Karizma.
Karizmatičnom se smatra osoba koja može motivirati i inspirirati druge ljude, i kadra ih je pridobiti kao sljedbenike, bilo za pozitivne ili negativne svrhe.
U novijoj, hrvatskoj, povijesti imali smo samo nekoliko političara koji su imali karizmu onakvu kakva je dana ovom definicijom.
Franjo Tuđman, Ivica Račan, Ivo Sanader i Zoran Milanović.
Interesantno je pogledati, dapače, vrlo interesantno, kako su završile njihove stranke nakon njihovog odlaska sa čela stranke.
Katastrofalno, vrlo blago rečeno.
Polarizacija u društvu je velika, svakim danom sve su dublje podjele.
Agresivna desnica, te šutljivi centar i dezorijentirana ljevica, to je slika današnje političke scene.
Dugo sam razmišljao, kakav vođa treba na lijevoj strani.
Treba li nekakav novi Zoran Milanović, koji će prodrmati i ustalasati?
Ali, postoji realna opasnost da se rasušena bačva od drmanja i talasanja raspadne na duge i prstenove.
Koje više ni Bog ne sastavi.
Uvjeren sam da nipošto nije vrijeme za karizmatika.
Evo, čak su i Sašu Karizmatika Molana makli u stranu.
Zašto nije vrijeme za pojavu nekog karizmatika?
Tipa od čije pojave pripadnicima druge političke opcije padaju gače, klecaju koljena?
Centar i ljevica pod neprekidnom su paljbom desnice, a oni u panici i neznanju uzvraćaju, politikantski, nadmudrivanjem, doskočicama, nesvjesni bolne činjenice da ne mogu ponuditi ni jedno egzistencijalno suvislo rješenje koje bi dobro leglo god političke publike.
Jer ne znaju!
Glasovi političke publike, osim kod onih labilnijih, sklonih euforijama i razočarenjima, više manje su konstantni.
Desni glasaju za desne, lijevi glasaju za svoje opcije, razočarani prelaze iz lijevog tabora u stranke koje skupljaju protestne glasove, Živi zid i Most.
Dakle, stranke zasnovane prvenstveno na populističkim idejama, utopijom koja nema veze sa realnošću.
Dakle, nakon dva brza izborna ciklusa, ljevica se pročistila od onih koji su skloni mijenjati svoja politička uvjerenja (stranačka), o vrludanjima unutar stranaka ovdje nije riječ.
Niti jedna stranka lijevog centra ili ljevice u ovom trenutku ne nudi rješenja, staložena, osmišljena, realna, što je vrlo bitno, jer se vrlo često uslijed objektivnih okolnosti i najpametnija rješenja ne mogu realizirati.
Ako i zanemarimo unutarstranačke borbe u SDP-u, koje usmjeravaju aktivnosti SDP-a samo na borbu za fotelje i golu egzistenciju, treba realno priznati da oni već jako dugo nisu dali neko osmišljeno rješenje za bilo koji od problema u društvu.
Čak i oni pokušaji smislenog rješavanja nekog od gorućih problema, razbijaju se o klisure unutarstranačke borbe.
Ne treba ići daleko, dovoljno je podsjetiti se kako je prošao Mirando Mrsić, koji je iz stranke izbačen, jer nije želio odustati od svojeg prijedloga Zakona o doprinosima, kojeg ja smatram prvim pravim socijalnim rješenjem nakon dugo vremena, iako je predsjedništvo iz nekakvih suludih razloga, tražilo da ga povuče.
Dakle, jasno je da je Mrsićev prijedlog bio samo okidač, jer je on postojećem vodstvu SDP-a bio konstantna prijetnja, zbog svojih jasnih i britkih stavova, koje svakako ne odgovaraju nedefiniranoj politikantskoj strategiji SDP-a, koji već dugo vremena umjesto koncepcije ima kontracepciju.
SDP ne zna što hoće, ali zna što neće!
Tipično gubitnički mentalitet, koji vodi u propast.
Pa ga izbacilo.
Zaboravili su u taj čas, koliko je taj liječnik, vrsni i u svijetu cijenjeni hematolog, izvanredni sveučilišni profesor, pomogao svakome tko je trebao.
Koliko li je koštane srži transplantirao sa timom kojega je predvodio godinama?
Koliko je ljudskih života spasio?
NIje on liječio lijeve,niti desne. Liječio je LJUDE.
Živa bića, spašavao živote.
A oni ga se riješili?
Po mojem moralnom kodeksu, to što su ga se takvi riješili, samo mu služi na čast!
Čovjek koji nije žalio truda pomoći ljudima, kada god je to stigao.
Pa su ga šutnuli.
Zašto?
Pa sasvim jednostavno, on nije kao oni.
Ovih dana se po medijima špekulira o tome tko će osnovati novu stranku. Ima tu svašta, od stvari u koje ja ne vjerujem, na primjer, da će Milanović osnovati stranku, pa Glavašević bi napravio pokret, Dalija Orešković bi se isto pokretala.
To je sve na nivou političke nezrelosti, ja ne bi stranku, ali bi pobijedio i vladao!
Osnovna bit političke utakmice je da se natječeš na izborima i pobijediš, ili barem polučiš pozitivan rezultat, kako bi svojim djelovanjem mogao provoditi svoje programe.
Priča se i govori da je i Mirando Mrsić prelomio preko koljena, da će i on osnovati svoju stranku.
Odma se javljaju dežurni ljevoruki trolovi, preplašeni mogućnošću, spominju njegov manjak karizme, pri tome zaboravljajući da na svojoj strani imaju likove koji imaju karizmu stolne vaze.
Bez cvijeća.
O tome govori samo jedan primjer. Dovoljan je!
Sav očaj ljevice sastoji se u samo dvije riječi.
Zlatko Komadina.
Odavno potrošen političar, usporen, uspavan, staromodan.
Poput spomenika koji stoji u parku i podsjeća na neka bolja vremena, davno prošla.
A ljevica u njemu vidi svoju budućnost.
Ma da otrovno zapitam sve te ljubitelje karizme, kakvu je to karizmu imao Ivica Račan?
A imao je, imao je karizmu intelektualca, karizmu pametnog čovjeka, humanista. To ste zaboravili svi vi koji se u Račana kunete?
Što biste Vi?
Ti koji napadaju Miranda Mrsića, zaboravljaju da je jedino smisleno što je SDP u svoja dva mandata, a i inače svojim djelovanjem u dva i pol desetljeća napravio za dobrobit ovog društva Zaklada Ana Rukavina, upravo djelo Miranda Mrsića.
Nisam siguran da čak ni svi saborski zastupnici i profesionalni političari, sa obje strane političkog spektra, imaju pojma što to znači za ovo društvo.
Mirando Mrsić je kao ministar omogućio beskrajnoj vojsci mladih da se zaposle kao pripravnici, da makar odrade pripravnički staž, pa da se koliko toliko mogu pokušati ravnopravno natjecati sa vječito protežiranom djecom aparatčika, branitelja i ostalih štakora koji uvijek imaju prednost nad djecom obitelji koja samo rade, a nemaju političko zaleđe.
Školovan, intelektualac, smiren, kažu mi, uvijek na raspolaganju svima koji trebaju pomoć, bez obzira na političko opredjeljenje.
Bio je šef kampanje Ivi Josipoviću, pa je SDP prvi i kako stoji, a stajati će još jako dugo, imao svoga jedinog Predsjednika RH.
Iz samo ovoga nabrojenog, vidljivo je da je riječ o čovjeku koji zna.
Iskusnom političaru.
Što u slučaju Miranda Mrsića znači karizma?
Pa ima li jače karizme od njegove?
Karizma poštenog političara koji zna?
To se ne računa?
Sjećam se vremena njegovog zavrtanja rukava, simbola borbe, koje je Mirando Mrsić izvodio na predizbornim skupovima za predsjednika SDP-a Zagreba, suprotstavljajući se tada moćnoj Bernardićevoj armiji poletaraca i bukača.
Meni je to bilo malo groteksno, priznam.
Jer, čovjek pametan, školovan, blage naravi, prepun znanja, može strahovito puno napraviti na političkoj sceni.
I bez borbenog zavrtanja rukava, ima on puno jače oružje. Moral, poštenje i znanje!
Te metode borbenog zavranja rukava danas ljevici i centru ne trebaju. Treba im sustavni rad i znanje. A to odavno ne stanuje na lijevoj strani Sabornice.
Da, dame moje i gospodo Mirando Mrsić IMA karizmu.
Onu pravu.
Karizmu intelektualca, borca koji ne popušta, temeljitog, ustrajnog, savjesnog, iskusnog.
O kakvoj kurčevoj karizmi razmišljate i maštate vi?
Želite nekoga tko će urlikati u Saboru, lupati šakom o stol, povesti vas u rat. Odlično!
Hoćete li ga slijediti u rat? Hoćete malo kurac!
Ili bi samo njegovim kurcem po gloginjama mlatili?
Vrijeme je za one koji znaju. Ovu zemlju je uništilo neznanje, kako ja to kažem, konjizam.
Vrijeme je za političara koji može svojim znanjem, radom i poštenjem narpaviti puno.
Dosta je bilo skakača na svaki krivi navod, što je postalo glavni modus operandi politčara sa lijeve strane Sabornice, koji ne nude ništa, do li borbe za vlastitu fotelju.
