Pred dosta godina, zamolio me prijatelj da napišem nešto za jedan portal o antikorupcijskoj borbi, koju je tako nazvala predsjednica HDZ-a, gospođa Jadranka Kosor.
Nikako ne mogu naći taj tekst, koji je čak bio jako dobar i vrlo argumentiran.
Ali, sjećam se postavki teksta.
Dakle, oduvijek su članovi HDZ-a bili sastavni dio, dapače, kostur svih tih tajnih službi, koje su služila za ukrcavanje podobnih i pravovjernih članova odozda, a koji su slijepo provodili želje i zamisli vrha stranke, ili barem, onih pri vrhu.
Usudim se reći, da je jedini pravi predsjednik HDZ-a bio Ivo Sanader, koji je pod striktnom kontrolom držao tajne službe, jer je znao sa kime ima posla, pa je sve te špijunčine gledao prijekim okom, ako nisu bili njemu u funkciji.
Odlaskom Ive Sanadera, počela je tiha, ali vrlo vrlo žestoka i bespoštedna borba za prevlast u stranci.
Curili su u javnost dokumenti koji su kompromitirali sve i svakoga iz HDZ-a.
Novine su svakodnevno vješale novi prljavi veš adezeovaca.
Kada je to poprimilo nekontrolirane razmjere, kada se više nije moglo zaustaviti, jer su se sve strane toga sukoba zažarile od strasti i mržnje, te je dosegnuta kritična masa, poslije koje više nije bilo povratka na mir, počela su ispitivanja, hapšenja, prvo niskorangiranih lopova, pa sve prema većim.
Sve je to lukavo i politički pismeno, gospođa Jadranka Kosorproglasila antikorupcijskom borbom.
Doduše, gledano sa odmakom godina, vrlo selektivnom i kirurški preciznom, borbom koja je odvajala samo nepoželjno tkivo, poćudni su i dalje bili u vrhu stranke, doduše, sada promijenjenih političkih stavova koje su brzo usvojili.
Prošle su godine od tada. Mnoge godine.
Svi ti heroji i junaci tadašnjih istraga u sklopu antikorupcijske borbe, na slobodi su. Još nisu okusili čari prdekane, one prave, u koju kada uđeš, točno znaš da nećeš izaći deset godina.
Neki od tih lopova ulazi li su izlazili iz istražnih zatvora, ko da idu iz kuhinje u kupaonicu.
I to je to.
Sada vidimo da su u svemu tome imale veliki utjecaj službe, kojima jednostavno nije nikada nitko mogao stati na kraj. Osim Ive Sanadera.
Nevidljivi krkani i đikani su svojevoljno, kako im bio hir ili kako im je naređeno i debelo plaćeno , proizvodili dokaze, kojima su osvjedočene lopine mahale pred kamerama, gnjusno se cerekajući cjelokupnoj javnosti u lice.
Službesu svojim djelovanjem direktno podrivale cjelokupni društveni sustav, izlažući ga crvotočini kriminala, korupcije i nepotizma.
Tko za koliko bi to sve skupa trajalo, da nije bio najavljen protest u Vukovaru.
Kada je Plenković shvatio da će mu se sva ta hrpa govana, koja se godinama taložila, srušiti ravno njemu na glavu i progutati ga.
Pa se odjednom saznalo da špijunčine osim što špijuniraju sve i svakoga, da su i infiltrirane u vrhove poduzeća. Samo me zanima, kakvo to znanje ima nekakva špija, koja postane šef firme?
A firma se ne bavi prodajom špijunske opreme, niti je do nekakva detektivska agencija Đido Mova.
Dakle, mreža koja isprepletena ciljem države, obavještajna hobotnica ušla je u sve pore društva.
Kao u vremena Ceaucescua u Rumunjskoj.
Špijuniraju nas, da bi omogućili svojim pulenima i mecenama da nas nekažnjeno kradu.
Odjednom smo saznali ono što znaju djeca od tri godine na dalje, da svime time rukovodi privatni poduzetnik Tomislav Karamarko, a i potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić.
Jer do tada to nismo znali.
Ako si oko iskopaš.
Slijedi li nakon ovoga policijska čistka u HDZ-u, teško je za reći.
Jer ako i uslijedi, desiti se neće ništa.
Mjesec-dva kenjanja na čučavac u Remetincu, pa onda Čedo &Jadranka, pa suđenje dvadeset godina, a onda, ko živ ko mrtav.
Sve je ovo na kraju priča koje smo svi desetljećima svjesni.
I biti ćemo i dalje svjesni, jer, ništa se neće promijeniti, na mjesta Tomice i Vase uskočiti će nova imena.
U Hrvatskoj, ista meta, isto odstojanje!