Saborska zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić, progovorila je o stvarima o kojima se ne govori, jer stvaraju neugodu Predsjedniku Sabora.
O užasnim iskustvima koja je imala prilikom spontanog pobačaja. Govorila je otvoreno kao žena koja je hrabra i kojoj je dopizdilo i ne želi da druge žene prolaze kroz pakao koji je ona prošla.
Jebi ga, nije rekla da je sve super i sve je za pet, a ne valja ništa.
Svojim govorom dovela je Predsjednika Sabora Gordana Nj. Jandrokovića u neugodnu situaciju, jer se o tome valjda ne smije pričati.
Trebao bi valjda životinjski tretman žena koje su pacijentice po bolnicama diljem Hrvatske, biti stvar koja se radi, ali se gura pod tepih, jer jeNjonji neugodno.
Kako je ženama, boli ga kurac. To što je njihova priča upravo u cilju da se to ne događa, boli ga kurac.
Njemu je neugodno, pa neka se ne priča, a one i dalje neka vrište od bolova.
Jer on to ne čuje.
GovorIvane Ninčević Lesandrić bio je samo mala gruda, koja se strelovito otkotrljala niz padinu, pa se pretvorila u lavinu.
Samo pet dana nakon neugode gospodina Jandrokvića, stvar je uzela dramatične dimenzije. Posebno je čudna koincidencija, da se radi uglavnom o, kako bi to valjda predsjednik Sabora rekao ženskim stvarima, tim više, o stvarima koje rezultiraju prekidom trudnoće, spontanim ili planiranim.
A poznat je stav dijela društva o prekidu trudnoće, a Boga mi imali smo u zadnje vrijeme i podosta priziva savjesti liječnika, upravo vezano na prekid trudnoće. Radili abortuse ko mutavi, onda ih ufatila savijest.
Prije nego što su počeli radit abortuse, studirali su i specijalizirali upravo za radit abortuse.
Sada su shvatili da imaju savjest, pa više abortuse ne bi radili. Znači li to da su abortuse radili nesavjesno? Značili to da svaki onaj koji se pozove na priziv savjesti, nakon izvjesnog broja napravljenih abortusa, može biti izvrgnut progonu, ako ga tuži neka pacijentica kojoj je napravio abortus, dok još nije imo savjesti, a napravljeni abortus imao neke zdravstvene posljedice? Pa će morat plaćat odštetu, ili ne daj bože ići u zatvor. Znači li to da će ginekolozima koji imaju savijest, pa neće pobacivat ženske, Vrdoljak predložit da se prekvalificiraju.
U informatičare ili u svećenike?
Tko me može uvjeriti da se liječnici i sestre, koji se protive prekidu trudnoće, s odgovarajućom pažnjom odnose prema pacijenticama kojima oni prekidaju trudnoću, jer su za to učili, studirali i to im piše u jebenom opisu radnog mjesta?
Može li se neki od tih ginekologa pozvati na savjest koja mu nalaže da na pregled prima samo žene do trideset godina, zgodne lijepe i naočite? Ako mora primati ostale, pregledavati će ih pajserom i francuskim ključem?
Kao što rade i sada u nekim bolnicama.
Pa evo malo svjedočanstava.
Posebno je teško ženama koje zbog spontanog pobačaja moraju proći kroz fizički i psihički težak postupak kiretaže. Kao da samo struganje maternice nije dovoljno bolno, osoblje bolnica često kao da se trudi ženama dodatno zagorčati ionako sam po sebi grozan medicinski zahvat. Kiretaže se izvode na živo, bez anestezije, kao u srednjem vijeku.
Ništa traumatičnija iskustva nisu ni kod žena koje su preživjele traumatične porode gdje su često suočene s bezobraznim osobljem, vrijeđanjem i nepotrebnim medicinskim intervencijama poput dripa i epiziotomije nakon koje se šivanje obavlja na živo. S obzirom na sva užasna iskustva koja buduće majke prolaze prilikom poroda, nije ni čudo da sve više žena odustaje od trudnoće i majčinstva te da nam natalitet rapidno pada. Dio krivice, svakako snose nehumani uvjeti koji žene trpe u rosdilištima.
Zbog traumatičnog iskustva koje je prošla, Marija Dadić (25) iz Dugog Sela pokrenula je peticiju koju su potpisale mnoge žene. Udruga Roda potom je pokrenula akciju #Prekinimošutnju u sklopu koje objavljuju traumatične ispovjesti žena na svojim Facebook stranicama. Neka od njih prenosimo u cijelosti:
Petrova bolnica, Zagreb
U devetom tjednu trudnoće došlo je do spontanog pobačaja i napravili su mi kiretažu na živo. Toliko je boljelo da sam na bolničkom krevetu izgubila svijest. Iduće godine u istoj bolnici u sobi za CTG imam trudove i čekam porod. Krevet kraj mene dobila je žena koja je čekala kiretažu i vrištala u bolovima. pri tome je grledala mene koja idem roditi, nakon gubitka svog djeteta i kiretaže.
Vinkovačka opća bolnica
Sa 19 godina završila sam na svojoj prvoj od četiri kiretaže. Spontano sma pobacila u 12. tjednu. Kiretaža je napravljena bez anestezije, na živo sam rezana, na živo mi je strugana maternica i usisavan sav sadržaj iz nje, moje dijete koje je jedan doktor odradio kao nekakav mesar, bez imalo suosjećanja.
Trgala sam se od bolova i jecanja, jedino čega se sjećam je bila jedna medicinska sestra kojoj sam skoro prst slomila koliko sam ju jako stisnula od boli. Ona pri tom nije rekla ni ‘a’, već je zajedno samonom pustila suzu.
Rijeka
Spontani u 8. tjednu trudnoće. Dobila tabletu za ‘samočišćenje’. Poslali me kući i sve sam to sama proživjela gledajući kako sve odlazi u kanalizaciju. ne znam što me više boljelo, to što sam gledala ili sam postupak čišćenja.
Nakon dva dana, odlazim u bolnicu na pregled. Pregled mlade doktorice (nije bila ginekologinja) neću ni nazvati pregledom. Osnovne stvari nije znala, dok je radila ultrazvuk, nije stavila rukavice jer je rekla da joj ne trebaju. Nakon pregleda, puštaju me kući. kažu da se sve samo očistilo.
Nakon mjesec dana, mjesečnica mi je trajala jedan dan i bila je jeko bolna. Dolazim ponovno na dogovoreni pregled. Doktori šute. Pozivaju se ostali doktori na uviđaj. dijagnoza – cista jako čudnog oblika sa stranim tijelom.
Na hitnu operaciju naručuju me za tri mjeseca. Markerski nalazi su uredni nakon tri tjedna. Nakon sljedeće mjesećnice, glumim jake bolove i odlazim na hitnu. Doktor kaže, cista je nestala.
“Je li to bio zaostatak od spontanog”, pitala sam ga.
“Da, ali je bitno da ga više nema.”
Osječka bolnica, 2008.
Moje iskustvo ‘najsretnijeg’ dana u životu. Od dva popodne trudovi se postupno pojačavaju da bi mi u pet ujutro idućeg dana pokao vodenjak. Otišla sam do dežurne sestre onako sva mokra jer nisam znala što sada (bio mi je to prvi porod). Ona se sva živčana počela derati na mene jer sam ju, zamislite, probudila!
U rađaoni sam bila od pet ujutro do 11 dopodne. punih šest sati provela sam potpuno sama.Došla mi je samo jedna ‘sestra’, nikada neću zaboraviti njene riječi. Dok sam se ja previjala od bolova, ona mi se cinično nasmijala i pitala me:
“O, jel te boli?”
“Da”, kimnula sam glavom premorena od trudova, na što mi je ona odgovorila:ž
“Kad si se znala jebati, sada šuti i trpi!”
Nikada neću zaboraviti ni nju, ni njen cinični osmjeh, niti te riječi koje je uputila ženi koja koja se po prvi put sprema postati majka.
Nakon poroda, posteljicu je iz mene izvlačila neka učenica, naučnica i za mjesec dana sam opet bila u bolnici jer nisam prestala krvariti. Komadić posteljice ostao je u maternici. Naravno, tada slijedi kiretaža koja se radi na živo jer ne smijem dobiti anesteziju jer dojim. Ljudi moji, to je bilo stoput gore od poroda! A da ni ne spominjem da sam rezana i šivana bez ikakve anestezije.
S više popoštovanja i pažnje jedan veterinar radi sa životinjama nego liječnici (naravno, ne svi) koji trebaju pomoći ženi da na svijet donese dijete!
Požega
Prva kiretaža, 2012. , druga 2017. Obe na živo, Doktor kaon bog, nedodirljiv. Bol neopisiva. Doktor mi kaže ‘nemojte vikati da ne uznemirite druge žene’. Meni srce puca od bili zbog gubitka bebe.
Dok struže, govori mi da to toliko ne bolim i da šutim.
Opća bolnica Osijek
Na zadnjem pregledu prije kiretaže pregledao me doktor i njegova tri muška studenta. Sva četvorica gurali su prste u mene u gumenim rukavicama bez i jedne trunke ikakvog lubrikanta. Ne mogu ni opisati kako sam se bespomoćno i bijesno osjećala.
Na dan kiretaže dobila sam lokalnu anesteziju i tabletu za spavanje. Tableta nije djelovala, vjerojatno zbog silnog adrenalina, tako da sam bila budna i svjesna tijekom cijele procedure. Iako sam osjećala bol, doktorica i jedna sestra bile su pune razumijevanja, a sestra me svo vrijeme držala za ruku.
Druga sestra je bila jedna moja poznanica. Iako je odluka da napravim kiretažu bila isključivo između mene i mog partnera, očekivala sam da će to ostati između nas.
No, ona je to razglasila po cijelom gradu tako da su saznali svi moji i njegovi prijatelji i poznanici. Takvo što ne očekuješ kada si dovoljno ranjiva i bez nečije osude i ogovaranja i osjećaš krivicu. Ne znam koliko je dozvoljeno sestrama da to rade, ali znam da mi je ovo što je učinila dotična samo produžilo moju agoniju zbog već ionako emocionalno i fizički bolne procedure.
*Ako imate sličnu priču s poroda ili kiretaže, napišite ju na komad papira, napišite u kojoj se bolnici dogodilo, fotografirajte i pošaljite na mail: [email protected]
