Jaja se to cili svit zna
moredu spravljat na mali milijun nacin
i u sorbulu i na joko i sirova
a moze ih se i u tvrdo i u meko i u gusto i u ritko
i sa svon mogucon spizon mutit
al’ kad Nadalina muti jaja, kad ih batije
to vam je prava festa od jaj, ajme
Pjeva ili recitira Boris Dvornik u legendarnoj Nadalini.
Koliko sličnosti s privatizacijskom pljačkom Hrvatske.
Hrvatska se mogla na milijun način pljačkat.
I pristojno i nepristojno, i lukavo i bahato seljački. Ma svakako.
Jedan od legendarno bahatih načina je način kako je opljačkan Gavrilović.
Heroji te pljačke su:
Georg Đuro Gavrilović u vrijeme pljačke čistač u ambasadi Republike Austrije u Zagrebu
Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske
Jozo Martinović, ministar financija Republike Hrvatske.
Žarko Domljan predsjednik Sabora RH.
Završio je drugi svjetski rat.
Gavrilovićevom ocu, mesaru iz Petrinje, nova vlast je nacionalizirala firmu, zbog suradnje s okupatorom a njega spremilo u zatvor u Staru Gradišku, gdje se kiselio boga mi 12 godina, što je i uz onda vrlo strogi sistem pravosuđa i trpanja ljudi u zatvor, značilo da nije baš bez veze osuđen.
Pomilovan je krajem 1957, pa je pobjegao u Austriju s maloljetnim sinom Đurom (Georgom) iliti Gjurom.
Tamo su radili po različitim tvornicama konzervi, a mladi Đuro je oženio Austrijanku Gretu, ženu vrlo bistru i sposobnu.
Stari Gavrilović se nakon desetak godina vratio iz pečalbe i zaposlio u Gavriloviću, koji je tada bio vrlo veliki kombinat.
Od malog mesarskog obrta, u novoj državi stvorena je ogromna mesna industrija, koja u biti nikakve veze nije imala s mesnicom iz ratnog vremena, osim što je zadržano ime.
Đuro se zapošljava na mjesto čistača u pri austrijskoj ambasadi, a voli se hvalit da je bio pomoćnik trgovinskog atašea, no, bio je samo floor manager.
Starom Gavriloviću država je isplatila novac za, danas bi to nazvali licence, dakle recepture za mesne konzerve, pa su si samim time bili kvit.
Lovu je dobio i to je to.
Onda je stvorena država.
Ova sadašnja.
Počela je divlja privatizacija. Kradu se tvornice, ko što djeca kradu bombone s blistera u dućanima dok ih prodavači ne gledaju.
Zabrinuo se naš Đuro čistač, da će mu neko ukrast prezime i tvornicu za koju je njegov otac bi obeštećen.
Ali, računa on, ko ga jebe, valja pokušat.
Slizao se s ondašnjim ministrom financija, prerano umrlim Jozom Martinovićem, kažem prerano umrlim, jer da je pravde, taj dobri čovjek Jozo,trebo je poživit barem još stotinjak godina.
U Lepoglavi.
Ili samo za njega otvorenom Golom otoku, pa neka tuca i nosi kamenje.
Jozo Martinović svakako spada među najveće zločince u povijesti hrvatske države.
Svojim potezima direktno je potpomagao bezočnu pljačku, dapače, kreirao ih je.
Sve je to radio po direktnim nalozima svog šefa i njegovog miljenika.
Dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske i Gojka Šuška, picmajstora iz Kanade, kasnije ministra obrane RH.
U Hrvatsko je divljao rat.
Hrvatska je imala u tom trenutku samo ZNG (Zbor narodne garde, popularnije Zenge) vojsku ljudi s manjkavom opremom, slabim naoružanjem, a oružje i opremu većim dijelom u početku su kupovali sami i donosili sa sobom u vojsku.
Sjećate se, jedan kalašnjikov 700 DM?
Ja sam svog Thompsona kupio za 500 DM.
Lova za oružje počela se skupljati širom svijeta, lovu je uplaćivala i politička i ekonomska emigracija.
Danas su svi mrtvi.
Osim Vladimira Zagorca. Koji je, na primjer u svom vlasništvu ima velebnu palaču austrijske pošte u centru Beča, na čuvenom Börseplatzu, koja je građena od 1870. do 1873. godine, duga je 54, a široka 42 metra i ima četiri etaže (ukupno više od 8000 kvadrata), a koju je platio 24.000.000 EUR-a.
Više je nego očito, da su svi oni smatrali da je lova kojom raspolažu, a koja je bila namijenjena kupovini oružja za obranu Republike Hrvatske, njihova lova.
Za spizdit koliko oće i kako oće.
Uglavnom, Đuro, wannabe trgovinski ataše, a u stvarnosti samo čistač u austrijskoj ambasadi došao je nekom čudnom igrom slučaja do Joze Martinovića.
Čuda se događaju, naročito kad ti je Žarko Domljan, šef Sabora, po hijerarhiji druga njuška u državi, šogor!
A nemre šefu Sabora šogor bit čistač. Priznajte da ne zvuči lijepo.
Pozvao se kod Joze na preporuku dr. Franje.
Pa mu je lijepo ispričo da je on jel’te, Gavrlović, da su mu komunistički vragovi oteli očinstvo, za koje je on jako emocionalno vezan i da više nemere živit bez toga.
Razjeda ga i svrbi po cijelom tijelu.
To da je otac bio obeštećen za tvornicu, nije spominjao, to je marginalna stvar, kako kažu kokošari kada im nešto ne ide u prilog.
A štoš ministra financija jebavat s marginalnim stvarima, pa rat je.
Pa se kako su ga zvali, dobri čovjek Jozo, duboko sažalio, ovaj jadnik mu je skroz razjebo dan. Bacilo ga u bed.
Pa lijepo brzoglas, zvrc-zvrc,
Alo dragi doktore, Predsjedniče moj ljubljeni, tutek, s ove strane brzoglasa je Jozn’a, ovđekarce je kod mene Đuro.
Pita doktor s druge strane koji Đuro. Siguran sam da mu nije odgovorio kako bi odgovorio recimo meni, koji ti ga uguro.
Znate onaj, Gavrilović, e, da taj kojega ste poslali, da? Da potegnem novac iz austrijske banke, dobro, riješiti ću to još danas. Dva miliona maraka?
Nema problema gospodine Predsjedniče. Sutra će gospodin Đuro dobiti novce. Molim, oprostite gospodine Predsjedniče, nisam znao da se ne kaže Đuro, nego Gjuro. Ne, oprostite gospodine Predsjedniče, nikako transfer ne može biti danas!
I sjedne sav ponosan. Opet je razgovarao s Predsjednikom. Uvijek ons toji kad razgovara s njime. Poštovanje je poštovanje.
Ne ovaj Gavrilović iz ambasade, šmoljo bez pare u džepu, ali zato velikih očiju i dobrih poznanstava, nego mesni prerađivački div koji je izgrađen u SFRJ.
Sjećam se, da sam par godina ranije u sred Tokija u trgovini vidio desetak Gavrilovićevih proizvoda, raširenih na sedam osam metara regala.
Prodavalo se odlično.
Pa je dan oglas u novine, Večernji list, da se prodaje tvornica u Petrinji.
Vrijedna 68.000.000 DEM, u vrijeme kada je prosječna plaća u Hrvatskoj bila oko 110 DEM.
Pa se javio na oglas samo rečeni Gjuro. Ili Đuro.
Koji ga je ljubljenoj domovini uguro. Cijelu kobasicu. Do jaja!
Pod utjecajem politike, točnije Žarka Domljana i Slavka Degoricije, kombinat Gavrilović je brže bolje gurnut u stečaj, da bi se mogo prodat Đuri/Gjuri.
Nakon što se javio Gjuro, stečaj i sva papirnata sranja za kupit toliku tvoničetinu, trajalo je ukupno jedanaest dana.
Ha, kako država može biti efikasna.
Kada je kradu.
Predsjednik države, predsjednik Sabora i ministar financija!
Megakombinat, poznat diljem svijeta, prodan je za tri miliona DEM.
Postavlja se pitanje, odakle onaj milijun, jer je golji škrti Jozo dao samo dva miliona maraka?
[warning]
Digo Đuro kredit, kao zalog je dao tvornicu, koja nije bila njegova, pa je dobio milion maraka.
Baš slatko. Sve po zakonima. A zakoni su, ko da ih je piso neki pijanac.
Recimo, Šeks.
[/warning]
Onda je na kraju nakon puno godina guštanja i brčkanja u parama, snimanja spotova u kojima se Đuro pojavljuje kao vrhunski jebač, i slučaj Gavrilovića došo pred sud.
Svašta je tu bilo, uglavnom sve je završilo na arbitraži
I sada novine pišu o odluci arbitražne komisije u Washingtonu.
Koja je rekla da je Gjuro/Đuro u pravu.
A nije.
I nije u pravu kada Gjuro kaže da je dobio spor.
Dobio je kurac, a ne spor.
Pa tako stoji u objavi DORH-a, kojom tumači presudu arbitražne komisje:
„Arbitražno vijeće je pravorijekom utvrdilo da je Republika Hrvatska povrijedila čl. 4. st. 1. Bilateralnog ugovora o poticanju i zaštiti stranih ulaganja koji su sklopile te je temeljem toga odlučilo da je Republika Hrvatska dužna samo drugotužitelju Gavrilović d.o.o. platiti na ime naknade štete iznos od 9.699.462 kuna i 1.658.960 eura (1,49 % traženog iznosa), te na ime troškova arbitražnog postupka 2.593.642 eura i 285.288 američkih dolara, što iznosi 30 posto traženih troškova postupka tužitelja“, objavio je DORH.
Čovjek ne zna za drugo nego za neistinu govorit. Ili krast.
Sve se to što je opisano događalo u vrijeme kada sam ja kupio Thompsona za 500 DEM i deset okvira municije cal 0.45, za još 100 DEM. Ukupno 600 DEM. Kad su plaće bile 110 DEM.
Gavrilović je kupljen od novaca za oružje, koje smo morali kupovat sami.
Hoće li mi Đuro ili Gjuro, meni je isti kurac, vratiti pare koje sam dao kada sam išao u rat, a on kupio tvornicu od novaca kojim je trebalo i meni pripasti oružje?
Hoće kurac!
