“ČUJTE, dečki, ako Thompson bude prominentno prisutan na dočeku u Zagrebu, dan nakon toga ćete u hrpi europskih medija čitati da se volite družiti s ‘fašističkim rokerom’, pisat će se da je to mrlja na dočeku, Hrvatsku će se opet stavljati u kontekst ustaštva i fašizma. Također, dio ljudi u Hrvatskoj ne podnosi Thompsona tako da on sigurno neće doprinijeti osjećaju zajedništva koji želimo postići. Razumijem ja da su vas neke Thompsonove pjesme nabrijavale u svlačionici, ali njegov je nastup na javnom dočeku reprezentacije jako loša ideja zbog svega navedenog. Ako se toliko želite družiti s Thompsonom, bit će drugih prilika. No vi ste sa svojim povijesnim uspjehom na Svjetskom prvenstvu sada i ambasadori Hrvatske u svijetu te morate shvatiti da imate i odgovornost ne učiniti nešto što bi na Hrvatsku bacilo lošu sliku i to na dan kada će događanje u Zagrebu pratiti više od 150 novinarskih ekipa sa svih strana svijeta.”

Otprilike nešto tako je netko odgovoran i s autoritetom trebao jučer ujutro reći hrvatskim nogometnim reprezentativcima, a oni bi kao punoljetni ljudi trebali razumjeti što im se govori i kako trebaju postupiti.

Sportski heroji, naročito kada igraju za nacionalnu reprezentaciju na nekom velikom svjetskom natjecanju imaju, kako se to kaže na njemačkom, Vorbildfunktion odnosno funkciju uzora, napose mladima te htjeli-ne-htjeli i veću javnu odgovornost. Odgovornost koja nadmašuje djetinjasto-razmaženi stav “neka mi pjeva koga ja hoću”. Odgovornost da svojim ponašanjem daju primjer drugima i pošalju pozitivnu poruku o državi u čije ime nastupaju na Svjetskom prvenstvu.

Thompson – mrlja na dočeku koja se nije uopće trebala dogoditi

Forsiranje Thompsona sigurno nije predstavljalo slanje pozitivne poruke o Hrvatskoj u svijet. Baš obratno, Thompsonovo je prisustvo u stranim medijima zabilježeno kao jedini, ali ne i zanemarivi negativni eksces. Riječ je o mrlji koja se uopće nije trebala dogoditi.

Doček nogometaša u Zagrebu nije bio privatni, nego javni događaj par excellence, što znači i da se hrvatski nogometaši nisu mogli voditi isključivo osobnim muzičkim ukusom (koji definitivno nije na razini njihova nogometa), nego su trebali uzeti u obzir i druge faktore.

Thompson je polarizirajuća pojava u Hrvatskoj, a negativac u ostatku svijeta

Thompson nije pjevač koji ujedinjava Hrvatsku i Hrvate, nego baš obratno – on je polarizirajuća javna figura s dugom povijesti kontroverznih istupa i katastrofalnom reputacijom u ostatku Europe, on generira sukobe, on je izvođač kojeg se u Hrvatskoj s jedne strane jednakom žestinom ne podnosi koliko ga se i s druge strane obožava. Narodna fešta bez Thompsona može biti zabava za sve, s njim su pak duboke podjele zagarantirane. To se potvrđuje i današnjim žestokim raspravama na društvenim mrežama, čime je Thompson još jednom uništio željeno hrvatsko zajedništvo. Zaključak je jasan: zajedništva ne može biti dok jedna strana drugoj nameće Thompsona kao mjeru domoljublja, zajedništva može biti samo bez Thompsona.

Uostalom, treba li uopće podsjećati na to da je dotični pjevao koljačku pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”, da mu najveći hit počinje s ustaškim pozdravom, da su mu nastupi zabranjeni u pola Europe, da je svojedobno izjavio da “štuje Poglavnika” itd.? Čovjeku s takvim rezimeom omogućiti čast vožnje s viceprvacima svijeta u slavljeničkom autobusu izvan je svake pameti. Time se de facto obožavatelje reprezentacija natjeralo da pljeskaju i Thompsonu ako pljeskaju Luki Modriću i ostalim igračima.

Promoviranje čovjeka optuženog za obiteljsko nasilje

Reprezentativci se nisu baš proslavili ni s Mladenom Grdovićem, čija je pjesma “Nije u šoldima sve” inače prihvatljiva dalmatinska ljubavna balada, no problem je pjevačeva duga i javno detaljno dokumentirana povijest obiteljskog nasilja. Nogometaši su bez ikakve pomisli da tu ima neki problem zapravo legitimirali jednog notornog obiteljskog nasilnika, promovirajući ga u svoju ultimativnu muzičku inspiraciju. Umjesto da se Grdovića osudi zbog obiteljskog nasilja, njega se posvetilo kroz blagoslov svjetskih nogometnih viceprvaka.

U redu, možda je previše tražiti od nogometaša koji žive u svojim izoliranim svjetovima i ne prate sva događanja u Hrvatskoj i svijetu da prepoznaju takve stvari i izbjegnu ih, ali za to oko njih postoji hrpa ljudi kojima bi to itekako trebalo biti na umu.

Reprezentacija koja je oduševila svijet svojom srčanošću i neočekivanim dolaskom do finala SP-a si je sustavno sama slagala skandale i skandalčiće, od neprimjerenih videoobjava pa do izbora optuženog obiteljskog nasilnika i “fašističkog rokera” za soundtrack svojeg uspjeha. To se u osnovi nije trebalo dogoditi jer se vrlo lako moglo izbjeći. Osim tih samonanesenih PR rana, drugih i nije bilo kada je riječ o nastupu hrvatske reprezentacije na SP-u.

Nogometaši kao predstavnici Hrvatske imaju naročitu odgovornost

Najgori od tih nepotrebnih gafova svakako je bilo jučerašnje ukazanje Thompsona u autobusu s nogometašima, i to na njihov poziv. Prethodno im se danima tepalo da najbolje predstavljaju Hrvatsku u svijetu i da su za svoju domovinu, mladu i nepoznatu zemlju, napravili odličnu promociju, što je neupitno, ali se pokazalo da očito nisu do kraja razumjeli kakvu odgovornost to nosi sa sobom. Da jesu, ne bi se Thompson u jednom trenutku pretvorio u glavnu zvijezdu televizijskog prijenosa i ne bi pitanje njegova nastupa na pozornici na Trgu bana Jelačića postalo glavna tema. Svojom neodgovornom odlukom oko Thompsona nogometaši su sami sebe u jednom trenutku pretvorili u sporedne likove u velikoj nacionalističkoj storiji o Thompsonovoj pjevačkoj borbi za “pravicu”, a protiv “Jugoslavena”, iz čega će on izvući još dosta koncerata i love. Nepotrebno i neshvatljivo.

Ali bio je to i a teachable moment za hrvatske viceprvake Svjetskog prvenstva u nogometu. Njihov nevjerojatni plasman doista ih jest pretvorio u uzore generacijama i donio im je simpatije sa svih strana svijeta, oni sada jesu i simboli suvremene Republike Hrvatske. To nosi i određenu političku odgovornost, a ispoštovati je znači izraziti domoljublje na neopisivo konstruktivniji način nego što je inače običaj u Hrvatskoj.

Reprezentativci se trebaju ugledati na – hrvatske navijače

Ako doista žele biti uzori, ako doista žele da njihovo igranje u finalu SP-a ima trajni utjecaj na hrvatsko društvo, onda reprezentativci ubuduće moraju uzeti više u obzir od onoga što im je ćeif u nekom trenutku. Biti uzor znači i ne lagati na sudu, znači i razumjeti da u najsvjetlijem trenutku za Hrvatsku u 21. stoljeću ne guraš Thompsona u prvi plan jer njegova crna košulja i povijest može biti samo tamna mrlja.

Za divno čudo, hrvatski nogometaši imaju od koga to naučiti – od hrvatskih navijača. Oni na ovom SP-u nisu napravili niti jedan incident, nisu zaradili nijednu negativnu rečenicu u medijima. Tako je bilo i s jučerašnjim dočekom u Zagrebu, navijači su bili na visini trenutka. Nažalost, to se ne može reći i za ostale.