Volim ići na tržnicu. Radnim danom. Pa lagano među štandovima, mirisi svježe ubranog povrća, stotine glasova spojenih u žamor.
Pa brza kava u onim sitnim kafićima u kojima sjediš na pol guzice, pa onda još malo šetnje.
Ne smetaju me ni one nadrkane debele babetine što sa onim kolicima kroče među klupama ko bageri, ne gledajući nikoga, ne mareći što gaze po nogama staricama, jer one moraju proći.
Koliko li sams amo puta čuo svađe piljarica, obje prodaju grincajg i salatu, pa jedna drugoj dovikuju Marš Bara, pa svi znaju da ti svoju salatu furt polevaš z vodom da bu teža. A ova njoj, Kusa jedna prokleta, kaj stalno varaš na vagi.
Ali, Kusa Prokleta se raspizdila i veli Kaj? Pa celo selo zna da sam ja jedna poštena žena!
Da bi Bara dreknula Je, je hvalite me usta moja!
Nemrem dalje slušat, jer me ta Kusa Prokleta uvjerila.
Potegla je najjači argument.
Celo selo zna da je poštena žena. Tu pogovora nema.
To je činjenica.
Strašno me danas na te razgovore podsjetila nekakva izjava, koje frajer štanca na dnevnoj bazi.
Valjda će ih pred kraj godine ujedinit, pa otisnut kao one male knjižice, koje podsjećaju na katekizam.
A gore će utisnuti naslov, crvenim slovima na crnom jeftinom skaju biti otisnuto
Dnevne misli jednog Bere.
U izdanju tiskare Taurus, Ulica Bernarda Bernardija u Zagrebu.
Današnja misao glasi, nemojte mi zamjerit, ali je uistinu treba citirati:
Dok sam ja predsjednik SDP-a neću dopustiti izdaju stranke interesnoj hobotnici koja nema ideologiju već samo želi zaštititi svoj privatni interes, interes krupnog kapitala i uvoznog lobija.
Ne bojim se pokušaja rušenja od strane prikrivenih igrača HDZ-a u SDP-u. Ne mogu me ucijeniti ni kupiti. Nisam vezan ni za jednu aferu i nikada ništa nisam ukrao, privatizirao, niti nekome pogodovao.
Živim u stanu od 40 kvadrata u Sopotu, vozim stari Ford i poštenim se radom cijeli svoj život borim za svoju obitelj, a političkim djelovanjem za SDP. A oni?
Na stranu to, što je u ovoj izjavi sam sebe optužio da ima spoznaje o kaznenim djelima a nije podnio prijavu DORHU, što je definirano člankom 302 KZP-a:
Tko zna da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili teža kazna pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja,kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Koliko drugo će trebati da netko napiše anonimnu, može i potpisanu kaznenu prijavu protiv Davora Bernardića zbog prikrivanja kaznenog djela?
Ne nije u tome problem, jer znam da ako i prijava bude podnesena, od toga neće biti ništa, jer i oni murjaci i tužibabe u DORH-u čitaju novine, pa su navikli na njegove izjave, koje mu dođu više kao zajebancija.
Niko ga ozbiljno ne shvaća.
Na svađu piljarica sa placa me asocirala priča o poštenju.
Hvalite me usta moja.
Sada dolazim na jedu temu, koja je osjetljiva, ljudski osjetljiva.
Poznate su mi sve okolnosti Bernardićevog stanovanja i borbe za svoju obitelj, na žalost, do detalja, ali ma što se desilo, nikada o tome ne bih pisao niti pričao, mogu samo reći: Gospodine Bernardić, kapa do poda, Spectator!.
A tome da li je Ford ili Passat luđački jak i opremljen, ne znam ništa. Ima Ford. OK.
No, u istoj rečenici se nalazi i riječ poštenje.
Riječ koja po logici stvari, a i o detaljima koje znam, a znaju i članovi, pokazuju da gospodin Bernardić ili ne govori istinu, laže ili misli da smo svi mi, članovi simpatizeri, naslađivači situacijom, antipatizeri, ma svi, kreteni i budale.
SDP je pod njegovim vodstvom na državnoj razini pretvoren u nakaznu organizaciju političke korupcije, organizaciju u kojoj su na površinu isplivali tipovi koji su česti sudionici ugodnih razgovora na DORH-u, u organizaciji mu je uredovala policija, članovi si prijete, očigledne krađe se proglašavaju legitimnim.
Točno po obrascu Zagreba, koji je tako oblikovao za vrijeme svoje vladavine.
Osobno sam nekoliko desetaka puta svjedočio, uvjerio se, da mu ljudi šalju poruke, upozoravaju ga, pa se on ne javi mjesec dana na te poruke, pa kada se javi pita Šta ima?
Pa onda novi rafal poruka, Bero pomozi, Bero dođi vidi što se radi, molim te, ako ti je problem, ja ću doći tebi.
Pa opet nakon mjesec dana Dugo se nismo čuli, kako si?…
Pa sam svjedočio da su sve ove poruke ukazivale na veliko sranje, koje bi onda on preko svojih vazala razriješio.
Dao za pravo lopovima i besprizornicima koje je podržavao.
Vazalima koji su sve provodili po njegovom nalogu, njegovoj ideji i uz njegovo dopuštenje, a onje uvijek bio dobri dečko Bero, koji će sa vama popričati, popiti pivo, potapšati vas po ramenu.
I to je to.
Davor Bernardić je postao institucija. Ovih dana krstari Zagrebom, u društvu zagrebačkog predsjednika Gordana Marasa i vodi razgovore sa članovima, pojašnjava im.
Planove i program stranke. Priča i o situaciji.
Na te razgovore dolazi po dvadesetak penzića, ukupno starih 1.800 godina.
Mladih nema.
Nepoćudnih pitanja nema.
Ako ih ima opet ih nema.
Čudno je neko poimanje poštenja gospodina Davora Bernardića.
