Dingley Village, Down under, u dalekoj Australiji, na periferiji Melbournea.
Pričaju stanovnici da je prošle godine tamo gostovao cirkus.
Cirkus ko cirkus, pohabana šatra, vagončići u kojima žive cirkusanti., nekoliko prikolica sa kavezima, u kojima je takozvani ZOO, pa se dječica prije predstave tamo muvaju i gledaju.
Slikanje sa slonovima, žirafama, majmunima i neizostavnim lavovima.
Ali, cirkus je imao i posebnu atrakciju.
Bradatu babu i Izdržljivog debeljka koji može pojest četiri tone lososa.
Bradata baba i Izdržljivi debeljko su bili samo gostujuća atrakcija u tom cirkusu. Predstava za jedno večer.
Pa je njezina slika bila nevještom rukom nacrtana na velikom plakatu na ulazu u cirkus.
Bradata baba je bila prava, nije bila fejk. I Izdržljivi debeljko je bio pravi, nipošto fejk.
Cirkusanti su nudili 1.000 $ onome tko dokaže da je baba lažnjača.
Oni nisu nastupali, za njih vidit trebo si platit samo pedeset australskih dolara. Sjedila je u izlogu na vagonu, mahala iz izloga, a kraj nje je sjedio Izdržljivi debeljko za kojeg je pisalo da može za jedan obrok pojesti preko najmanje deset kila lososa.
Jebate, pa to je četiri tone lososa godišnje.
Ali mu losose nisu dali jesti dok je bijo u izlogu.
Mogo si sa njima napravit i selfie, ali to se nije naplaćivalo.
Slijevale su se kolone pučana sretnih što je u k njima došla bradata baba i debeljko koji može izist četiri tone lososa.
Kupovale su se ulaznice, ma grabež je bio za njima.
Ljudi su se grabili za ulaznice Onda su i Bradata baba i Izdržljivi debeljko koji ždere losos naprosto nestali.
Od silnog grabeža i zarađenog novaca, ostala je samo kita.
Nikada se nije saznalo gdje je novac.
..
Među prvima sam problematizirao fuš putovanje kokošara i prevaranata iz Hrvatske u Australiju, koji su trebali putovati kao obični turisti, a tamo mlatit lovu kod naivnih, najvećim dijelom neiskvarenih ljudi od kojih mnogi nemaju već dugo nikakav dodir sa hrvatskom realnošću.
Dakle, za uć u dvoranu i gledat kako se na stageu ukazuje trup Velimira Bujanca, sa bojler glavom na kojoj je natapirana gelom učvršćena kosica, trebalo je platit samo dvadeset i pet dolara.
Pogled na impozantnu trupinu Jakova Sedlara bio je gratis, nešto kao bonus.
Platiš jedan dobiš dva.
Platiš podštucanca, a dobiješ Don Quieotea i Sancha Pansu.
Pa će ta dva prikazivat nekakav film.
Film se nisu usudili naplaćivat, jer su se bojali da će dobit batina od oduševljene publike, nakon što se cenjeni publikum probudi na kraju projekcije.
O tome se sada sve više-manje zna.
Desničari traže croudbaše, srpske diplomate koji su sjebali stvar, na kraj pameti im nije bilo da ih je otkucala nekakva žemska i sjebala im turističku zaradu.
Na koju ne plaćaju porez, ni klokanima, a ni krkanima, jer su se sami oslobodili obaveze plaćanja.
Ali kod nas nikada jedno ili dva govna ne plivaju sama na površini.
Uvijek se pojavi još govana koja se ukažu, samo kada se malo pažljivije pogleda.
Pa se neko dosjetio da je prošle godine u Australiji gostovala i Predsjednica nam Republike u društvu Prvog damca i mladunčadi im.
Slijevale su se kolone pučana sretnih što je u k njima došla Predsjednica, Prvi damac i mladunčad im.
Kupovale su se ulaznice, ma grabež je bio za njima.
Ljudi su se grabili za ulaznice. Onda su i Predsjednica i Prvi damac i mladunčad im, naprosto nestali.
A od ulaznica je skupljeno 500.000 dolara, Australskih, ali ipak dolara.
Pola miliona.
Dva i pol miliona kuna.
Predsjednica je odradila niz susreta s hrvatskim iseljeništvom, a susreti su se održavali u hrvatskim klubovima, za što se plaćala ulaznica, a svi događaji bili su rasprodani.
Ondak se kupko počelo odmotavat.
Niko ne zna gdje su pare.
Kažu jedni da treba pitat organizatore, drugi kažu da treba pitati Ministarstvo vanjskih poslova, ali Ministarstvo ne može odgovorit jer nema glasnogovornice.
Ej, danas glasnogovornika ima svaka firma koja misli da je neki drek, a Ministarstvo vanjskih poslova glasnogovornika nema.
U cijeloj situaciji, prvo što mi je bilo čudno, je logično pitanje, pa kaj nema više Hercegovaca, kaj ni jednog nisu mogli nać da bude glasnogovornik Ministarstva?
Ozbiljan propust!
Ili nije?
Jer kažu tamo, da dok ne zaposle nekoga Eru, nemaju obaveze odgovarat na pitanja nadrkanih novinara.
Jer im nema ko lagat u ime Ministarstva u kojem čupaju kosu od veselja koja im svakodnevno priprema Predsjednica.
A svašta bi se moglo pitat toga Eru.
I o putu u Ameriku, sa stajanjem pred ogradom,
I o letu polovice HDZ-a predsjedničkim avionom,
I o novcima iz Australije.
Za predavanje Kolinde Grabar Kitarović na Australian Institute of International Affairstakođer se plaćala karta, i to 10 dolara za one koji nisu članovi Instituta te pet dolara za studente.
“To nam je pomoglo pokriti troškove događaja i trošak osvježenja”, kaže nam Bob Lowry, šef australskog Instituta za međunarodne odnose u Canberri.
Predsjednica je održala jednosatno predavanje na temu kako hrvatska vanjska politika postaje globalna.
Pred prepunom dvoranom.
Jedan sat. Skupljeno je nekoliko tisuća dolara, za osvježavanje tijekom jednosatnog predavanja.
Nije mi poznato da li je predsjednica za vrijeme predavanja sjedila u jacuzziju ispunjenom Dom Perignonom, čiji mjehurići su je osvježavali? Toliko bi koštalo osvježenje.
Pitali novinari i Josipovića, kako je bilo kada je on bijo u Austarliji.
Veli punokrvni Ivo, da on ulaznice nije naplaćivo.
Niko ga od novinara nije pito ono najvažnije, da li je on možda plaćo croaussieima da ga uopće dođu slušat.
Mesića niko ništa nije pito o Australiji, jer bi on ionako pričo o najlon vrećici sa čekovima koja se probušila, pa su se neki čekovi izgubili.
Australija je još uvijek El Dorado za hrvatske predsjednike.
I predsjednice!
Pa što su se uopće i vraćali?
