IZVOD IZ ČLANKA IZ JUTARNJEG LISTA
A onda je stiglo ljeto 2018., i liberalnoj Hrvatskoj najednom je zatreperila signalna lampica. Najednom je shvatila da je to možda bilo to. Da možda – doista – slijedi fajrunt. Da je došlo vrijeme da lijevi i liberalni Hrvati počnu zamišljati jedan sasvim novi i drukčiji politički kozmos. Da prestanu gajiti iluzije i da se počnu ponašati da SDP – naprosto – više ne postoji.
Da učine, ukratko, upravo ono što je ovog tjedna učinio jedan od najčestitijih i najkarizmatičnijih SDP-ovih političara, Bojan Glavašević. A on je učinio upravo to: digao je od SDP-a ruke. Zaključio je da u toj stranci gubi vrijeme, izišao iz prostorije i za sobom ugasio svjetlo.
Kriza SDP-a – dakako – ima nekoliko slojeva i puno simptomskih lica. Prvo od njih je nesumnjivo Davor Bernardić. Činjenica da su SDP-ovci s uvjerljivom većinom za predsjednika izabrali tog komunikacijski nedarovitog amatera bez ikakve ideologije ne govori ništa o Bernardiću: ona više govori o prosječnom mentalnom sklopu SDP-ovih članova.
Ona ukazuje da se dobar dio preostalog stranačkog članstva sastoji od neambicioznih parapolitičkih profesionalaca koji mogu mirno živjeti s tim da još HDZ 30 godina vlada Hrvatskom, pod uvjetom da je SDP “prva pratilja” i da im po toj osnovi pritječe dovoljan broj mandata i prigoda za uhljebljivanje.
Ali, stvari bi bile silno jednostavne kad bi jedini problem SDP-a bio Bernardić. SDP – naime, ima i drugi, bitno trajniji problem, a on je demografski. SDP je – naime – bio i ostao stranka za koju glasuju vrlo specifične društvene skupine. Jedna od njih su ljudi iz partizanskih obitelji, koji za SDP glasuju identitetski.
Druga ljudi koji su radili u velikim sustavima uništenima 90-ih, koji HDZ mrze jer im je uništio egzistenciju.
Treći su ljudi koji s poštivanjem pamte socijalizam kao razdoblje kad se proizvodilo, kad se štovao rad i kad je postojala makar kakva meritokracija.
Temeljni, nerješivi problem SDP-a je taj što te tri skupine glasača naprosto idu k zalasku, stare i umiru. Pad rejtinga SDP-a stoga se uvelike može tumačiti tim generacijskim zalaskom.
Stranka koja računa na glasače starije od 50 osuđena je na postupno nestajanje. A da bi privukao glasače koji još nemaju probleme s prostatom i ne trebaju naočale za čitanje, SDP bi – za početak – morao tim poručiti što on jest i za što se zalaže. A to je nešto s čim ova stranka ima veliki problem.
SDP – naime – nema baš nikakvu ideologiju, a da stvar bude gora – SDP ni ne uviđa da je to što je nema problem. Tijekom posljednjih mjeseci načitali smo se članaka i nagledali scena iz trakavice zvane “SDP-ove frakcijske borbe”.
Dvije ili tri zaraćene skupine sve su se to vrijeme mlatile forumskim odlukama, pismima i priopćenjima. Sve to vrijeme – međutim – nešto je bilo upadljivo odsutno: bilo kakva rasprava o idejama. Frakcije u SDP-u nisu se svađale oko toga je li ta stranka trebala uvoditi treći stup, ili autsorsati čistačice, ili koncesionirati autoceste. Nisu se svađale oko zakona o radu, Uljanika, Agrokora, Muzila, Srđa. Sve vrijeme SDP-ove su se frakcije svađale oko videa s kiselim zeljem.
Bojim se da to odsustvo razgovora o ideologiji nije slučajno. Na neki način može se reći da je ta bučna šutnja o idejama preduvjet opstanka SDP-a. Jer, SDP se uvriježeno diči pozicijom lijeve stranke. SDP sebe doživljava nastavljačem lijeve progresističke tradicije od ZAVNOH-a do novog vala. Ali, klasno i ekonomski SDP nikad nije bio lijeva stranka.
On je bio i ostao stranka socijalističke urbane srednje klase, imućnijih regija i situiranijih građana koji su se gentrificirali kroz proces titoističke urbanizacije i modernizacije.
Glasači i simpatizeri SDP-a nisu nikad bili radnici: radnici su u Hrvatskoj glasovali i još uvijek glasuju za bandiće, kerume i HDZ. SDP je bio i ostao stranka pokretljive i dinamične srednje klase kojoj kapitalizam nije bio problem: njoj je bio problem manjak kapitalizma, odnosno – ortački, biskupsko-stranački kapitalizam.
Upravo zbog te unutrašnje shizofrenije u Hrvatskoj nije lako naći političku grupaciju koji bi zamijenila SDP. Da je SDP samo lijeva stranka, u taj bi prostor uskočila Nova ljevica i uz nju navezan grozd stranaka koje se upravo spremaju u Šibeniku potpisati koalicijski sporazum.
Uspon prave “čvrste” ljevice na ruševinama propalih socijalističkih stranaka fenomen je prisutan u nekim mediteranskim zemljama (Grčka, Portugal, Španjolska). Te su zemlje – međutim – specifične, jer su sve tijekom 20. stoljeća imale desne diktatore, i sve su imale jako, nikad zatomljenu eurokomunističku baštinu.
Taj politički projekt će bez sumnje zapasati dio bivšega lijevog političkog prostora. Ali, većina SDP-ovih glasača ipak neće glasati za takvu tvrdu ljevicu. Neće, zato što tim glasačima problem nije kapitalizam – njima su problem Bozanić i Željka Markić, šatoraši i ortački klijentizam, njima je problem pretvaranje škole i RTV-a u klerikalno-nacionalni agitprop. Ti glasači su svih ovih godina za SDP glasali ne zato što je bio lijeva, nego zato što je bio sekularno-liberalna stranka.
Ti glasači – ukratko – ne traže hrvatskog Ciprasa. Oni traže hrvatskog Macrona ili Riveru. Preostaje tek vidjeti hoće li ga pronaći.
