcijama u rješavanju likvidnosti brodogradilišta, banke su od svakog brodogradilišta zatražile da napravi svoj plan restrukturiranja radi uspostavljanja rentabilnog poslovanja. Planovi su ubrzo napravljeni, odmah je počela njihova primjena, a sadržavali su razne aktivnosti kao na primjer: prodaja svih nepotrebnih objekata kao skupih upravnih zgrada – nebodera, golf-terena, helikoptera i sličnih objekata, prodaja nekih plovnih dokova, zatvaranje nekih suhih dokova, izdvajanje pogona koji nisu povezani s brodogradnjom, reduciranje broja izvršnih rukovoditelja i činovnika za 25 do 30 posto, smanjivanje plaća za oko 30 posto onima izvršiteljima i činovnicima koji ostaju, smanjivanje broja proizvodnih radnika i zamrzavanje njihovih plaća itd. Rezultati tih akcija su se pokazali već 2016., a 2017 godinu su sva tri brodogradilišta završila s pozitivnim financijskim rezultatima. Posebno se u javnosti raspravljalo o tome ima li smisla spašavati brodogradilište Daewoo, koje je imalo najveći gubitak, od više od 4 milijarde dolara. Korejska vlada je izjavila da na osnovi izvršenih analiza treba spašavati brodogradilište Daewoo, jer bi njegovim prepuštanjem stečaju štete bile ogromne, višestruko veće od onih potrebnih za sprječavanje stečaja. U razmatranju problematike brodogradilišta Daewoo utvrdilo se da je Daewoo i 2014. imao gubitke, ali da ih je uprava sakrila i prikazala dobit, na osnovi čega su, zbog “uspješnog poslovanja”, isplaćeni bonusi. Izvršni direktor (CEO) i financijski direktor Daewooa su završili zbog toga na sudu i pravomoćno su osuđeni, prvi na devet, a drugi na šest godina zatvora.
Ukratko, za razliku od našeg brodograditelja, uopće ne vjerujem da u Hrvatskoj ima intelektualnih i financijskih potencijala za projekt spašavanja brodogradnje u Uljaniku po uzoru na Koreju, ali donekle bismo barem mogli istražiti odgovornost uprave za gomilanje silnih gubitaka. Opet se napola slažemo. Pri ovome moram naglasiti da nipošto ne želim unaprijed nekoga osuditi. To nisam nikad činio i smatram krajnje neprimjerenim. Ali…