Teško je nabrojiti sve kriminalne grijehe domaće političke klike od nastanka Hrvatske pa do danas. Ne zato što nas sjećanje slabo služi, nego zato što ih je zaista mnogo, gotovo gdje god se čovjek okrene iz ormara ispadne neki kostur. Jedan od grijeha, iako se škodljivost možda ne uočava na prvu, mogao bi biti i diletantsko postavljanje Tuđmanovih spomenika, spomen ploča i bista diljem Hrvatske.
Počevši od lokalnih kauboja iz malih sredina koji iz gradskog proračuna izdvajaju po 400 ili 500 tisuća kuna za neugledan i kičast spomenik, pa do većih gradova poput Splita kojima se čini neumjesnim ne imati jedan takav spomenik.Osim Splita koji je 2013. godine dobio brončani spomenik prvog hrvatskog predsjednika, ove godine se, prema obećanju Milana Bandića, to sprema i Zagreb. Zagrebačkog Tuđmana će izraditi akademski kipar Kuzma Kovačić, a svoje mjesto spomenik bi trebao naći u Ulici Hrvatske bratske zajednice.
Tamo se sada nalazi granitna piramida Branka Silađina pod nazivom “Granit koji pamti“, a postavljena je povodom 900. obljetnice osnutka Grada Zagreba. Piramida koja je tamo od 1994. i koju građani od milja zovu “masonskom” trebala bi biti premještena na nepoznatu lokaciju, a Tuđmanov spomenik leđima okrenut Bandićevim fontanama. Da dojam bude potpun, megalomanski spomenik od kashmir white kamena će biti dopunjen i kratkim citatom iz predsjednikova dnevnika:
“Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam.”
Bandić je planirao zagrebački spomenik Tuđmanu smjestiti na Trg Franje Tuđmana koji je se trebao redizajnirati prema projektu arhitekta Nenada Fabijanića. No zapušteni trg poznat po umirovljeničkom boćalištu i livadi za šetnju pasa i dalje izgleda jednako zapušteno.
Fabijanić je svojedobno upozoravao da bi bilo katastrofalno rješenje staviti novi spomenik u neuređen park, no kako se Bandić sporio sa zagrebačkim HDZ-om koji je smatrao da je neuređena i dislocirana livada neprimjerena za spomenik prvom predsjedniku, izabrana je nešto istaknutija i vidljivija lokacija.
Pitali smo akademskoga kipara Hrvoja Dumančića, koji iza sebe ima četrdesetak izložbi te je za svoje skulpture konja osvojio mnoge nagrade u Francuskoj, ali i drugdje, za mišljenje o umjetničkoj vrijednosti spomenika Tuđmanu koji niču u Hrvatskoj.
Ovdje vidim odgovornost prvenstveno naručitelja, a zatim struke, ako je bila prisutna prilikom izbora realiziranja spomenika. Zanimljivo je na koji način je struka odabrala određeni spomenik ili autora. Ja ovdje ne bih kritizirao umjetnike bez obzira na nivo izričaja i sve ostale faktore koji određuju javni spomenik, jer vjerujem da je svaki od umjetnika dao svoj maksimum. Mislim da bi se trebalo obratiti pozornost i na vrijeme u kojem sad živimo, poštujući pravila struke, kako u skulpturalnom dijelu, ali i u urbanističkom, objašnjava kipar.
Jedan od najčudnijih spomenika Tuđmanu, iako je zaista mnogo konkurenata za ovu titulu, podignut je na kninskoj tvrđavi, povodom 20. godine obljetnice Oluje. Spomenik težak 500 kilograma izradio je akademski kipar i profesor kiparstva na ALU, Miro Vuco, a na lokaciju je gorostasa dopremio helikopter. Iako je trebao biti “uzvišen i misaon”, nakošeni i pomalo šlampavi predsjednik izgleda cinično i distancirano.
Za ovaj spomenik je za vrijeme Josipe Rimac iz kninskog proračuna plaćeno 600 000 kuna, a Vuco je izjavio da se spomenik svidio lijepoj kninskoj gradonačelnici i domaćim ljudima. Mjesto Pridraga između Karinskog i Novigradskog mora dom je strašno smiješnog i visokog (četiri metra) Tuđmanovog spomenika kojeg je izradio samouki kipar Ivan Malenica. Predsjednik poput hipstera nosi pomodne naočale debelih okvira, nalazi se u neobičnom raskoraku, a ruke nije digao da kaže “Imamo Hrvatsku” nego da otpleše neki čudni ples.
A “Franjo u suknji” je dva i pol metra visok i tonu težak spomenik od bijelog bračkog kamena kojeg su izradili kipar Dubravko Radman i klesar Lenko Krizanić za samo dva mjeseca. Na njemu predsjednik ima ukočen izraz lica, prekratke nadlaktice, drži ruke u zraku poput figurice robota, a omotan je u suknju s grbom. Ovaj spomenik toliko je ružan da su ga njegovi stvaratelji trebali smjestiti u garažu i pokriti ceradom, a ne izložiti pogledu. No još je dobro dok nas spomenik može nasmijati, a ne preplašiti.
Još je neobično kičast i diletantski spomenik u Virovitici (zamišljeni starac u sjedećem položaju), u Pločama (hiperrealistični zlatni Franjo), Biogradu na moru (simpatični umirovljenik u šetnji), Splitu (zamišljeni mastodont koji miluje kamen ploču), Velikom Trgovišću (krakati muškarac u odijelu zagledan u stranu) i Runovićima (simpatični kratkonogi djed).
