Nisu više vrućine, šetnja gradom je ugodna. Ne oznojiš se, kada polako hodaš.
Laganim hodom, bez ikakvog problema možeš preći petstotinjak metara, stigneš i popiti kavu, prelistati novine, možda i trgnuti koje kratko piće.
Tako su jučer popodne, završivši posao na Trgu žrtava fašizma, popivši kavu u domoljubnom okruženju u Središnjici, pričekali da se novinari raziđu, pa polako s noge ne nogu, krenuli prema obližnjem Iblerovom trgu.
Gdje ih čeka novi posao.
Danas.
Poput onih putujućih krvnika iz westerna koji izlaze iz kočije u nekakvoj prašnjavoj vukojebini, sa crnim koferom, smotanim debelim konopom, mašću namazae omče, ne bi li izvršili pravdu.
Kiša je, sitna rominja, sumorno je, što bi rekli, Lep dan za umiranje, taman idealan za zasjedanje porote, kojoj je sve jasno. Kojoj, ako nije jasno, je sve objašnjeno.
Suđenje će biti lako. Formalnost.
Galge su već postavljene na prostoru ispred zgrade, prema prolazu što vodi u Iportane centar, gdje od ranog jutra nervozno pocupkuje žifčana Tatjana Munižaba, uznemirena jer shvaća kude se ovo vodi.
Za razliku od onih koji unutra za stolom zijevaju od dosade, pogledavaju na sat, dok ih ova četvorica budućih obješenika pokušavaju nemoguće.
Prizvati ih pameti, savjesti i moralu.
Jer da je pameti, savjesti i morala ima, ne bi njih izabralo da odlučuju.
Oni su čuvari časti.
Oni, među kojima ima nedvojbeno nečasnih ljudi.
Odlučuju o čuvanju časti SDP-a.
Čuvari, što je danas popularno za reći digniteta.
Komitetlije- dignitetlije.
Jer, dignitet je odavno poljuljan, pa je sada trenutak za vraćanje digniteta.
Nek vise!
Nek vise jednoglasno! Da se vidi ona neka cvate tisuće mišljenja, a oni imaju samo jedno. Ono koje im se kaže.
Pa će sve biti opet dobro, prestati će kiša, svanuti će sunce.
Netko se dosjetio neki dan, ali to se još drži u tajnosti, da je sve ovo, ova situacija, loša situacija, nastala upravo Berinom greškom, ali toga se dosjetio čovjek blizak Beri, pa će se i to riješiti.
Kada ove objese.
Dosjetio se baja, neki kažu da se toga dosjetio vižljasti i lukavi Šojić, da je situacija u stranci loša, jer je Bero, od kada je izabran za šefa crvene organizacije u državi, zapustio svoju osnovni aktivnost.
Organiziranje čobanaca i turnira u belotu. Dok je bilo šita, bilo je i Tita.
Dok je bilo čobanca, sve je bilo ko švicarski sat.
Oko čobanca su se, shvatili ste vjerojatno odma, okupljani članovi SDP-a, ko muva na govno, za porciju čobanca mogli su čekati satima.
Pa di ćeš većeg zadovoljstva u životu, nego kada čekaš u redu da bi došo do kazana, sa plastičnim tanjurom u ruci i onim beštekićem koji puca samo kad ga pogledaš, a Saša Molan ti ponizno, ko Papa kada pere noge zatvorenicima, nalijeva čobanac, mastan i dobro crven, da se vidi da je komunistički.
Ali sjećaju se članovi, bila je dobra djeliteljica i Tamara Čubretović, neki se sjećaju da je najbolje porcije davala Sanja Ožić, premda se oni sa Kozari puteva kunu da je i Radenko bio široke ruke.
Da, to su bila vremena, kada su Berini pouzdanici Sanja, Tamara i Radenko sipali čobanac u plastične tanjuriće.
Za to je valjalo živjeti.
Pa nakon što su se dobro zaflekali masnim crvenim čobancem, za stolove, i belot.
Zaštiti znak svih aktivnosti SDP-a.
I zato jer toga više nema, stranka se malo strmopizdila.
Jebiga, ostaje samo nostalgija za drugaricama i drugovima, koje su tako srčano birali, ginuli za njih, svadili se sa dušmanima koji su ih napadali.
A oni njima davali pune tanjure čobanca. Bilo je i repete, ako si htio.
Ali sutra, dana nakon vješanja, biti će lijep dan.
Sijat će sunce.
Pa će na Ibleru osvanuti, nakon dugo vremena, kotlić u kojem će se krčkati čobanac.
A dijeliti će ga Draženko Pandek, za kojega kažu da ima neku poveznicu sa ovima koji su ranije dijelili, ali ih više nema…
