Povele su se diskusije o opravdanosti proslave Dana antifašističke borbe.
Dan kada se slavi osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda, dan kada je počela borba protiv fašizma i nacizma.
Glasnogovornici ideje o ukidanju su dva vodeća hrvatska intelektualca, muževi koje svaki Hrvat i Hrvatica doživljava kao moralne vertikale.
Stevan Culej i Josip Đakić.
Stevan Culej:
[wdps id=”11″]Oba ta intelektualca ističu da se o to danu raspravljalo na Saborskom odboru za veterane, koji predlaže da se ukine Dan antifašističke borbe kao državni praznik i da se obilježava kao spomendan, dakle, kao radni dan.
Meni je malo komično da prijedlog da to bude radni dan, daju likovi koji nisu nikada radili, frajeri kojima nije nikada radni dan.
Josip Đakić
[wdps id=”10″]Dobro, Stevan je bio milicioner, radio je nešto, sjedio u fičeku kraj prašnjavog puta i knajvao, šapke spuštene na oči.
Ja posve dobro razumijem i motiv gospodina Josipa Đakića, brižnog tate, čiji gojenac ima na ruci tetovirano nekakvo nacističko čudovište, a evo besprizornici bi slavili dan borbe protiv nacizma.
Pa di ćeš protiv vlastitog (sopstvenog, rekao bi milicionar Stevan) gojenca?
Uopće je taj socijalizam, koji je bio rezultat antifašističke borbe, bilo nekakvo nakaradno društvo.
Upravo su Stevan i Josip, novohrvatska inačica Mirka i Slavka, dokaz toj tvrdnji.
U socijalizmu je Stevan bio samo milicioner sa pendrekom (nekada smo te sa pendrekom nazivali vucibatine), a Josip bušač nafte u nekakvoj vukojebini, čak 15 godina.
A vidi ih danas.
Cvijet društva. Elita. Oni su ti koji određuju kako ćemo i što ćemo.
Jer oni znaju.
Milicajac i bušač nafte.
Mirko i Slavko.
Josip i Stevan.
Srećom, u tom Odboru za veterane (zašto su ovdje veterani, a ne branitelji?) sjede poznati intelektualci Miro Bulj, Milijan Brkić, Željko Glasnović, pa ne valja ni malo dvojiti kako će cijela stvar završiti.
Inače taj Odbor se bavi:
Poslovi utvrđivanja i praćenja provođenja politike, a u postupku donošenja zakona i drugih propisa Odbor ima prava i dužnosti matičnoga radnog tijela u područjima koja se odnose na:
– zaštitu žrtava velikosrpske agresije i pobune u Republici Hrvatskoj
– zaštitu prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
– zaštitu vojnih i civilnih invalida Domovinskog rata i svih sudionika Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
– zaštitu vojnih i civilnih invalida te veterana II. svjetskog rata
– zaštita prava bivših političkih zatvorenika
– zaštitu ostalih žrtava totalitarnih režima.
Nigdje nema ni riječi o II svjetskom ratu, o antifašizmu, o datumima, a ipak, oni su ti koji daju svoja mišljenja i stavove.
Što se mene osobno tiče, mogu ga ukinit.
Već sutra, jebe me se.
Jer ja sam bio ove godine tri puta na spomeniku u Brezovici, tri puta se poklonio Kamenom cvijetu, bio sam i na Slomljenom pejzažu, mjestu pogibije Gordana Lederera.
Mogu ga ukinit, jer je antifašizam u meni, duboko usađen i meni ne treba dan.
On je u mome srcu.
Meni je dan antifašističke borbe svaki dan.
A vi krezubi kozojebi, jebite se!
Naročito ne trebam da mi datum određuju bušač nafte, milicioner, legionar i tekstilni radnik.
Jebite se i vi i vaše mišljenje.
Ali, prije nego što se ukine taj praznik, tražio bih da se provede detaljna i vrlo precizna kontrola porijekla imovine predlagača.
Pa da vidimo prave razloge!
[wdps id=”9″]VEZANI ČLANAK