Pinokio u obrani istine

Selektivno pamćenje je kolektivna bolest u Hrvata. Neizlječiva, izgleda da je pitanje genetike.

Čitam danas izvještaja sa sudskog maratona dva liječnika.

Čitam sa veseljem, jer obojicu doživljavam kao političke klaunove, s time da je Kujundžić u ovom trenutku opasniji klaun.

Jer ima vlast.

Andrija Hebrang je ukaljao čast i obraz Milana Kujundžića.

Jerbo je ustvrdio da Kujundžić nije bio sudionik Domovinskog rata, nego je otperjao poput mnogih velikih Hrvata na minkensku liniju obrane.

U Minken, a kasnije se i vucarati po svijetu, ali, duboko skoncentriran, da se ne zajebe i ne vrati se u Hrvatsku dok traje rat.

Iskreno, kao čitatelju i građaninu, jebe me se gdje je bio Milan Kujundžić u to vrijeme, ja ga na frontu vidio ni sreo nisam.

Nisam vidio ni Andriju Hebranga, ali znam ljude, koji u u ono, ružno vrijeme svjedočili da su ga vidjeli, neke je čak i liječio.

Po meni dovoljno da povjerujem, da je Hebrang uistinu pravi sudionik Domovinskog rata.

Nikada nisam pitao mog šogora, koji živi u Minkenu od davnih sedamdesetih godina, da  li je možda viđao po šankovima nekog glasnog Bosanca, velikog domoljuba, dok smo ovdje pucali i ginuli.

A moj šogor je sigurno znao, jer i on je veliki domoljub, uključio se od samog početka rata u nazivanje ljudi po Hrvatskoj i nagovarajući ih da se odmah uključe u obranu domovine.

Ne žaleći ni jednog potrošenog pfeniga na skupe telefonske razgovore na relaciji Minken – Hrvatska.

Dakle, Hebrang se vrlo jasno svega sjeća. Svega što je bilo pred skoro trideset godina. Svoja sjećanja potkrijepljuje papirima, dokumentacijom. U to vrijeme službenom, a bio je rat, pa su popisi članova jedinica bili vjerojatno i nekakva jebena tajna.

Možda vojna?

To što je Hebrang bio ministar u nekoliko ministarstava, nisam siguran da mu daje za pravo mahati papirima, koji bi trebali stajati negdje duboko u arhivi u lažnom podrumu u Zvonimirovoj.

Da li je posjedovanje tih papira od strane sada, hvala Bogu nanebesima, penzioniranog komičara, baš ono, ali sto posto po zakonu.

Da li svaki državni službenik kada ide sa posla u svojoj torbi iznosi dokumentaciju kopiranu ili originalnu, ili USB disk sa skeniranom dokumentacijom, pa kada dođe doma, dok mu ona njegova podgrijava ručak, uredno fajlira dokumentaciju.

Koliki to podrum ima gospon Hebrang, da može čuvati tolike podatke, dapače, čak i o, u to vrijeme potpuno anonimnom doktoru, junaku iz Albert Bierstube u Munchenu?

Ima li gospodin Hebrang podatke i o mojem ratnom putu?

I o ratnom putu Pere zvanog Kladioničar, za kojeg se kunu da se niti jedan dan nije mako dalje od šanka lokalne birtije, gdje je u to vrijeme radila pipničarka Marija, dobrodržeća fircigerica runjavih nogu u bijelim hulahupkama i plavim borosanama, koja je tada mlađahnog osamnaestogodišnjaka podučavala krevetskim vještinama.

Na gajbama od piva, kada nije bilo gazde.

Pa je sada branitelj, jer mu je tetak neki kurac bio u nekakvom ministarstvu.

Rijetke su prilike u kojima ja bilo što vjerujem Andriji Hebrangu, kojega pola nacije naziva Pinokio.

Ali, ovo sada što tamo na sudu trabunja i melje o doktoru Kujundžiću, vjerujem.

Iako ga zovu Pinokio

Jer ima oriđiđi papire.

Stečene, hja ne znam, legalno i li nelegalno.

I takvim papirima maše pred nosom sucu Nenadu Lukiću, koji se izgleda dobro zajebava na suđenju ovoj dvojici staraca sa balkona Muppetshowa, pa ne pita od kuda mu sve te hartije, te smije li ih on imat?

Ne pita sudac Lukić, ali pitam ja, ali ko mene jebe.

Pitam ja, hoće li dobri i istinoljubivi, nadasve simpatični Andrija otići u svoj podrum, pa za svakog branitelja za kojega zna da je lažnjak, mahati oriđiđi papirima?

Ili samo kada je to njemu, ili nekome tko stoji iza njega u interesu?