Zašto ja moram plaćati glupavi spot o mirovinskoj reformi?

Ništa nije onako kako izgleda.

Pravilo je politike hrvatske Vlade.

Evo, neprekidno nas jebeju u  mozak, iz dana u dan nekakvom Cjelovitom mirovinskom reformom.

Jebaju nas jer im se može.

Sjećate li se nemira i demonstracija diljem Europe kada su im se pokušavala nagurati mirovinska rješenja koja građanima nisu prihvatljiva.

Pa su izašli na ulice i najebali im se majčice. Hrvati su heroji od klikanja lkeova na FB, facebook warriors, pa su osnovali 352 zatvorene FB grupe u kojima jebu mater Cjelovitoj mirovinskoj reformi.

Nije mi namjera ovdje previše ulaziti u mirovinsku reformu, u sve one detalje oko kojih se lome koplja, već sada su napisane tone i tone papira, ali bez efekta, jer naprosto, Vlada ima većinu.

Tko sve čini tu većinu, ne bih ni spominjao, jer mi se gadi, ali jebiga, većina je tu. Ručice spremljene u zadnjem džepu Plenkijevih hlača, na dupetu.

Gdje im je i mjesto!

Dakle ta Cjelovita mirovinska reforma je, kao i  promocija knjige Martine Dalić, samo jedno.

Govno zamotano u lijep papir.

Prvo što upada u okeco je tvrdnja da se radi o nečemu što je cjelovito. Dakle, kompletno, sve, nakon to ga nema se više ništa za raditi po tom pitanju.

Moš mislit, baš ova Vlada djeluje kao ona koja bi mogla napraviti bilo što, na način da je to gotovo i kvalitetno, forever.

Naročito onaj prištavi ministar Pavić, koji se po svemu sudeći u mirovine razumije ko Marica u krivi kurac, što i nema veze, jer ipak mi živimo u Hrvatskoj, gdje svi ti lezilebovići gledaju samo svoje dupe.

Kako bi ta nekakva muljava, lopovska i prevarantska ideja o konačnom rješenju (groza me lovi od asocijacije na jedno drugo konačno rješenje) mirovinskog pitanja postala svima draga, dosjetila se ekipa sveznalica iz vlade i adezeja, štancat spotove.

Gledao sam onaj spot o one dvije vremešne dame, od kojih se jedna zajebala pa je otišla u mirovinu ranije, a drugoj je život kao umirovljenici lijep toliko da i leptiri oko nje lete.

I ne mora kopat po kontejnerima od smeća, niti kupovati pola kosti za nedjeljnu juhu.

Jer je poslušala prištavog ministra Pavića.

Moje kompjutorsko znanje je podosta iznad prosječnog korisničkog znanja, pa slobodno mogu reći da bih ja onakav spot sklepao za dva sata, jedino bi me zajebavalo nahovanje (nekakav glas koji bi sve te budalaštine iz spota izgovorio), jer ja u spotu pričao ne bi, da me ko ne prepozna, pa da mi izbije zube i ne bi mogo ništa jesti osim bučnice i piti na slamku.

Dakle, taj spot je zaista mogo napravit svaki balavac koji danima visi po kompu, sa završenim faksom, nešto odslušane informatike i uz vlasništvo nekog od brojnih alata, a za te alate su torrenti dušu dali.

Ili koristiš iMovie.

U Vladi su vidli da javnost ne puši ideje Prištavog o odlasku u mirovinu, da se raji ne sviđa ideja da ih direkt sa oproštajke povodom odlaska u mirovinu koju su priredili u firmi, nakon fešte direktorov vozač, uz blagonaklono kimanje glavurdom direktora, odvede ravno na groblje, pa ih ostavi da tamo čekaju.

Konačno rješenje.

Da bude postignuta Cjelovitost.

Elem, ondak su odlučili baciti se u kampanju.

Da bi se bacili u kampanju, moraju prvo napravit nekakav plan, naročito adezeovci, jer oni u plan ulaze sa procjenom troškova nekoliko puta većom, ali plan mora biti, da se članstvo još tijekom realizacije tog projekta još dodatno ne ogrebe za nekakvu lovicu, po starom i dobrom običaju.

Dakle, snimljen je film, koji je glupav, neatraktivan, naivan i u njega ne bi vjerovalo dijete od četiri i pol godine, ali se očekuje da u njega povjeruju odrasli ljudi, inače nepovjerljivi prema svemu dobrom što im redovito nudi adeze, jer su na kraju uvijek bili naguženi. Pogledajte samo što se desilo sa projektom Hrvatska.

Taj film su navodno o osmislili kreativn u Ministarstvu, jer je neko ministru reko da u podrumu radi onaj Denis, koji se kuži u te stvari, pa je Denis kreativno osmislio spot.

Dakle, taj Denis je kreativni autor spota, barem tako tvrde u Ministarstvu.

Točnije to je rečeno ovako: “Ideja kao i cijeli kreativni sadržaj spota i web stranice osmislio je tim Ministarstva rada i mirovinskog sustava, te za kreativni sadržaj i zakup nije angažirana promotivna ili marketinška agencija.”

No, otkrili su onda tko je radio ilustracije i animaciju.

To je “poznati hrvatski ilustrator Krešimir Certić-Misch.”

Istina Bog, ja animirane filmove ne gledam, a hrvatske filmove općenito, još manje, pa priznam da za tog Miša ja nikada  čuo nisam.

Ali, makar ja nisam čuo, dozvoljavam da postoji čovjek koji se zove Miš i koji radi crtiće, za koje sam ja mislio da su rađene u sedmom be osnovne škole na Pantovčaku. Još mu i masno za to plate!

Enti miša!

Pa je neidentificiranog dana u neidentificirano vrijeme ministar Pavić nazvo telefonom tog Miša i procijukao, da dođe nacrtat film. Miš bi došo, ali unaprijed traži tri stvari, prvo je da film nije na temu Toma i Jerrya, gdje onaj glupavi mačak lovi jadne miševe.

Druga je da uopće nema nikakvih mačaka., kako u spotu, tako ni u Minisitarstvu.

A treća je sitnica od cca trideset tisućica da se taj filmić nariše.

Dakle, mišonja napravi spot za trideset tisuća kunića, pa se on može vrtit po televizijama, točno onoliko puta koliko Ministarstvo ima love za platiti da se cijela nacija divi ljepoti ovog crtića. A za to, sjećate se, imaju plan. To što je napuhan, nema veze, može samo bit premalo napuhan!

Jebiga, a te sekunde na televizijama su skupe.

Jedna sekunda reklame, samo vrijeme, dakle gurneš svoj glupavi film, košta oko soma kuna pljus pedeve. Pa se ti misli.

Ali ta cijena je i u redu, pa od čega će plaćat one silne mlatimudane koje šalju po svijetu, od čega su godinama plaćali onog tapkaroša Ćosića da se ide dernjat ko da mu kožu skidaju i sole ga na živo, a dok se ne dernja, onda hoda po cesti i šapće : Karta viška, karta viška?

Je, ali Katedrala duha u Hrvata se jako zagrijala za tu poreznu reformu, prvo jer je cjelovita, drugo jer je hadezaova, treće jer je prevara, a oni inače vole prevare, ko ne vjeruje u moju tvrdnju, samo nek gleda njihove dnevnike.

Pa su HRT-ići odlučili vrlo aktivno sudjelovat  u svemu tome.

Kako aktivno?

Pa ima više načina. Prvi je dati popust.

Drugi je rascjepkati narudžbu na puno manjih, pa se onda ovi iz Ministarstva ne moraju zajebavat sa onom javnom nabavom i tim svim zavrzlamama, koje se ionako ne odnose na njih, to je za druge.

Pošto su oba sudionika u tome javne kuće, to Ministarstvo, a Boga mi i Katedrala duha, njihov odnos bi trebo bit transparentan prema javnosti.

Jes, malo kurca.

Pa su nounari priupitali koliko su dali popusta na reklamiranje tog imbecilnog spota, na što su iz televizije odgovorili: HRT ima potpisan Ugovor s Ministarstvom rada i socijalne skrbi za njihovu reklamnu kampanju mirovinske reforme, i kao takav se smatra Poslovnom tajnom, pa Marketing HRT-a ne smije otkrivati ugovorne podatke trećim stranama.

Što prevedeno na ulični rvacki jezik znači, mi se jebedemo udvoje, Manage a Trois ne želimo.

Nema guranja nosa u stvari koje se nas ne tiču. Čak ni voajerizma nema.

A zašto bi se javnosti to i ticalo?

Pa mi samo plaćamo pretplatu, mi samo plaćamo porez iz kojega su plaćeni taj Miš i svi ostali štakori oko njega, koji su sudjelovali u izradi spota i jebavanju nacije u mozak.

Platio sam i ja koju kunu za spot, a spot se uopće ne odnosi na mene.  Platila je i moja mama, a u penziji je već sto godina. Da li se spot odnosi samo na prosvjetne radnike? Jer su obje one babe učiteljice? Kako će po tom spotu proći odgojiteljice, trgovkinje koje će raditi do šezdeset i sedme godine? Zašto je spot spolno određen? Zašto Miš nije narisao i spot za muškarce, oni imaju mislim drugačije uvjete?

Kada već spominjem mamu u vezi tog spota, koji je samo ružni celofan na komadu dreka koji se zove Cjelovita mirovinska reforma, jedna analitičarka je slikovito objasnila: “Ni rođenoj mami nisam mogla izračunati koliko bi to bilo novca kada će ona ići u mirovinu…”.

Analitičarka izračunati ni svojoj majci ne zna, ali zato zna onaj Denis iz kreativnog tima Ministarstva koje vodi prištavi ministar, zna i taj Miš koji je ubro trideset komada, a znaju i iz HRT-a.

Svi oni znaju i vjeruju.

A narod ne!

Pa jebemu miša, to je čisto dovoljno zar ne?

Jer ručice su u zadnjem džepu hlača. Na Plenkijevoj guzici!