Bila su to siva, hladna vremena
Bilo je ledeno zimsko jutro te davne 1992. Bura je fijukala cijelu noć, tresla škurama, krovovi su podrhtavali. I onda je stala. Kristalno čisto nebo nad Gradcem, s rive su se mogle posve jasno i lijepo vidjeti kuće na Trpnju, preko puta na Pelješcu.
Sivomaslinasti kamion brektao je uzbrdicom, da bi konačno došao do platoa koji dominira cijelim tim malim mistom. Iz kamiona je iskočilo nekoliko muškaraca odjevenih u uniforme, brkatih, neobrijanih. Stali su pogleda uprtog u visinu.
O jebote, koliki je
Na sred platoa stajao je stup, betonski stup, činilo se kao da s penje do neba. Na stupu, na samom vrhu spomenik postavljen u čast ustanka naroda biokovsko – neretvanskog kraja i srednjodalmatinskog otočja. Nisu oni nikad čuli tko je autor spomenika, nekakav Zagorec, Antun Augustinčić. A i da su čuli za autora, ne bi im to ništa značilo. Iz povijesti znaju samo za jednog Antu, a taj spomenike nije radio. Jer, oni su imali naredbu. Imali su zadatak. Jedan od njih se vještinom mačke popeo na stup, držeći u ruci tanji konopac.
Pridržavao se za spomenik i povlačio konopac o koji je bila privezana debela čelična sajla. Nije trebalo dugo i spomenik je bio sapet sajlama, poput ribe uhvaćene u mrežu.
Oj šoferu dodaj gas
Vojnik se spustio dolje. Stali su, zapalili cigaretu, zadovoljni što je sve išlo u redu. Onda je onaj debeli, kojem samo što nije izletjela dugmad s uniforme, sjeo u kamion, spustio prozor, i čekao da mu daju znak.
Da je sajla privezana za kamion.
Dodao je gas, sajla se napela, još gasa, gume su se vrtjele na mjestu dimeći se i ostavljajući crni trag na pločniku platoa. Ali spomenik se neće. Ne da se. Žilav je, majke mu se najebem.
Đava je to.
Spušta debeli nogu s papučice gasa, stavlja kamion u rikverc, sajla se otpušta, pa drekne kroz prozor, Miči se u stranu, saću ga ja spizdit doli. Turira, na mjestu, drži kamion na vagi i naglo otpušta kvačilo, kamion poskoči, sajla se uz zvižduk napne i kamion zastane na trenutak, kao da se propinje. Metalni kolos na vrhu stupa se malkice zanjiše i onda, vučen sajlom pada s velike visine. Veseli poklici.
Lica ozarena ponosom. Tko ne bi bio ponosan nakon što sruši spomenik?
Cijela brigada koja se borila za slobodu svoje domovine, biti će ponosna ja svoje junake, koji su eto, srušili spomenik borcu za slobodu svoje domovine. Zvuči malo kao da sam se pogubio, zar ne. Ali, ne nisam.
Mještani Gradca, mjesta nedaleko od Dubrovnika u Drugom svjetskom ratu dali su puno boraca. Ti borci su na kraju izvojevali pobjedu nad najvećim zlom od kada je čovječanstva, fašizmom i nacizmom. Vratili voljenu Dalmaciju i otoke matici zemlji. Bili su dio velike antifašističke koalicije, sile koja je porazila zlo. Mještani su, ponosni na svoju povijest, sami financirali izgradnju spomenika.
Antun Augustinčić
Podigli su visoki postament, a na vrhu kojeg se nalazila ogromna statua partizanskog borca, koju je napravio majstor Antun Augustinčić, to vam je onaj koji je napravio spomenik Titu u Kumrovcu, Moši Pijadi, ali i čuvenu Jahačicu na konju, nazvanu Mir, koja ponosno desetljećima stoji pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Andrej Plenković
Interesantno je da je spomenik Mir u New Yorku obnovljen pred nekoliko godina, a restaurirani spomenik otkrio je ni kriv ni dužan Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Otkrio ga je ponosan na djelo velikana hrvatske umjetnosti i povijesti, Antuna Augustinčića, čiji slomljeni i skršeni borac za slobodu lica koje pokazuje krik, krik sramote, leži i danas, lica punog bola, ispod stupa s kojeg su ga srušili pripadnici 3. imotske bojne 4. gardijske brigade, regularne vojske te iste Republike Hrvatske.
Nije čudno. Samo je tužno.
Cijelu operaciju rušenja, kažu mi mještani Gradca, pratio je vrlo brižno grački župnik fra Ante Anić, koji je već u mislima umjesto spomenika borcu za slobodu, na vrhu impozantnog postamenta vidio križ. Spomenik, kažu mi Gračani, tiho onako sotto voce, srušio neki mjesni siledžija čiji je nekakav predak poginuo u bici s partizanima, jerbo je bio ustaški žandar.
Posve dovoljno za srušit simbol pobjede, simbol svjetske borbe na pravoj strani. Da bi se osvetila smrt pretka ustaše. Normalno za Hrvatsku.
Spomenik nije srušen ni radi tog strica ustaše, ni radi tog popa koji je htio gore opizditi križ. To vam mora biti jasno.
Zašto je u stvari srušen spomenik
Spomenik je srušen jer smo mi takvi ljudi, takav narod. Sramimo se svoje svijetle povijesti, a ponosimo se crnilom i mrakom.
Dok je spomenik njihovim precima rušen, mladici iz Gradca borili su se na frontovima diljem cijele Hrvatske, ginuli za slobodu, baš kao nekada njihovi očevi i djedovi, čiji su spomenik srušili njihovi suborci da bi se ulizali popu i osvetili smrt strica ustaše pred pedeset godina.
Obnova spomenika, država čiji su ga vojnici srušili, ni da bi
I sada mještani Gradca žele obnoviti spomenik koji skršen leži na mjestu zločina već trideset godina. To naravno košta. Milion kuna. Za popravak spomenika kojeg su već jednom platili. Osnovali su zakladu, očito je da toj zakladi baš i ne ide, novac se slabo prikuplja. Valjda se boje da se ne pojavi opet neki pop i neka budala ponosna na svog dida ustašu. A znamo, povjest se ponavlja, naročito kod budala, koje ništa iz povijesti naučili nisu.
Šutnja
A hrvatska država šuti. Šuti i ministarstvo obrane, u čijem sastavu je bila brigada koja je srušila spomenik. Šuti država čija je vojska srušila spomenik borcu protiv najvećeg zla. Predsjednik Milanović je pred dvije godine odlikovao generala Crnjca, nalogodavca rušenja spomenika pobjede revolucije u Slavoniji, u Kamenskoj, čuvenog Vojina Bakića.
Tak vam je to.
O spomeniku u Gracu, nitko ni riječ. Ni da bi. Ne da ne bi obnovili spomenik, nego, čak ni u platiti neku kintu u fond za obnovu.
Jer, jebi ga, nije spomenik u New Yorku, nema tamo kamera u koje se možeš ponosno smijati.
