Referendum. Riječ asocira na Željku Markić, hodače za život, nerdkadžije i ostalu bratiju.
Danas sam dobio link na stari članak, razgovor sa Sinišom Hajdašem Dončićem, koji je tu riječ, u rukavicama, ali ipak prevalio preko jezika,.
pa kaže:
Po meni, postoje samo dva moguća postizborna scenarija. Prvi je da će Most ponovno odlučivati o tome hoće li na vlasti biti lijeva ili desna koalicija. Druga je opcija – što se čak bojim izgovoriti – stvaranje nekakve velike koalicije. Ako dođe do toga da nam nakon izbora trebaju Mostove ruke za formiranje većine ili ako – ne daj Bože! – HDZ ponudi suradnju SDP-u, predložit ću provođenje stranačkog referenduma.
Još dodaje, ako dođe do velike koalicije, premijer bi svakako trebao biti Zvonimir Mršić
Jako volim gubiti vrijeme na gluposti, pa mi dozvolite da i ovaj puta to činim, vi svakako ne morate čitati.
Dakle, pođimo od početka, mislim da je tako najbolje.
Citirani dio izjave, ima još, ali nije vriejdno spomena, osim što navodi da bi premijer u slučaju koalicije, premijer morao biti Zvonimir Mršić, pokazuje prije svega nemoć, usudio bih se reći, zaslijepljenost osobnom ambicijom.
Dolaskom na vlast.
Totalno neshvaćanje situacije u kojoj se nalazi društvo, a napose SDP.
SDP više nije stranka sa značajnim koalicijskim potencijalom.
Dapače, koalicijski potencijal svakako pada, iz dana u dan.
Sučeljene struje u SDP-u odgađaju završnu, finalnu bitku, upravo onako kao što su odgađali sve unutarstranačke izbore, ali ovaj puta iz drugog razloga.
Naravno da postoje i druge struje, poput Maratonaca sa Neretve, ali malo tko ih shvaća ozbiljno, tim više što se radi o anonimcima, dvojica trojica su relativno poznati van svoje okoline, ali da imaju neku karizmu, nemaju.
Dobro, nemreš reć da neko nema karizmu samo tako.
Evo, imaju karizmu stolne vaze, ali bez cvijeća.
Nekolicina njih, osim što su totalni politički anonimusi i dibidusi, imaju onu vrstu karizme, od koje se pošteni ljudi odmiču, zaobilaze ih u širokom luku.
Nitko ozbiljan tu opciju ne doživljava nikako drugačije, do li pokušaj starog trika Trojanskog konja, jer sva ta njihova inicijativa jest samo jedno, pokušaj dobivanja vremena za održanje Davora Bernardića i njegovog najbližeg tima na vlasti što dulje.
Dakle, bacanje prašine u oči.
U toj igri šaha, između dviju glavnih sučeljenih opcija, oba igrača pokazuju da nisu baš vješti šahovskoj igri. Obje strane su prošle su fazu otvaranja, sada su prema šahovskoj terminolgiji u središnjici igre, ali za prelazak u završnicu, nemaju znanja, a još manje kvalitetnih figura.
Najveći problem su kvalitetne figure, jer SDP je godinama sustavno uništavan, u vrijeme Zorana Milanovića, uslijed njegove nebrige za stranku, a za vrijeme Davora Bernardića, uslijed forsiranja totalno nesposobnih kadrova, velikim dijelom politički korumpiranih vezama sa lokalnim tajkunima i moćnicima ( Slavonski Brod, Split), da ne spominjem da je velika većina od njih na površinu isplivala izbornim prevarama i krađama.
O predaji srca cijele organizacije, grada Zagreba u zagrljaj Milanu Bandiću, ne treba ni govoriti, o tome je svima sve jasno.
Davor Bernardić ima svu infrastrukturu SDP-a u rukama, strpljivo i pametno građenu, prilagođenu njemu, svi mehanizmi SDP-a, usudio bih se reći i Glavni odbor, taj parlament SDP-a, u Bernardićevim je rukama, premda me uvjeravaju da nije.
Pričekamo prvo glasanje!
Neka as ni malo ne zavarava jučerašnji dolazak Arsena Bauka u Kamanje.
Prije bih rekao da se došao iz zajebancije i dokolice, isto kao i hrvatski globetrotter Mišel Jakšić, koji se jučer stigao družiti sa liberalom Hrebakom u Gudovcu, pa sa krnjom devedesetoricom, a navečer je osvanuo u Krapini.
To što njih dvojica misle, znaju samo oni.
Znam i ja. Oni neće podržati grupu Kamanjaca.
Jer je odnos snaga debelo u korist Bernardića.
A politički preživjeti.
Davor Bernardić ima i program, koji nije nikakav, ali ga ima.
Izglasan od skoro apsolutne većine članova SDP-a, uistinu ne mogu vjerovati da je samo nekolicina pri glasanju uvidjela da taj program ne vrijedi ni pizdu ladne vode.
Davor Bernardić ima i Statut, kojega je skoro apsolutna većina izglasala sa velikim ushićenjem, iako ga nisu ni pročitali. Jer u trenutku glasanja, Statuta naprosto nije bilo.
Izglasali su prazan papir, na koji je kasnije ArsenBauk mogao napisati što je htio.
Naravno da je lukavi bodul, otrovnog imena i ružnogprezimena, to jedva dočekao i zabio ga punom nogom.
Davor Bernardić ima i Statutarnu komisiju, koja broji petnaest članova, ali ima ih samo osam. Jer nisu izabrali ostale. Njemu je ta situacije odgovarala, jer je u nju stavio aparatčike nesposobne i nevične misliti svojom glavom, vrlo savitljive kičme, koja se savija kako to odredi ili Bernardić ili Nikša Vukas, ali po Bernardićevom nalogu.
To sve ima Davor Bernardić.
Realno, figure su mu katastrofalne, ali njihova snaga je impozantna.
Puno lošije figure ima druga stvara, bijeli, jer oni su otvorili partiju.
Sada, dok ovo pišem, divim se njihovoj hrabrosti.
Prvo, vođe te ekipe nisu nikada ozbiljno priprijetile i reagirale na sve one katastrofalne poteze SDP-a.
Nisu reagirali, na predaju Bandiću SDP-a u Zagrebu u ruke. Možda su nešto rogoborili, ali nisu dreknuli, čak niti slabašno udarili rukom u stol i rekli, ovo ne može, ne dok sam ja tu.
Nisu napravili ništa ni povodom svih onih izbornih krađa, očiglednog vrijeđanja inteligencije građana koji sve to gledaju, a sutra bi trebali glasati za njih.
Nisu čak ni izvršili pritisak da se popuni ta statutarna komisija, da u nju uđu, malo za promjenu, pošteni ljudi, možda ne bi bili ražalovani.
Ali, nakon jebanja, nema kajanja.
Jedino je što su napravili, izglasali su na Konvenciji Statut na neviđeno i katastrofalni program.
Sa velikim oduševljenjem.
Nikada nisam vidio, niti pročitao objavljeno, čuo, pa makar u birtiji, kakav je program, politički, ovih devedeset potpisnika.
Osim kaj neće Bernardića. Nisam čuo što oni nude članovima.
Kada se netko od njih pojavio i rekao:
-
Ako maknemo Bernardića, mi ćemo raspisati sve organe i odmah raspisati nove izbore
-
Onemogućiti ćemo (vidjeli su u svojem slučaju, kako se to lako rješava) kandidiranje izbornim gubitnicima, te poslušnicima lokalnih moćnika i đikana.
-
Poništit ćemo sve suspektne izbore i raspisati nove.
Ja ništa takvog nisam čuo.
Danas me jedna ugledna, pametna i uvjeren sam poštena političarka uvjerava:
Pa jebem mu mater, kada sve ovo pogledam, ipak je najjači Siniša Hajdaš Dončić.
Ma nije prošlo ni par sati, da bi neki pokvarenjak izvadio staru Dončićevu izjavu, jer jebeno je to, Internet sve pamti.
Dakle, Dončiću nije mrska ideja koalicije sa HDZ-om, ali da bi sve to imalo legitimitet, organizirao bi lokalni referendum.
Referendum je neka vrsta izbora.
A ljudima je poznato kako se odvijaju izbori u SDP-u, po pravilu pobjeđuju junaci šalabahterske revolucije, nošeni na krilima politički korumpiranih, gubitničko iskusnih članova, koji će učiniti sve, samo da osjete makar malo vlasti, pa makar ione mrvice, koje bi im dao HDZ.
To što bi Dončić pristao na koaliciju, ali da Mršić, svakako najbolji učenik Milana Bandića, bude premijer, dobar je potez, jer sagledavši sve informacije koje ja imam, a ima ih i HDZ posve sigurno, gospodin Mršić bi se vrlo brzo uklopio u igru sa HDZ-om.
