Poduzetnik i strateški partner u Uljaniku Danko Končar smatra da brodogradilište Uljanik ima šansu te da je održivost brodogradnje u Puli moguća.
“Put je prilično trnovit, ali održivost brodogradnje u Puli je moguća”, kazao je Končar u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2.
Smatra da će i ako Uljanik bankrotira, ondje opet biti Uljanik, odnosno brodogradnja, kao i u slučaju Kraljevice. Za njega stečaj Uljanika nije izgledan.
“Sve je moguće, ali postoje i sve se više okupljaju snage koje se bore da do toga ne dođe”, rekao je. Tomu u prilog kazao je kako je država već dva puta pomogla isplatiti plaće, a rečeno je da će pomoći i oko treće. “Vlada je bitan sudionik u procesu i u dubiozi je od preko 600 milijuna eura i u interesu joj je da se smanji opterećenje na porezne obveznike”, tvrdi Končar, za kojega je motiv ulaska u ovaj posao – dokazati da Uljanik može opstati.
“Ono što sam posudio – molim da mi vratite”
Končar smatra da je Uljanik dio ‘veće priče’ i da se održivost brodogradnje može postići samo specijalizacijom i racionalizacijom prozvodnog procesa i smanjenjem troškova proizvodnje. “Država mora fundamentalno riješiti pitanje financiranja brodogradnje – po principu drugih država u Europi. Postoje neki mehanizmi unutar HBOR-a, ali to mora biti institucionalno”, kazao je. Reagirajući na uvjet Bruxellesa da strateški partner mora dati 50 posto ili više za restrukturiranje, Končar je rekao kako Bruxelles ne navodi strateškog partnera nego “vlastiti doprinos”, što može ići od strateškog partnera, ali i kreditiranjem i avansima na ime budućih poslova.
“Jedan od najsigurnijih izvora financiranja je da se dio prostora iskoristi za nešto drugo. To može biti kompenzacijska mjera koju EU traži”, smatra Končar. Kazao je kako on ne pristaje dati 50 posto.
Plan restrukturiranja predviđa 347 milijuna eura kao obavezu države. “Uzmite u obzir da je ona već na 578 milijuna, a vraćajući dug PBZ-u mi smo je oslobodili za 124 milijuna garancija – tako da bi ona bila na preko 700 miliijuna. Ona pola od toga treba dati, a pola toga će biti ‘vlastiti doprinos’. Uljanik ima snage da vlastitim snagama dade vlastiti doprinos, to je najzdravije”, zaključio je Končar. Nije ulazio u detalje koliko bi konkretno iznosio njegov doprinos. Napomenuo je da je već dao 12,7 plus 124 milijuna, što “nije mali novac”. Njegova izlazna strategija, ako je bude, bit će: “Ono što sam posudio – molim da mi vratite. Svatko tko je bolji od nas, dobrodošao je. S nama ili sam. Mi nemamo pravo prve bračne noći”, dodao je Končar.
O prenamjeni površine na kojem je brodogradilište, a koja je i u programu restrukturiranja, Končar je rekao da bi na otoku Uljaniku ostala brodogradnja. Na Sahari također ostaje brodogradilište, manji dio desno od Sahare je pomorsko dobro a svega 17 hektara (Arsenal), koje je 100 metara od centra Pule bi se prenamijenilo. To bi trebali biti poslovni, ugostiteljski, stambeni objekti.
Končar je naglasio da niti ta prenamjena nije njegov uvjet. “Ja od toga neću imati nikakve koristi, jer sav novac koji se uprihodi, pripast će Uljaniku. Radnici su skeptični prema prenamjeni, ali nema jasnog stava da su svi protiv”, rekao je Končar.
“Ivan Jakovčić je moj dobar prijatelj. U početku je imao neke ideje o preseljenju Uljanika, ali nikad nije bio na mojim sastancima s Upravom Uljanika”, tvrdi Končar. Smatra da nije ništa čudno to što je Jakovčića uključio u Afarak grupu. S plaćom od 3.500 eura nadgledao je rad Uprave grupe. “Moja izjava da je lobirao za mene u Europskom parlamentu je izvedena iz konteksta”, kazao je Končar. Dodao je da je Jakovčića angažirao jer je njegovo iskustvo “ogromno”.
