Pretplatite se na Newsletter
Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte
U članku:
- Kad te nešto na poslu tišti, nekak je normalno da se obratiš šefu.
- Kad te tišti nepravda u životu, kad dereš kožu sa sebe, ne spavaš noćima, vrtiš se, bauljaš zbunjen i pogubljen, kada od očaja razmišljaš o svim budalaštinama koje bi mogao napraviti, kada izgubiš sve povjerenje, sjedneš i napišeš pismo.
- I pošalješ ga, ili predsjedniku Vlade i li Predsjedniku države.
- To sam samo jednom napravio u svom životu.
- Pisao sam Zoranu Milanoviću. Predsjedniku Vlade RH.
- Otvoreno jasno i glasno. Moram priznati dobio sam odgovor u roku pet dana..
- Odgovor je bio prijeteći i zastrašujuć.
- Potpisao ga je predstojnik Ureda predsjednika Vlade RH Tomislav Saucha.
- Bilo je to pred pet godina.
- Ja sam sa tim odgovorom odmah imao problem.
- Poslan je mailom, pa ga nisam mogao nabiti na kurac, a niti obrisati sa njime guzicu.
- Niti sa Milanovićem, a Boga mi ni ti sa time Sauchom.
- Jedino kaj sam pomislio u tom trenutku, očajan i razočaran, da bi mi ga taj Saucha mogao posaugati.
- Od tada sam se naučio da se tim seronjama na vlasti i njihovim okoguznim muhama pisma ne pišu.
- Doduše, pisao sam pismo i Davoru Bernardiću, ali, pogađate, on pisma niti ne čita. Ili čita, ali mišljenja je da je odgovor nekome gubitak vremena.
- Za kućni odgoj čuo nije.
- I danas čuvam ta pisma i jedan odgovor. Ono neodgovoreno pismo u znatnome je promijenilo moj život.
- Ako gospodin Davor Bernardić misli da lažem, a neprekidno ga filaju „podacima“ o mom identitetu, neka provjeri svoj inbox, pa će znati o čemu se radi.
- Da mu još pomognem, ne onaj drugi mail, onaj prvi.
- Taj je rodio Spectatora!
- Ja se ne bojim otkrića, jer skrivanje identiteta mi sve teže pada.
- Postoje ljudi koje bih tako slatko razguzio na sastavne djelove i još slađe poslao u pičku materinu, pod svojim punim imenom i prezimenom, a i sa velikim veseljem objavio sve o njima što imam.
- Pa nek se jebu sa glasačima i DORH-om.
- Dakle, kultura dopisivanja na našem komačeku Zemljine kore čudna je stvar.
- Ti klipani koji su obnašatelji vlasti, imaju cijelu vojsku štakora koji odgovaraju u njihovo ime.
- Pa kada pišeš nekakvom faktoru, bolje rečeno govnetu koje je raznoraznim smicalicama došlo na vlast, onda ti za mjesec dva dođe odgovor, potpisan od lika kojeg nikad vidio ni čuo nisi. A ti pišeš faktoru jer imaš veliki problem, a odgovori ti kokošar koji krade dnevnice i glasa u Saboru za stvari za koje ti se uopće gadi pomislit da su se dogodile.
- Takvom govnetu ja nikada pisao ne bi.
- A on sere i šporkaje moj inbox.
- Jer u svom očaju i jadu, jebi ga, ja još uvijek držim do sebe.
- Dakle, hrvatski branitelji imaju svoje kraljevstvo, ili carstvo, zavisi kako koji krnjavo profrflja. Njihovo kraljevstvo/carstvo je matrijarhat, uvijek vlada žemsko.
- To žemsko ima titulu kraljice ili carice.
- Pa su tim carstvom/kraljevstvom upravljale u ovih četvrt stoljeća Jadranka Kosor, Kolinda Grabar Kitarović,a povremeno i Anica Kovač, dok je donosila janjetinu u šator u Savsku.
- Pa se vikalo pijano Anice kraljice, dok je masnih usta virio komad mladog luka, a oni domišljatiji su pjevali Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina, poznatu domoljubnujunačkupjesmu isto tako krezubog MPT.
- Jebi ga, mene je tata krivo učio.
- Govorio je kad sam bio mali Kalodontom peri zube da te cure bolje ljube.
- A ove cure vole tipove krnjave, koji su netom pojeli kil janjetine i gredicu mladoga luka, te podriguju po janjetini, pivuši i mladom luku, češkajući se i prdeći zvonko i ponosno.
- Pa je jedan branitelj, posve neuobičajeno, pred nekoliko godina išo pisat pismo Kolindi.
- Svašta je on njoj nakenjo u pismu, žalio sa ne ovo , pa na ono, a li nekako mi se čini da je sve skupa frajer fulo temu, pa se žalio na stvari koje su Kolindi nemrske.
- Odgovora nije bilo. A čovjek jel’te, uporan.
- Ima on vremena i volja mu nije baš u manjku, piše on pa piše.
- A odgovora nema.
- Sada je već polako popizdijo, pa piše sve češće.
- A sa brda iznad Zagreba odgovora nema. Sve gleda po televizijama, pa ona je živa i zdrava, pojavljuje se čas debela, čas šlank, ali je, to je to, ista je to osoba, živa je, a ne odgovara.
- A ona je predsjednica svih Hrvata.
- Pa je čovjeka ufatio popizditis (oprostite što psujem), sjeo za kompjutor i napisao pismo:
- Draga moja predsjenice,
- Vi ste naša največa predsjenica od kad je Hrvata. Pametna, lijepa i mudra. Dat če Bog da pobjedi HDZ, pa da skinemo komunističku sablast sa vlasti. Uz vašu pomoč i pomoč Gospe i gospodina našega Karamarka, budučega kancelara. MiVas svi jako volimo. I ja i moja obitelj i mi znamo da čete vi nas odvesti u bolju budućnost i sa našim braniteljima u šatoru koji su se borili za nas i za Vas.
- Bog vas čuvo i budite nam dobri i dalje tako ljepi i zdravi!
- Ljep pozdrav, Mirna Lastović, Gajnice, Zagreb”
- To pismo je potpisao izmišljenim imenom i prezimenom, poslao ga je mailom, namjerno ga pišući takozvanim domoljubnim pravopisom, jer ako niste primijetili, svi pravi domoljubi pišu domoljubnim pravopisom.
- Za koji bi se u školi dobilo topa velikog barem deset centimetara.
- Nije trebalo dugo, ma samo nekoliko trenutaka, stigao je odgovor napisan u ime žene koja varira u kilama.
- Pa u odgovoru kaže:
- Poštovana gospođo Lastović,
- Predsjdnica Repubilke Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović primila je vaše pismo, na kojemu srdačno zahvaljuje, kao i na riječima potpore.
- Dopustite mi prenijeti Vam srdačan pozdrav Predsjednice republike.
- S poštovanjem,
- Predstojnik Domagoj Juričić.
- Ne znam zašto ovo pišem, da li zbog ljubomore, jer je ovaj Domagoj jedan očito fini čovjek, koji dnevnice ne krade, a čini mi se da niti žile ne reže u uredu Predsjednice, pa da čistačice moraju čistit fleke od krvi.
- Ili od želje da vas, dragi moji čitatelji, educiram kako se pišu pisma Predsjednici, jer je neki dan bio nekakav seminar pod nekakvim glupim nazivom Kako se intervjuira Predsjednica, a Hrvoje Krešić je taj dan imo proljev, pa nije naučio ništa, pa vidi kako jučer pita svašta i vodi bespoštednu bitku za imovinu firme, mikrofon.
- Zamisli kako bi izgledalo da se vratijo u firmu sav uplakan i zapišan od straha i reko, Ukrala mi baba mikrofon!
- A on dva i pol metra visok, kila ko i ona.
- Je bi mu spičio otkaz i moro bi mikrofon platit.
- A i nije rečeno da se to dogodit neće. Još će njegova firma poslat onaj veliki dugački mikrofon Predsjednici, kao poklon.
- Da si ga zapikne, na mjesto gdje je nekad stajala bista.
- Koja bista? E, duga je to priča…
- Naviru asocijacije, mikrofon, Pantovčak, bista…
- Da, mala anegdota, davno, pričao mi jedan vrlo poznati režiser sa radija, Tito je imao nekakav intervju za Radio Zagreb, na Pantovčaku. Na stolu Kudelsky magnetofon sa ogromnim u spužvu umotanim mikrofonom. Tito pali cigaru, pa u pol rečenice, rukom udari u mikrofon, pa kaže Makni mi taj kurac ispred nosa!
- Taj tonski zapis još uvijek postoji valjda u arhivi Hrvatskog radija, osim ako i njega nisu iselili.
To pismo je potpisao izmišljenim imenom i prezimenom, poslao ga je mailom, namjerno ga pišući takozvanim domoljubnim pravopisom, jer ako niste primijetili, svi pravi domoljubi pišu domoljubnim pravopisom.
