Hrvatska republika Herceg Bosna je rezultat pokretanja udruženog zločinačkog pothvata, koji je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom.
Prilično je jasna definicija sada već pravomoćne presude haaškog tribunala na suđenju šestorici, kojega je kraj dočekalo samo pet.
Sjećamo se dobro pičvajza koji je nastao nakon izricanja presude (u pičvajz nimalo ne ubrajam ispijanje otrova osuđenog Slobodana Praljka).
Prvo se odma javio predsjednik Vlade, pod čijom je komandom cijela armija činovnika koji se bave suradnjom sa svim mogućim međunarodnim institucijama, pa tako i Haaškim sudom.
Pa je lijepo, glasno i jasno, da ne bude zabune prozborio:
Hrvatska Vlada ne priznaje ovu presudu!
Prave riječi diplomiranog pravnika, zaduženog i za čuvanje i provođenja zakonitosti, a presude Haaškog suda su isto tako, valjda zakonite.
Pa je Sabor izveo ono čuveno guženje SDP-ovaca sa minutom šutnje.
Sa nepresušnim talentom za napravit krivo, Predsjednica je prekinula službenu posjetu Islamabadu i hitno se vratila kući, samo je još falilo i da uniformu navuče i odmah bistro i inteligentno prozborila:
“Hrvatska nije sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, nego je kroz pune četiri godine sudjelovalau obrani Bosne i Hercegovine”
Dakle, reakcija, kada su nam poznate okolnosti tko vodi ovu državu, kako je vodi, ali i kud je vodi, posve su očekivana.
HDZ se u nijednom trenutku nije sjetio povući ručnu i priznati presudu, pravno i međunarodno utemeljenu, prvenstveno iz razloga što je upravo HDZ-ova vlada počela suradnju sa Haaškim sudom, priznala njegovu superiornost nad hrvatskim pravosuđem u djelu koji se odnosi na procesuiranje ratnih zločinaca, a i što nije ni malo nebitno, HDZ-ova vlada, odnosno vlade su isporučile sve optužene u Haag, SDP nije isporučio niti jednoga.
Možda bolno zvuči nekima, ali u trenutku ispijanja otrova, nakon presude, drugostupanjske, slobodan Praljak je umro kao ratni zločinac.
Pa je samim time izbjegao da jednog dana umre i kao osuđeni ratni profiter, za što postoji na tisuće dokumenata vezano uz privatizaciju Chromosa.
Bez obzira na vrlo strogo i ozbiljno držanje naših dužnosnika, koji su redom pobijali presudu za strahovite ratne zločine, nije jasno kojim argumentima, osim brojem krvnih zrnaca, svi osuđenici provedeni su na izdržavanje strahovito dugačkih kazni, koje bi za neke od njih mogle biti i doživotne.
Kada ti skoro cijela međunarodna zajednica, koju predstavlja Haaški sud, kompletnu vladu i državni vrh osudi kao ratne zločince, osim onih koje je spasila biologija, pa su umrli, realno bi bilo zapitati Što to nije u redu sa tim narodom?
Pitanje je to samo jedne stvari.
Odgovornosti i morala.
Srećom, za Hrvatsku, to se događalo u drugoj državi, koja to jest kada treba, a kada opet u dnevnopolitičke svrhe treba, onda je ista država.
Pojam druga država mjeri se kod Hrvata, kada se radi o Hercegovini, gumenim metrom.
Pa je tako Vlada, čiji je predsjednik ko iz topa ispalio da njegova Vlada ne priznaje presudu Haaškog tribunala, poslala svoga predstavnika na proslavu obljetnice, rekli bi rođendana Hrvatske republike Herceg Bosne, koja je nemilosrdno proglašena rezultatom pokretanja udruženog zločinačkog pothvata, koji je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom.
Dakle, mjereno krutim, nipošto gumenim metrom hrvatske proizvodnje, Vlada republike Hrvatske poslala je službenog predstavnika Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te je on tamo u ime Vlade RH položio vijenac, a i održao je vrlo zapažen govor na svečanosti.
Da bi, nakon što je pukla bruka, kako Hrvatska šalje svoje predstavnike na proslavu obljetnice tvorevine Herceg Bosne, provjerom na službenim stranicama Vlade i Sabora nema informacija da su ove institucije nekoga poslale u Mostar, a u Banskim dvorima su dali izjavu da Vlada nije nikoga poslala na proslavu.
Pa je gospodin Milas objavio da je išao privatno.
A valjda je vijenac koji je položio u ime Plenkovića i Vlade, samim time i u vaše ime, negdje na tom privatnom putu našo na cesti, pa reko, ajde da ga položim.
Da gospodinu Milasu, koji je tamo eto išo privatno, ne bi bilo dosadno, naravno da je i Predsjednica bistro i oštroumno, poslala svoga predstavnika, Marka Babića, generalnog konzula RH u Mostaru.
Navikli smo na laži i povlačenje za nos, naročito od strane HDZ-ovaca.
Ali ovo je već uistinu previše.