Upućeni mi kazuju da se ovih dana prilično često, u samotnom uredu na Iblerovom trgu čuje melankolični glas Olivera Mandića koji pjeva Sve, sve je propalo…
Cijela se priča koja traje već skoro dvije godine se privodi kraju.
Ne zbog toga što bi akteri te tragikomedije to željeli, jer to nipošto nije razlog, nego jednostavno, zdošlo se.
A vrijeme je ono koje uvijek daje završni udarac.
Poput onih iscrpljenih plesača koji plešu i spavaju u filmu I konje ubijaju, zar ne? Vrte se umorni i bezidejni esdepeovci, ali i drugarice im esdepeovke, čekajući ni sami ne znajući što.
Čekajući.
Riječ čekanje, riječ koja već dugo obilježava SDP, poput ružnog ožiljka na nekada lijepom licu.
Riječ koja pokazuje bezidejnost, izgubljenost, neznanje, nedostatak političkog mota.
Previše se algi i školjaka nakupilo na dnu broda koji bi trebao isploviti.
Od čekanja u luci.
Pođimo malo unazad.
U godinu 2012. Točnije u prosinac mjesec.
Točno 22.12.2012. Bernardiću je saopćeno da on neće biti kandidat za gradonačelnika, što je bio njegov životni cilj.
Milanović je odlučio da će kandidat biti Rajko Ostojić. Poznata mi je činjenica da je i radi toga dr. Ostojić oko Milanovića izvodio ples Vesele Vjeverice, sve u cilju da bi eliminirao Bernardića iz trke za gradonačelnika.
Milanović se nije puno krzmao, jer imenovanjem Ostojića, računao je da će se riješiti jednog vrlo lošeg ministra, a i samog Ostojića kao čovjeka, čije skakutanje mu je išlo na živce.
Dakle, na izborima je Ostojić postigao apsolutno najgori rezultat koji je polučio neki SDP ov kandidat, potučen od Bandića do nogu, plativši time danak svojoj bahatosti i naprosto lošem rejtingu kojeg je imao kod građana.
Sam je Bandić osvojio više glasova nego što je osvojio kada je bio kandidat SDP-a, što dokazuje samo da je dobar dio članova SDP-a glasao za bandića, upravo zbog ugleda Rajka Ostojića.
Nisam rekao kakvog ugleda.
Poznato je također, da je jedan dio zagrebačke organizacije na parlamentarnim izborima 2016 opstruirao stranku, te glasao za neke nove alternative, prvenstveno Most, pa je nakon gubitka izbora otišao Milanović, a u njegovo sedlo u atmosferi euforije i masovne histerije zapjenjenih jurišnika, sjeo Davor Bernardić.
Nije trebalo čak ni dugo vremena, da se prokuži da je Bernardić katastrofalno rješenje. Prva je to otkrila Milanka Opačić, koja je svojim otkrićem širom otvorila vrata nabujalim ambicijama vječito ambicioznog, a do zla Boga nesposobnog Siniše Hajdaša Dončića, koji je spletkarenjem sjeo na njenu fotelju potpredsjednika Sabora..
Cijelo to vrijeme ni Davor Bernardić nije ljenčario, naprotiv!
Svojski se u to vrijeme trudio pokazati sav raskoš svoga antitalenta za politiku.
Do savršenstva razvijen osjećaj za krive prosudbe, katastrofalan talent za kadroviranje, nedosljednost i potpuni antitalent za politiku..
Simpatizeri Davora Bernardića za sve su krivili Milanovićeve ljude, a tu je zaista i bilo razloga, međutim ekipa koju je gurao Bernardić bila je uistinu treća regionalna liga, kako je neki dan izjavila Aleksandra Kolarić.
Niskopišaća garnitura nisko proflilnih grebatora i kokošara, prodavača vlastitih majki za poziciju u nekakvom odborčeku.
Nije Davor Bernardić sve to navukao u stranku, barem ne bitno, naprosto, on je šalicu turske crne kave promiješao žlicom, pa je talog isplivao na površinu.
Na površinu su isplivali neobrazovani, ali zato strahovito ambiciozni tipovi, bez znanja, bez rada u realnom sektoru, ljudi koji su imali samo jednou životu, ljepljenje plakata i kako to vele reći krvarenjem na štandovima.
Ja nikada nisam vidio da neko na nekakvom štandu krvari, a redovito sam prolazio kraj tih štandova gore dolje i svaki puta dobio spužvicu sa logom SDP-a.
Jebiga, prolazio sam u krivo vrijeme. Ali je zato puna špajza spužvica.
Dakle na položaje na izborne liste doveo je neškolovane jurišnike promrzle i blijede, jer su iskrvarili na štandovima.
Zadivljujuća je bila hrabrost, kako Bernardića, tako i tih koji su činili sve, da bi na liste došli, kada su se suprotstavili na izborima Bandićevoj listi i HDZ ovoj listi, na kojima svaki od kandidata ima završeno više škole od svih sa njegove liste zajedno.
Tim više što su na listama esdepeovaca bili ljudi vrlo iskusni u porazima na svim mogućim izborima prije.
Prekaljeni gubitnici.
Uglavnom, rušenje Bernardića nije uspjelo, a niti će uspjeti, jer ovi koji ga ruše, srušiti ga ne znaju.
Ne znaju ga srušiti, jer su nesposobni i pojma o životu nemaju.
Jedino što imaju, to je ambicija.
Stranka se osipa, rejting pada, ali Bernardić u to ne vjeruje.
Onda su se dosjetili i ponudili Bernardiću prvo mjesto na listi za EU. Da prostite, samo da ga se riješe.
On jeodbio, jer još uvijek sanja da će preuzeti odgovornost za Hrvatsku.
Svaki puta kada spomene Kada mi preuzmemo odgovornost za Hrvatsku,ja sam u dilemi da li da podnesem, u ime svoje šire obitelji, kaznenu prijavu za prijetnju i zastrašivanje.
Zamislite Hrvatsku, koja izgleda sada kako izgleda, na što bi ličila da je preuzme Bero sa svojom šalicom promiješane crne turske kave.
Uglavnom, Rajko je ispao sa liste, izgleda da je konačno Bernardić progledao, u zadnjim trenucima svog političkog života, poput Cezara koji je prokužio Bruta. Sekundu prije kraja.
Ali ga je prokužio.
I tako je Bernarić ostao bez premijerskog mjesta, ostat će i bez stolice na Ibleru, ostao je i bez mogućnosti da u Bruxellesu šarafi vesele i jedre Belgijanke.
Poput čovjeka koji je svakidan jeo jaja koja mu je snesla kokoš, pa je jedan dan odlučio skuhati kokošju juhu.
Juha je bila fina, ali jaja više nije bilo.
Davor Bernardić uspio je stati uz bok Ljubi Jurčiću.
Ljubo Jurčić sinonim je za antitalent za politiku
Davor Bernardić sinonim je za neuspjeh u politici.
