Nova politička inicijativa SIP – Stisnut i prdnut

U novom listu piše Dražen Ciglenečki članak pod naslovom“ SDP je možda zaista trajno propao“, te ukratko ukazuje na činjenice koje na to navode.

Naravno da SDP nije propao, postojati će on i dalje, pitanje budućnosti SDP-a je svakim danom sve manje bitno.

SDP bi mogao postati marginalna stranka, na nivou HSLS-a.

Ili bi se mogao utopiti u BM365, u Zagrebu, ali i tamo gdje Bandić pokaže interes i volju, jer valja napomenuti, da SDP još uvijek ima zavidnu infrastrukturu, koja bi za Bandića na predstojećim izborima za predsjednika, mogla odigrati važnu ulogu.

A jedan dobar dio SDP ovaca svojim ponašanjem i moralnim stavovima, sklonima političkoj korupciji, trgovanjima pozicijama i radnim mjestima, ionako spada k Milanu Bandiću, upravo kao i Tamara Čubretović koja je nedavno prešla njemu, a prije nje Radenko Tomić.

Samim time otvara se prostor na političkoj pozornici.

Sve to će se naravno preslikati i na Sabor, koji je najbolji pokazateljs tanja u bilo kojoj stranci.

Broj saborskih zastupnika SDP-a se smanjuje, a smanjivati će se još.

Mirando Mrsić je iz stranke izbačen pred davna četiri mjeseca, u vrijeme kada je SDP kao stranka, izvana izgledao puno bolje nego li sada.

Izbačen je radi stavova koji su normalnom čovjeku apsolutno prihvatljivi, jer je predlagao da se u zakon ugradi veća zaštita radnika koji rade na određeno vrijeme, što, pazi sad, socijaldemokratima nipošto nije odgovaralo, toliko im nije odgovaralo da su se odlučili riješiti Miranda Mrsića, čovjeka koji je osmislio, stvorio i dao život Zakladi Ana Rukavina, jedinom pravom djelu koje je SDP ikada imao.

Na ovome valja stati, jer je indikativan pokazatelj morala u vrhu SDP-a.

Kao moralni ljudi, nakon što su izbacili Mrsića, prvo što su napravili, hvalili se Zakladom, oni koji za nju kurcem nisu makli.
Da vas ja pitam, što mislit , koliko rečenica o Zakladi zna reći Franko Vidović ili Neven Livun? Ma dobro, ne moraju o zakladi, mogu o bilo čemu, rezultat je isti.

To što je Mrsić poznat po tome da je izlazio u susret, kao liječnik svima koji su ga pitali za pomoć, bez obzira na političku pripadnost, to što je osmislio i oživotvorio Zakladu Ana rukavina, to što je bio motor pokretač aktivnosti koje su trebale voditi boljitku društva, to što je bio pristojno dobar ministar, to što je on svojim organizacijskim sposobnostima najviše zaslužan što je SDP u liku Ive Josipovića imao predsjednika države, sada je posve vidljivo, nije bilo prihvatljivo nikome iz predsjedništva.

Nije bilo prihvatljivo niti onima koji se sada bune, niti malom Glavaševiću, jer je njihovo suprotstavljanje isključenju Mrsića bilo mlako.

Oni su bili protiv, svjesni da će biti nadglasani. I to je to. Oportunistički, jebiga Miraleme, nadglasani smo.

Niko nije rekao Jebiga, onda idem i jai napravio pritisak. Nije to napravio niti Bojan Glavašević koji je, prema vlastitim riječima, dulje vrijeme razmišljao o izlasku iz stranke, da bi čak nakon toga, a Mrsić je izbačen 28.03. on, koji dulje vrijeme ozbiljno razmišlja o izlasku iz stranke, toj istoj stranci platio dane 10.04., 15.05., 12.06, i 18.06, po pet stotina šezdeset i pet kuna donacije, ukupno 2.260 kuna, što baš i nije mali novac.

Nije ni malinovac.

Nešto tu nije jasno, ni malo. Ideš iz stranke, lomiš u sebi, ljut si i ogorčen i onda, tap, dva somića kuna uplatiš donacije toj stranci.

To govori samo jedno. Mali nije uvjerljiv, što bi reko Plenković, nije vjerodostojan. Meni tu nešto smrdi. A pojma nemam što, a i nje neka lova da mi se da čačkat oko toga.

Dakle, iz cijele priče o SDP-u oni koji su otišli ili će otić, pričam o državnoj razini, Mirando Mrsić je bio svijetla točka.

Ostali, uključujući i četvoricu pobunjenika, koji bi vrlo vjerojatno, nakon sutrašnje odluke Statutarne komisije, mogli početi razmišljati o izlasku, nemaju niti približno takvu vjerodostojnost, a kada im se pribroji i mali Glavašević, nemaju ni upola radnog staža koliko ima Mirando Mrsić kao priznati liječnik, cijenjen od ljudi.

Nitko od njih nema ime izvan politike, a, ruku na srce i političko ima im nije neko, više je to politikantstvo.

Postavlja se pitanje što dalje?

Jer svakako, pričam sada o petorci, omililo se sjedenje u Saboru, prduckanje u toploj i ugodnoj fotelji, jeftini obroci, plaćica pristojna. Iz ove priče mislim da bi mogao iskočiti Vedran Babić, koji ima i pametnijeg posla nego gubiti vrijeme u politici. Vjerojatno je i on to shvatio.

Ostali bi vrlo lako, mogli poželit nastavit grijat dupe u foteljama, a ako Bog da i sreća junačka, mogli bi i u slijedećem mandatu u Sabor, u što sam siguran da neće.

Prije će na vrbi rodit grožđe.

A zašto neće?

Pa, oni su svi mladi, a već potrošeni političari.

Cjelokupnu javnost već godinu dana zabavljaju i nasmijavaju pokušajima da slabašnog Bernardića sruše, a to im nikako ne polazi za rukom.

Ej ni Beru srušit ne možete, a vodili bi državu?

Ivo Sanader je izjebo svemogućef, premoćnog Pašalića u par sati. I spakiro ga u paket i poslo u povijest.

Njihov je osnovni problem što na izborima glasaju građani, a ne  članovi stranke, (oni ionako glasaju, barem u Zagrebu, za Bandića), a njih više niko ozbiljno ne doživljava. Doživljavaju ih više kao zabavljače nego kao političare.

Potrošeno. Gotovo.

Over and out!

A oni bi sada radili vjerojatno novu stranku.

Potrošeni političari, sa nejasnim idejama, stavovima, čak, rekao bih i političkim svjetonazorima, nesposobni srušit lošeg predsjednika, vodili bi jednog dana državu, dajte ljudi, nemojte me jebat.

Osnovali bi novu stranku, Zidali novu kuću

A od šute se nova kuća ne radi.

Vjerujte mi.

Oni mi naravno neće vjerovati. To mi je jasno, jer želja za preživljavanjem je veća od onoga što ja tu pišem, ali, prepoznati će građani na izborima.

A ta je konačna.

Zadnja lopata.

E, iz ove priče sam, kao što ste vidjeli, isključi o Babića, koji bi lijepo mogao raditi ono što fantastično zna, projektirati kuće, mostove , i od toga lijepo živjeti i putovati svijetom.

Isključio sam i Bojana Glavaševića – Donatora, koji je posve drugi slučaj.

Čovjek, mladi čovjek, koji se drži vrlo ozbiljno, ko da je nešto nadrkan ili ga muči žgaravica, svjestan bremena svoga prezimena, koje želi, što je vrlo lijepo i drago mi je zbog toga, sačuvati časnim.

Davno sam napisao, pred nekih godinu i pol, iznerviran svakodnevnim bombardiranjem Glavaševićevim Twitter mudrostima : „Bojan Glavašević je cijenjeni twitteraš, jer je sposoban u 160 znakova reći sve što zna, da je moguće više od 160, ne bi bilo više“

On ima samo jedan problem. Drugo je sve posve u redu.

Problem je da je politika posao, profesija, politika je strast, politika je eros, politika je ljubavnica, majka  i otac, politika je naravno i kurva, drolja, politika je život.

A on to ne shvaća.

Dečko je poprilično pogubljen u svem u ovome, kao da ga je zatekla situacija općeg interesa koji sada iskazuju novinari nakon izlaska iz stranke, oni isti koji na njega ni bicikl ne bi naslonili pred deset dana.

A on, naivan i jadan, dijeli intervjue i potpuno nesvjestan činjenice da će netko sjesti i pažljivije pročitati što on tamo priča. Zapetljo se ko pile u kučine.

On bi se bavio politikom, ali ne bi u stranku, on bi više nešto, ha, ne znam, bio jeben, a da mu ne uđe.

On bi, kako sam izjavljuje, ujedinjavo, okupljao (naravno oko sebe) nezavisne zastupnika, ali ne bi sa ovim, ne bi sa onim. Jebate, dečko a sa kime bi ti?

Sa kime bi ja, ne smijem reći, jer bi me žena ubila.

A i nije u politici, više je onako, u estradi.

Tim svojim jebili nebili direktno onemogućava formiranje kluba nezavisnih zastupnika, pa bi na taj način bilo olakšano djelovanje nezavisnih zastupnika u Saboru.

Klub nezavisnih zastupnika bi svakako zagorčavao život i SDP-u, kojem je Glavašević, koji svojim postupcima sprečava formiranje toga kluba, platio dva somića kuna donacije prije nego što je izišao?

Kako vam to sad izgleda ovako osvjetljeno? Ha?

Svi njegovi intervjui odišu nekim ozračjem, čudnim, kao da govori s visoka, ja sam kralj, a vi se podredite. Niste primijetili?

Pa jebiga, pročitajte još jednom, pa ćete vidjeti da sam, kao i uvijek, u pravu. On će razgovarati, on će odrediti?

Ej?

Sa dvije godine staža u Saboru sa par godina staža u ministarstvu, od kojih je godinu dana bio zatočenik u vlastitom uredu?

Dakle oko njegove nekakve maglovite inicijative, koja je valjda samo njemu jasna, a ono što iskazuje je nešto poput izjava „Mir u svijetu, sreća svim ljudima“ rečenim na nekakvom otočiću na Karibima gdje se održava izbor za Miss Nekogkurca.

Sa kime će on to razgovarati?

Pa jučer čitam, da mu je prihvatljiva Dalija Orešković, pametna žena, isto kao i mali Glavašević, jakog prezimena, Marko Orešković Krndija, uistinu nije bio bilo tko.

I ona ne bi stranku, ona bi više nešto kao pokret, dama je, pa moram pazit da mi ne pobjegne opis kako bi se ona bavila politikom.

Koja je o bavljenju politikom razgovarala sa Jadrankom Kosor, Kolakušićem i Oreškovićem.

Kolakušić, populistički sudac na liniji filozofije Živog zida, i on bi se bavio politikom, kada je vidio da mu suđenje baš previše i ne ide. Ali uvijek ima raje, za lopatama bacati koja puši priče o tome kako su obespravljeni, ali njegova rješenja, naoko pitka i slatka, vrlo brzo bi svima nama zapela u grlu.

Bit politike je, udružiti se u stranku i pobijediti na izborima.

Sve ostalo je nezrelo i politikantski.

Dakle, Bojan Glavašević bi ujedinio neku inicijativu, rekao bih, ljudi nedefiniranih stavova o plitici, koji ne bi stranku o ni bi inicijativu, ali bi opet politiku.

Kako će se zvati?

Inicijativa SIP – Stisnut I Prdnut?