Rock&Roll, slobodoumlje, žudnja za slobodom ali i neka unutrašnja borba u čovjeku, koja se izražavala kroz stremljenje kompletnih R&R generacija, počevši od ranih šezdesetih, pa do kraja devedesetih godina, da se jednostavno živi po svome, nesputano i slobodno.
R&R predstavlja ogromnu energiju koja, ne samo kod mladih, već i kod svih slobodnomislećih ljudi, R&R predstavlja simbol apsolutne slobode.
A slobode nema bez bunta. Jer sloboda se ne dobiva, za nju se bori. Bunt, kao način života, bio je prisutan u novoj Hrvatskoj, prvenstveno kod lijeve inteligencije, koju je resilo znanje, poštenje i rad.
Bilo je to zlatno doba političkog R&R u Hrvatskoj.
Grupa mladića je 27.studenoga 1995. partvišima i bojom na Zelenom mostu ispisala je Hendrix, na rođendan gitarističkog heroja, čija je glazba označila i simbolizirala desetljeća, a i oblikovala živote i stavove cijele generacije intelektualaca…
Zlatno doba počinje doživljavati svoj kraj, svoje posljednje dane 1997 godine, davno, pred dvadeset i jednu godinu.
Točan početak kraja političkog R&R-a, sa vremenskim odmakom od 21 godinu, sa sigurnošću mogu odrediti, u dan.
Bio je to dan Milana Bandića na čelo zagrebačkog SDP-a.
Nepunih godinu dana nakon zagrebačkog Woodstocka, pobune protiv gašenja radija 101 na zagrebačkom trgu bana Jelačića 21.11.1996.
Kulminaciju R&R smijenilo je ubrzano umiranje.
SDP Stranka demokratskih promjena, kasnije Socijaldemokratska stranka Hrvatske.
Pravni je slijednik SKH – Saveza komunista Hrvatske.
Stranka je krajem 1990., pod utjecajem promjena, promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, a 1993. preimenuje se u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.
Osnivaču i dugogodišnjem predsjedniku Ivici Račanu, pripisuju se svakako velike, najveće zasluge za održavanje prvih višestranačkih izbora, a na kojima SDP osvaja 35% glasova. Bilo je to vrijeme pasivizacije SDP-a.
Hrvatska je bila izložena dvostrukom teroru i pljački, kako onoj od strane vladajućih, tako i ratnom teroru.
Događalo se devedesetih godina u Hrvatskoj uistinu svašta.
Skandalozna pretvorba i svjetski neviđena pljačka državne imovine.
Totalna propast gospodarstva
Pljačka banaka, kao državna politika.
Sve to je mirno prošlo kraj SDP-a, koji nije mario za sve što se događalo, vođen čvrstom politikom pod devizom Ne talasaj.
Ivica Račan, pošten i dostojanstven čovjek, intelektualac, stvorio je stranku sebi na lik.
Poštenu, stranku intelektualaca i dostojanstvenu.
Usporenu.
U cijeloj toj situaciji SDP nije poduzeo NIŠTA!
Za razliku od Srba, kojima je Milošević pokušao poništiti lokalne izbore, pa je na ulice izašlo stotine tisuća ljudi, izvršivši na njega neviđeni pritisak, pa Milošević nije uspio u nakani.
SDP je godinu dana kasnije za predsjedničkog kandidata iskakao Zdravka Tomca, kao protukandidata Franji Tuđmanu. Kako je to izgledalo, najbolje ilustrira činjenica da se za potrebe kampanje Tomac dao uslikati uz Tuđmanovu sliku.
SDP i dalje nije poduzimao ništa.Godine su prolazile, građani su postajali sve više svjesni svinjarija koje su se događale tijekom proteklog desetljeća, a pred samo izbore umire Franjo Tuđman, koji je mogao izbore dobiti i sa samrtničke postelje.
I tako, na izborima u siječnju 2000 godine, izborni pobjednik postaje koalicija na čelu sa SDP-om.
A da nisu napravili ništa, osim dostojanstveno čekalo da narodu dopizdi.
Bila je to protestna pobjeda, jer naprosto, ljudi više nisu pušili lopovluke HDZ-a.
Predizborna obećanja, o reviziji pretvorbe, ostala su samo obećanja, kao spomen na staru izreku Najviše se laže pred ženidbu, nakon lova i pred izbore.
Prevarom i na silu (Borbaši) novoizabrani predsjednik HDZ-a, Ivo Sanader od prvog dana počeo je tresti i dalje mirnu i dostojanstvenu vladu SDP-a.
Berači kestena, splitska riva, pismo generala, sve to nije davalo ni minutu predaha Ivici Račanu.
Na SDP ovoj političkoj sceni, Zagrebom je vladao Milan Bandić, već treću godinu, stvarajući organizaciju SDP-a po svom ukusu, koji se daleko razlikovao od stava i ukusa Ivice Račana, koji ga je vrlo oštro osuđivao, ali nije poduzimao ama baš ništa da ga spriječi ili osujeti.
Tako je u razgovoru sa g. Butkovićem, na dan demokratskih izbora, u 2000. godine Ivica Račan izjavio:
Vidi, morao sam ga napasti: mi ne smijemo dopustiti da osobe poput Bandića kompromitiraju SDP. Poštenje je naš najveći kapital, a to, kako se Milan Bandić, nevjerojatna je svinjarija. On je upao u duboku, duboku crnu rupu. Ja moram Bandića dovesti u red, ili ga moram izbaciti iz SDP-a”
Bilo je to u siječnju 2000, devet godina prije no što je Bandić izbačen iz stranke, a izbačen je svojom voljom, nipošto voljom Zorana Milanovića, koji je naslijedio Ivicu Račana u mirnoj fotelji predsjednika SDP-a, nakon njegove smrti. Stav prema Bandiću možda najtočnije ocrtava legendarno Račanovo „Energično možda“.
Crveni Zagreb je u tri godine Bandićeve vladavine doživio transformaciju.
Poput nekadašnjeg buntovnog Prljavog kazališta koje se pretvorilo u moliteljsku udrugu, na čijim su se koncertima skidali šeširi i govorile molitve.
Slobodnomisleći intelektualci SDP-a, cvijet demokratske misli, polako ali sigurno potiskivani su u stranu ili izguravani vani, a supstituirali su ih Bandićevi kadrovi, doduše, samo po broju.
Ni po čemu drugome ne.
U sliejdećem nastavku, Kako su rockere potisnuli cajkaši