Druže Bero, ni Cigani te više neće

Davor Bernardić, mladoliki političar, sa vrlo dugim političkim stažem.
Čovjek sa brojnim utakmicama u nogama.
Pao je u nemilost stranačkih članova. Pao je u nemilost i građana. Njegov nivo popularnosti ne trpi statističku grešku.
Jer je upola manji od nje.
Ni Romi iz Grubišnog Polja ga ne žele.
Davor Bernardić vodi, još uvijek, drugu političku stranku u Hrvatskoj.
Koja je druga, još uvijek.
Zašto je tome tako?
Pođimo od lakšega, pa ću petljati kasnije sa težim.
Hrvatska je stara zemlja. Po prosječnoj životnoj dobi stanovnika, na kojima je dugovječni život u socijalizmu ostavio traga.
Mnogi se sa većom ili manjom nostalgijom sjećamo života o boljem okruženju, zaboravljajući pri tome činjenicu da smo bili mlađi četvrt i više stoljeća, radili, zarađivali, bili zdravi, pa smo već i samo radi toga, živjeli pristojno.

Kako su nas šibali parolom : Živjeti životom dostojnim čovjeka.

Taj dio građana je još uvijek vjerno političko tijelo SDP-a, a najbolji je dokaz, samo bacite oko na ekipu koja ide na partijske sastanke.
Pa ćete vidjeti uglavnom penzionere, kojima je najljepši i najbolji dio života prošao.
Pred četvrt stoljeća.
Davor Bernardić iskovao je politički zanat kod Milana Bandića, diplomirao je na Bandićevoj akademiji.
Njegova ocjena mi nije poznata, ali i nije važno.

Svakako je bio najbolju đak u Akademiji profesora iz Pogane Vlake.
Puno bolji od Draženka Pandeka, Ive Jelušića i ostalih korifeja socijaldemokratskog nauka u SDP-u.

Jedno je nepobitno.
Onako visok, stasit, on strši među svima njima.
Ne strši samo stasom, strši i stavom, iskustvom i znanjem, ali, na žalost svih lijevo orijentiranih građana koji još uvijek u SDP-u vide kakvu takvu alternativu podivljalom HDZ-u, lakomom HNS-u, njegovo je znanje samo njegova intimna tajna.
Sa svim tim nedostacima, Davor Bernardić je još uvijek Guliver među patuljcima koji ga okružuju.
Već dulje vrijeme Liliputanci demontiraju Gulivera, pokušavajući na sve moguće i nemoguće načine.

Njihova nastojanja su bezuspješna, treba biti realan, skoro nemoguća.
Šanse da demontiraju gorostasa su minimalne.
Zašto je tome tako?
Realno, ne postoji način za detronizacijom Bernardića, kao simbola današnjeg SDP-a, a da pri tome i oni ne poginu.
Politički.
Pa su vrlo oprezni, postupaju po političkoj metodi, koja je davno uvriježena u SDP-u stisnut, a prdnut.
Iako je metoda odavno od običnih ljudi koji čak i nisu političari, shvaćena kao bezuspješna, na njoj se zasniva taktika svih tih rušitelja.
Iskreno, vrlo bih bio razočaran, kad bi Bernardić dao ostavku.
Razočaran u svoju prosudbu ljudi, jer ja uistinu vjerujem da je moj psihološki profil Bernardića točan.
Njega svi ovi napadi, svakodnevni bijesni intervjui, fotošopirane zajebancije samo jačaju.
Iznutra.

Prošao je trnovit politički put, polako se penjao, padao, pa opet dizao, puno teži od puta bilo kojeg od ovih rušitelja koji su bili najvećim dijelom samo postavljani, poput gljiva.
Sve im palo u naručaj.
Najveću političku uslugu, Božji dar sa neba, Bernardiću je dao Zoran Milanović.
Kada je odlučio udovoljiti molbama i cendranjima Rajka Ostojića, da njega kandidira za gradonačelnika Zagreba.
Jer je oko njega skakutao kao vesela vjeverica.
Mislim da je taj trenutak, osim evidentne izdaje Davora Bernardića od strane Rajka Ostojića, označio početak ubrzanog kraja SDP-a.

Članstvo je shvaćalo da je kandidatura bila gotova stvar, onda je uskočio Ostojić, što je naišlo na ogroman revolt dijela pristalica Bernardića.
Neupoznatih sa činjenicom da je upravo Ostojić danima skakutao oko Milanovića tražeći da njega imenuje kandidatom i sapunao mu dasku.
Kako masa nikada nema logiku i zdrav razum, njezin bijes i prezir bili su okrenuti Milanovića, a nikako prema Rajku Ostojiću, koji je vrlo lukavo uz SDP-ove poletarce okrenuo oštricu bijesa prema Milanoviću.
Stvarana je kritična masa, u najjačoj Berinoj bazi, uz obilatu tihu podršku iz stranke izbačenog Milana Bandića, čiji su bezbrojni spavači, ali, budimo iskreni, tek drugog razreda po Bandićevom shvaćanju, u stranci aktivirani u žestokoj podršci Bernardiću, a on je tu uslugu izdašno vraćao, forsirajući Bandićeve ljude na svim listama, na prolaznim mjestima, koja su im donosila financije prihode.
Prvoligaše je ionako Bandić poveo sa sobom, a u stranci ostavi one koji mu ne trebaju, bez kojih može.
Ostavio je pješake.
Političke poletarce, koji nikada nisu, a niti neće ni primirisati pravu politiku.
Dovoljno je pogledati impresivnu snagu Bandićevih izbornih kandidata, sa prvacima u svojim profesionalnim karijerama i listu kandidata SDP-a, totalnih dibidusa  u profesionalnima karijerama, sa bogatim iskustvom stajanja na štandovima, ljepljenju plakata i dilanja šalabahtera.

Sve je to kulminiralo dobranim sabotiranjem kampanja Zorana Milanovića, a što je najtužnije, i parlamentarne kampanje, sve u svrhu da se zbaci omrznuti Milanović.

Ta armija, politički lojalnika Bandiću, godinama izvodi igrokaze u zagrebačkoj skupštini, po vijećima gradskih četvrti, mjesnim odborima, vrlo pošteno i revno određuju zadatke koje im postavlja njihov položaj Bandićevih ljudi.

Građani su to raspoznali, pa je vrlo velika većina građana u trenutku izbora, odlučila da je logičnije glasati za original, umjesto za blijedu kopiju.
Dakle, stranka je u Zagrebu, koji po broju članova predstavlja petinu, pod potpunom kontrolom Milana Bandića.
Znatan je utjecaj Milana Bandića i u glavnom odboru, u kojem je svaki deseti član zaposlenik Milana Bandića.
I sada Bernardića ruše.
Ruše ga šahisti koji znaju sve pokrete figura, ali ne znaju dati mat.
Čak im sa davanjem šaha ide teško.
Naprosto, jer ne znaju.
Ali, nije samo to. Njihovo neznanje, kao i obično, nije bitno.
Bitne su podrške.
Podrška Milana Bandića, čiju podršku Bernardić svakako uživa punim plućima.
Svakako nije nebitna ni tiha, ali vrlo jaka podrška Zorana Milanovića.
Zoranovi baruni SDP-a, bivši ministri, u taj čas su se pretvorili u Bernardićeve lojalne podržavatelje prijetvorno, sa figom u džepu, lukavo čekajući da se Bero sklizne.
Pa da iskoče.
Poput glave klauna na federu koji iskače iz zatvorene kutijice.

Sva ona sramotna zbivanja na unutarstranačkim izborima u prosincu i lipnju ove godine, koja su izazivala debelo zgražanje  cjelokupne javnosti, prošla su nesankcionirana.
Odobravana od strane Bernardića, Predsjedništva i glavnog tajnika.
Za one koji će reći da kenjam, pogledajte odluke Predsjedništva, pa me demantirajte.
Stojim vam na raspolaganju.
Špekulacije kojima bi se stranka trebala prepustiti Zlatku Komadini, koji se umori kada diše, lavu SDP-a smijene su i žalosne.
Jer, kao što znamo, lav spava dvadeset sati na dan!
Davno je Zlatko komadina izgubio energiju vođe.

Zato je realan zahtjev, po mom sudu, Gordana Marasa,  dugovremenog lojalnog Bernardićevog  podržavatelja, koji se zahvaljujući svom instinktu političkog preživljavanja, pravovremeno odmaknuo od Bernardića, te je prvi dao podršku Rajku Ostojiću za kandidaturu.
On traži da se raspišu novi izbori.
Za sve organe.

Jedini je način da se na slijedećoj sjednici glavnog odbora aktivira članak 43 Statuta SDPH-a, sazivanje izvanredne konvencije, raspuštanje svih organa i unutarstranački izbori.
Pa će otići svi, a stranka će doživjeti i uvjeren sam, preživjeti hard reset.
A do tada, Bernardića neće htjeti niti Cigani.

Osim ako to ne naredi Milan Bandić, ciganski kralj.