Sezona lova na Davora Bernardića otvorena je davno.
Tolika snaga volje, utrošena energija, koja je svakako rezultirala padom rejtinga, jer u tom lovu nipošto nisu štedjeli snagu i argumente niti jedni niti drugo, a niti treći.
Lov je otpočeo davno.
Slobodno možemo reći da je lov počeo onog dana kada je Davor Bernardić premoćno pobijedio Ranka Ostojića.
Treba biti posve iskren, pa priznati da Davor Bernardić u nije jednom trenutku nije pokušao spustiti loptu na zemlju, pa je upadao iz greške u grešku, dajući time svojim lovcima i rušiteljima dodatnu municiju.
U vrijeme boravka Davora Bernardića u prijestolnoj dvorani Iblerovog trga, održane su dvije Konvencije, koje su značile veliku pobjedu upravo rečenoga Bernardića, a ubiti poraz SDP-a.
Na prvoj, njemu odani i vjerni članovi osvojili su apsolutnu prevlast u Glavnom odboru, na drugoj je, po oprobanom receptu iz kuhinje velemajstora Zvane Brumnića, kojem je to bio labuđi pjev u SDP-u, uspio je nagurati i progurati dva temeljna dokumenta, Statut i Program.
U dvorani prepunoj lica zažarenih komunistica i komunista, skoro jednoglasno.
Jedan glas protiv.
Njihov drug Mirando Mrsić.
Koji je tim dizanjem ruke u neprikladnom momentu, postao Miralem, a nedugo potom i nezavisni saborski zastupnik.
Spičilo ga nogom u dupe. Sve radi lošeg rezultata glasanja , 99,99998 %.
Jer crveni drugovi nisu dostigli rezultate korejskih izbora.
Na sve prigovore, kritike, ne samo profesionalnih političara, nego i članova i građana, Davor Bernardić nije reagirao, kamo li da bi učinio bilo što.
Dugo je on u politici, iskustva ima, ako se iko nadavao intervjua, bio je to upravo on.
Čitanje njegovih intervjua, iz vremena prije nego što je postao predsjednik stranke, dovodi ljude u čudnu situaciju.
Posve su sigurni da to nije ovaj Bernardić sada.
Drug je Bero okrenuo ćurak u izbornoj noći.
Probudio sa prvi dan mandata rasterećen.
Teško breme obećanja, priča o pravdi, o decentralizaciji funkcija, uvođenju novih lica, principijelnosti, jačanju SDP-a, ostavio je negdje u podrumu, dobro zaključano.
Sve što je proklamirao da ne valja, nakon izbora počeo je žestoko provoditi.
U biti, samo je nastavio raditi o onšto je radio dok je vodio Zagreb.
Okružio se niskoprofilnim politikantima, nesposobnim, manjkavo školovanima, u najvećem dijelu ljudima koji nisu imali života izvan partije. Nisu radili nigdje, nemaju pojma o stvarnom životu. Jedina referenca bila je lojalnost Bernardiću i provedene tisuće sati stajanja na štandovima.
Da ne sluti na dobro, pokazalo se već nakon pola godine, nakon neuspješnih lokalnih izbora, na kojima je SDP, iz meni potpuno nerazumljivih razloga, forsirao ljude na listama, koji su vrlo iskusni gubitnici.
One koji su svojim djelovanjem u proteklom mandatu srezali broj osvojenih mandata na pola.
Pa je onda i ta polovina prepolovljena.
Kada je Milanka Opačić guknula da je stanje u stranci loše, a isto je ustvrdio i Mirando Mrsić, postalo je jasno, da su oni svojevoljno izašli na ledinu. U sred lovačke sezone lova na neistomišljenike.
Političkom trgovinom, Bernardić je pokušavao kupiti mir, pa mijenja Milanku Opačić, a na njeno mjesto u potpredsjedničkoj fotelji u Saboru, sjeda Siniša Hajdaš Dončić, u to vrijeme prema procjeni Bernardića, najopasnija opozicija njemu kao predsjedniku.
Mislim da je SHD prvo veliko razočarenje Davora Bernardića, jer je suprotno dogovoru, do kojega je došlo na inicijativu SHD-a, koji je obećao mir, u zamjenu za utjecajnu i financijski nelošu funkciju potpredsjednika Sabora, kada ovaj počeo nakon pola godine sa talasanjem.
Talasanjem je prekršio gentlemanski dogovor, na osnovu kojega je postavljen na mjesto potpredsjednika Sabora.
Ali mu se nije bilo niti na kraj pameti povući sa mjesta potpredsjednika, kada je prekršio dogovor, koji mu je taj položaj omogućio.
Davor Bernardić je znao sve.
Znao je sve što se događa u stranci.
Oduvijek je znao sve.
Ta tužna činjenica da je znao sve, kompromitira ga u mojim očima.
Oduvijek sam na njega gledao sa simpatijama, mlad, pametan, uspješan, iskren, pošten.
Upravo su to karakteristike koje kod mladih ljudi cijenim.
On je i dalje ostao mlad, pametan, uspješan nije, ali to je povezano sa neiskrenošću i nepoštenjem.
Kada pričam o nepoštenju, odmah želim naglasiti da pišem ISKLJUČIVO o političkom nepoštenju, nipošto o materijalnom, jer sam uvjeren da je po tom pitanju čist kao Sunce.
Svoje je poštenje vrlo lako mogao dokazati, a naprotiv, učinio je sve da ga ne dokaže na unutarstranačkim izborima, koje nije pustio da se odvijaju bez njegovog utjecaja i ljudi podređenih njemu.
Na očigledne prevare i vrlo ružne činjenice, koje su odmah izašle u javnost, prenijeli su ih najčitaniji portali, Bernardić je odmahnuo rukom, a nekakav njegov ćato, pisao je svima pisma da nepravilnosti nisu utjecale na rezultat.
Čak i nije problem u onih četrdesetak tisuća članova od kojih je veći dio ostao sablažnjen stvarima koje su se događale.
Problem je puno veći.
Davor Bernardić nikada nije shvatio jednu, vrlo važnu činjenicu.
Strahovito važnu.
Da je predsjednik SDP-a vrlo važna njuška u državi.
Čak i kada nije na vlasti, predsjednik SDP-a ima veći utjecaj od tri četvrtine ministara u vladi.
Njegova je riječ ta koja se sluša, ta koja se citira.
Ne među četrdeset tisuća članova, nego među četiri miliona građana.
A Davor Bernardić nije pričao dobro. Pričao je isprazno. Pričao je monotono. A djelovao je katastrofalno.
Žmireći i odobravajući teške izborne krađe i podmetanja. Ali, moram biti iskren, poput Bernardića, žmirilo je i odobravalo i Predsjedništvo, Glavni odbor, tajništvo i Statutarna komisija.
A četiri miliona građana je to gledalo. Križalo se i lijevom i desnom.
A oni su bili uvjereni da se sve događa između njih.
Sjećate li se one scene kada inspektor Clouseau uđe u tonski studio, koji je potpuno zvučno izoliran.
I prdi da se zidovi tresu.
Jedini je zajeb, da su upaljeni mikrofoni.
Iz Predsjedništva stranke eliminirao je sve koji nisu bili na njegovoj strani u trenutku stupanja na vlast.
Neuspješna, radi nepridržavanja dogovora, kupnja SHD-a, na kraju je okončana njegovom eliminacijom iz predsjedništva.
Dakle u Predsjedništvu SDP-a sjede ljudi koji su se kleli u Bernardića od prvog dana mandata, onih istih koji su samo par dana prije bili na protivničkoj strani.
Tu svakako moram izdvojiti Borisa Lalovca, za kojega do nedavno nisam ni znao da je još živ. A on je član predsjedništva SDP-a. Pa se sa spavanja u Saboru, preseli krmiti u Predsjedništvo SDP-a.
Pojma nemam. Bljedilo. Političko slijepo crijevo.
Mnogima od njih u predsjedništvu, osim jedino Komadine i Livuna, uistinu treba onaj kalkulator Arsena Bauka, da izračunaju koliko su puta mijenjali strane u svojoj političkoj karijeri.
To je predsjedništvo, ne navodim pokojeg člana predsjedništva koji se po koji puta usprotivio nekoj odluci, u vlas jednaki krivac za sve ovo što sam stavio na dušu Davora Bernardića.
Uključujući i one koji su izbačeni ili otišli iz predsjedništva.
Ja uistinu ne vidim, a dosta me teško i uvjeriti, da je Bernardić, koji nakon svega što mu ja zamjeram, ipak trebao otići sam.
Bernardić treba otići. Na začelju kolone. Svi pred njime, a on, poput ponosnog kapetana lađe koja tone, zadnji.
Niti jedan ili od njih ne može ponuditi bilo kakvo suvislo rješenje prihvatljivo javnosti. Ni o čemu.
Da li ste kada čuli išta od članice Predsjedništva, Ivane Posavec Krivec, znate li što o njoj, osim onih pritužbi građana Ivanića o njenoj bahatostiLOV
Jer, politika se vodi da bi pobijedio na izborima i provodio svoj program.
A izborima glasa javnost, a nipošto samo članovi SDP-a.
Lov na jelena kapitalca
I sada, danas, u nekakvoj vukojebini u Gorskom Kotaru, u brvnari sa obješenim, onim groznim jelenskim glavama i rogovima i glavetinama veprova, žele objesiti Davora Bernardića za ovratnik, na rogove nekakvog kapitalca.
Žele ga objesiti nedosljedni politikanti, kojima je realan domet sjediti u gradskoj skupštini nekakvog gradića od desetak tisuća stanovnika, ali su sami sebe uvjerili da mogu uspješno voditi stranku, glavnu opozicijsku stranku.
Sa svim svojim lošim, ali i dobrim stranama, Davor Bernardić je za njih jelen kapitalac.
Da li će danas jelen kapitalac trčati pred lovcima, da li će im uteći ili neće, vidjeti ćemo uskoro.
Nedavno je, 03.07.2018, jedna članica Predsjedništva divno izjavila:
Na Predsjedništvu ću se čvrsto zalagati za sankcije onima koji već godinu dana rade na rušenju stranke, onemogućuju da SDP radi ono što je suštinski smisao političke stranke, a to je da kreiramo i promoviramo svoje politike i nudimo rješenja za bolji život građana. One koji destabiliziraju i podrivaju stranku treba sankcionirati.
Sve je rečeno.
Jasno i glasno.
Koncizno.
Jedino nedostaje pogled u ogledalo.
Jer, Predsjedništvo SDPH je jednaki krivac za stanje u SDP-u kao i Davor Bernardić, kao i Statutarna komisija, o kojoj namjerno nisam trošio riječi. Bauka sam spomenuo samo kao vlasnika kalkulatora.
Ni malo manje, ni malo više, svi su oni svojim činjenjem, ali i nečinjenjem doveli do situacije u kojoj je SDP danas.
Prema tome, gospodine Bernardiću, uistinu vam je vrijeme da odete, nakon što ih sve gentlemanski propustite kroz vrata.
Svjetlo možete ugasiti, vjerujte mi, čim zatvorite vrata iz vas sviju, upalit će se.
