Svaki Hrvat, mislim na one sretnike koji su poreski obveznici ovdje u Hrvatskoj, nipošto ne u Austarliji, Kanadi, BiH, Luxemburgu, Monacu, od početka 1993 do danas, izdvojio je za sanacije brodogradilišta u Hrvatskoj tisuću EUR-a.
Jedna četveročlana obitelj četiri soma EUR-a. Trinaest minimalaca.
Za sanirat brodogradnju.
Poprilično sam dobro upoznat sa problematikom brodogradnje u Hrvatskoj, jer sam dulje vrijeme bio vrlo jako poslovno vezan uz brodogradnju.
Brodogradilišta u Europi skoro da više i ne postoje, svakako je najveće ono u Francuskoj Chantiers de l’Atlantique, u kojemu sam bio desetak puta, a tu je još uvijek i talijanski Fincantieri.
Početak kraja, nekada vrlo jake brodogradnje, ne zaboravimo, Jugoslavija (Hrvatska) je bila u samom vrhu svjetske brodogradnje, počeo je u trenutku povećanja tečaja EUR-a prema US $, tako da je u jednom trenutku, a trenutak je trajao poprilično dugo, odnos bio skoro 1:2.
Naime, cijene brodova se ugovaraju u dolarima, a u njih se ugrađuju komponente, sklopovi i oprema koja se plaća u EUR-ima.
Svaka brodogradnja je prije svega odraz, ali i uzrok moći gospodarstva, privrede, jedne zemlje. Brodogradnja za sobom vuče metalurgiju, alatnu proizvodnju, tekstilnu, kemijsku industriju.
A Hrvatska, pod mudrom rukom dr. Franje Tuđmana, Jakše Barbića, autora nakaradnog modela privatizacije, te ostalih likova iz polusvijeta koje je izrodila ta privatizacija, je svoja nekada moćna industrijska središta i moćne tvornice, pretvorila u nakaradno devastirane prazne hale, u kojima se otvaraju shopping centri, a koji prodaju robu iz, naravno, uvoza.
Dakle, Hrvatska nema materijalnu podlogu za snabdijevati brodogradnju.
Nema više moćnu cjevaru u Sisku, nema proizvodnju čeličnog lima, nema proizvodnju brodskih motora, nema prozivođača strojeva za proizvodit dijelove broda.
Ima samo brodograditelje. Atestirane po svim mogućim registrima.
Sjećam se, pred petnaestak godina, bio je pravi egzodus atestiranih varioca u zemlje EU, jer je to vrlo zahtjevan posao, a atestirani varilac je zlata vrijedan. I izvrsno plaćen.
Kada radi.
Sve se mora kupit, i platit u kratkom roku, bez obzira na činjenicu da su rokovi plaćanja u brodogradnji vrlo dugi, jer se i brod gradi vrlo dugo, a tek nakon predaje brodaru, vrlo često nakon godinu – dvije, može se razgovarati o naplati.
Smrt i završni udarac brodogradnji zadan je izmještanjem brodogradnje, kao „prljave“ industrije, iz većine zemalja EU u Kinu.
Svaki proizvođač brodske opreme, koji i dalje želi to biti, izgradio je tvornice u neposrednoj blizini kineskog grada Quingdao, u kojem je brodogradilište, koje izbacuje jedan brod tjedno.
Koliko je brodova proizveo Brodsoplit u zadnjih pet-šest godina, koliko je u vlasništvu Tomislava Debeljaka, koji je pompozno preuzeo Škver?
Sve ono što sam naveo su ekonomski razlozi, nisam se namjerno htio upuštati u one tehničko-ljudske razloge, od dupliciranja projektnih ureda, svako brodogradilište u sastavu hrvatske brodogradnje ima svoj projektni ured, pa se događa da se, zbog, najčešće, zajebancije sa rokovima isporuke, jedan kupac odluči kupiti seriju brodova potpuno istih, na primjer pet komada, blizanaca, u dva brodogradilišta.
Pa u oba ta brodogradilišta projektni uredi, stotine inženjera konstruira i crta brod.
Isti brod u dva projektna ureda.
Koliko to košta?
Oduvijek su se oko brodogradilišta motali čudni i sumnjivi likovi, vrlo često više podsjećajući na Ostape Bendere, nego na ozbiljne poslovne ljude.
Obećavali brda i doline, a svi mi volimo kada nam se puno obećava, kada nam se obećava lijepa budućnosti, iako smo svjesni da ova zemlja nema budućnosti, a brodogradilišta u njoj, ponajmanje.
Pa je tako vlasnik brodogradilišta postao i Tomislav Debeljak, proizvođač šarafa iz Samobora, koji se u brodove razumije puno, jer je gledo film Titanic barem pet puta.
Ali se to sve ne računa, jer je dva puta, onako fin i mekane duše plako do kraja filma, pa nije odgledo cijeli film.
Dakle, računamo samo tri gledanja Titanica i shvatiš da sve znaš o brodovima.
Bok te mazo, sreća je da nije gledo film Apollo 13.
Vlasnik Brodotrogira, brodogradilišta kojemu su rokovi gradnje oduvijek bili samo dobar vic i zajebancija, postao je Danko Končar, koji isto o brodovima puno zna.
On je o brodovima maštao i sanjario za vrijeme dvanaestogodišnjeg boravka iza rešetaka zbog gospodarskog kriminala.
Kako plovi na beloj lađi, sa velikom kapetanskom kapom.
On krao doduše u bivšoj, mrskoj Jugoslaviji, a tko je onda krao, znači da je pravi patriot, jer je razjebavo temelje mrske države.
Miniro ju je.
Pa je ministar Vrdoljak, koji se isto razumije u brodogradnju, jer je i on gledo Titanic, kako tone, ali mu se više svidjela Carpathia koja je pritekla u pomoć Titanicu, u travnju 2013, prepiso prijenos dionica Brodotrogira preduzeću Kermes energija, u vlasništvu Danka Končara.
Vrdoljak je preuzeo obavezu države da Kermesu plati 380.000.000 kuna potpore, što je i učinila. Vrodotrogir se sve više orijentira na nautički turizam, što nekako i nema puno veze sa varenjem oplata broda i ugradnje izmjenjivača topline.
A hale bi najradije pretvorio u livade na kojima bi izgradio luksuzne hotele. U tome ga spriječava prostorni plan, kojega čuva načelnik Trogira Bilić, koji smao čeka što će Končar reći, da to skokom izvrši.
Pa se polako priprema teren za prenamjenu prostora rta Ćubrijan.
Osim rečenog Brodotrogira u gabuli su i 3.maj i Uljanik.
Jer nisu dobili plaću. Plaća im kasni, nije plaćena za prošli mjesec.
Iskreno, ne znam što o tome misle veteranke Kamenskog, koje plaće nisu dobivale godinama.
Cijela se država digla na noge oko plaća radnika Uljanika.
Koji dolaze na posao i sjede i ne rade.
Jer jebu upravu i vlasnika.
A vlasnici polovice su brodogradilišta, upravo oni. Radnici.
Dioničari 46%.
Pa sjede i jebu sami sebe. Jer nisu dobili plaću.
Meni je pun kurac tih koji nisu dobili plaću i sjede.
To što je svijest o nemogućnosti kakve takve budućnosti brodogradnje u Hrvatskoj odavno prisutna, nije ih nagnalo da razmisle o sebi, o svojim obiteljima, o prekvalifikaciji.
Nije bilo potrebe.
Kada je god bilo problema, zna se, hrvatska zastava, domoljubne pjesme i sjesti na portu, a država je davala jamstva.
Bacala lovu u bunar. Vašu, a što je najgore, i moju!
Za prosječnu bruto plaću od deset tisuća kuna, na nivou od pet tisuća radnika, u tristo mjeseci, koliko ih ima u 25 godina, koliko se dugo divljački dotira brodogradnja, ukupna bruto masa plaća iznosila je 15.000.000.000 kuna. Petnaest milijardi kuna.
A držva je platila 30.000.000.000 kuna. Trideset milijardi kuna. Dakle sve plaće su išle iz državnih obveznica, jamstava i kako se sve skupa taj kurac ne zove.
I sada sjede i hoće još.
Nije li taj način već jako poznat u hrvatskoj, gadljiv i bezobziran prema svima onima koji nisu kao ti?
Valjda će i šator postavit?
Ta matematika, u kojoj je država dala dva puta više love nego što s u plaće, a oni i dalje nisu zadovoljni, mi priznam i nije baš najjasnija, a Vama?
A i vi bi, upravo kao i ja htjeli imati svoj stav o tome, zar ne?
E pa da vam pomognem.
Postoji jedan vrlo jednostavan način, koji će Vas navesti na vaš stav.
I budite sigurni, biti će ispravan.
Sto posto radi.
Garantiram, povratom novca, ukoliko niste zadovoljni.
Dakle pročitajte ovu izjavu, pa će vam biti jasno, da je vaš stav u potpunosti suprotan izjavi ovog čovjeka koji je upravo meko sletio na Zemlju sa Marsa.
Kao i uvijek!
Danas smo ovdje prije svega da damo potporu radnicima Uljanika u njihovim zahtjevima za isplatu plaća, za odlazak Uprave i ono što je najvažnije – za restrukturiranje Uljanika”
Potpora hrvatskoj brodograđevnoj industriji je nešto bez čega ne smijemo ostati. Hrvatska brodogradnja postoji u Puli 162 godine, to je nešto s čime Hrvatska živi stoljećima. U interesu našeg naroda je da brodogradnja u Hrvatskoj opstane. To je jedno od najvažniih nacionalnih pitanja i zato Vlada mora biti aktivno uključena u njegovo rješavanje
Ovih dana je postalo jasno da je Vlada posljednjih mjeseci, a unatrag godinu dana imala sve podatke o poslovanju Uljanika. Ti podaci redovito dolaze u Ministarstvo gospodarstva. Dakle, ni ministar ni bivša ministrica Dalić ne mogu se izvući od odgovornosti da nisu znali kakvo je stanje u Uljaniku, jednostavno nisu radili ništa. Sad je situacija eskalirala i 4500 radnika s pravom traži svoje plaće, traži kruh za svoje obitelji – i to je nešto bez čega ne smiju ostati. Mi smo tu da ih podržimo i pozovemo Vladu da zajedno sa svim vlasnicima, lokalnom samoupravom, dakle s Gradom Pulom i strateškim partnerom nađu rješenje za restrukturiranje uljanika.
Očekujemo da Vlada pokaže barem istu onu razinu brige za hrvatsku brodogradnju, Uljanik i 3. maj kakvu je pokazala oko Todorića i Agrokora”.
