Čitam danas objavljenu agencijsku vijest.
U ponedjeljak je ukrajinski parlament izglasao dva zakona koja postavljaju stroga ograničenja na ruske knjige i glazbu. Jedan zakon zabranjuje tiskanje knjiga ruskim državljanima osim ako se ne odreknu ruske putovnice i zatraže ukrajinsko državljanstvo. Zabrana će se odnositi samo na one koji su imali rusko državljanstvo nakon raspada sovjetske vlasti 1991. godine.
Ustajem, vadim iz ormara stari disk, na njemu uredno na postit listiću napisan sadržaj. Složeno po godinama.
Našao sam. Bilješku s puta u Berlin, sada već davne 2005 godine.
Uz put razmišljam. Zakasnio je Zelenski. Samo mjesec dana i koji dan više. Pa da sve bude baš kako je i bilo. Pred devedeset godina. Ništa on iz povijesti naučio nije. A vjerojatno ni latinski nije učio. Ako jest, nije iz knjige Elementa latina Gortana – Gorskog – Pauša. Vježba jedan, rečenica dva. A tamo piše: Historia est magistra vitae
Lijepim u članak. I ništa više.
—
Berlin, siječanj 2005.
Na današnjem Bebelplatzu, nekadašnjem trgu Opere, veličanstvenom trgu u Berlinu, popločanom granitnim kockama nalazi se ploča. Dvije ploče. Jedna do druge. Nevelike, potamnjele od vjetra, kiše snijega, vrelog Sunčevog sjaja.
Male ploče, a velike kao Svemir. Velike kao bol duše, krik do neba.
Na ploči napisano:
Dies war ein Vorspiel nur, dort, wo man Bücher verbrennt, verbrennt man auch am Ende Menschen.
Riječi Velikog Hinricha Heinea, izrečene pred skoro dvije stotine godina.
Stajao sam desetine puta kraj te ploče.
Palio cigaretu za cigaretom, pokušavao proniknuti u puni smisao riječi, tih jednostavnih riječi. Jednostavne rečenice koja prikazuje svu tugu. Siromaštvo ljudskog uma. Okrutnost ljudske duše.
Odzvanjalo mi je glavom. Stotinu puta. Tisuću puta.
Ovo je bio samo uvod, gdje se spaljuju knjige, na kraju se spaljuju i ljudi.
Zatvaram oči. Žmirim. I gledam. A pred zatvorenim očima noć, topla proljetna berlinska noć Ljudi su bacali knjige u vatru. Okupljena svjetina oduševljeno je klicala. Daleko iza njih, stisnuti uz zid opere stajali su ljudi. U tišini. Bez daha. Prestrašena lica ljudi što iz daljine gledaju u plamen. U ogromni plamen što se uspinje do neba. Vatra nije veselo pucketala, šumno i zlokobno je hučala, kao da im se nezaustavljivo približava. A okupljeni ljudi ne mogu od nje pobjeći.
Svakim trenutkom bivala je sve veća, sve je zlokobnije hučala, urlala, što su više bacali u nju, to je bila glasnija.
Vrelina vatre hladila je žile ljudi koji su bespomoćno iz daljine gledali u nju. Od vatre vrelim licima slijevali su se potoci suza. Suza tuge, očaja, bijesa. Jarkim svjetlom obasjana lica ljudi bila su tamna. Čemerna. Baš kao i njihova duša
U vatri su nestajali tragovi duša. Tragovi ljudskog uma. Duša jednog naroda. Nestajale su knjige, znanje, umjetnost, povijest, sve je to nestajalo u huku aždaje koja se propinjala do neba.
Željeli su izbrisati sve. Sve do kuda seže ljudski um. Da bi nadomjestili bezumljem. Gorjele su riječi ljubavi mladog Werthera napisane Lotti. Da bi bile nadomještene riječima mržnje. Tužno je gorio Remarque. Smetao im je Ringelnatzov smijeh Ich lache. Die Löcher sind die Hauptsache. An einem Sieb. Ich habe dich so lieb. Smetala im je ljubav. Mrzili su je. Toliko da su je spalili. Predavali su vatri spise Sigmunda Freuda. Protiv krivotvorenja njemačke povijesti. Gorio je i Profesor Unrat, velikog Heinricha Heinea. Sve su spalili.
I sve je izgorjelo. Ali nestalo nije.
Jer, sloboda uma zapaliti se ne može. Nikada. U vatrenom ognju može izgorjeti samo mržnja i prokletstvo.
