Nakon 69 godina Pod zidom Cahun se preselio u zagrebačku Vlašku

Poznati klobučarski obrt Cahun, zaštitni znak Zagreba kakav je nekoć bio, više nije na adresi Pod zidom, na kojem je poslovao od davne 1949. godine. Preselio se u Vlašku 59, a na pitanje o razlogu preseljenja vlasnica Josipa Cahun, jedna od šačice preostalih zagrebačkih klobučara, nije mogla suspregnuti suze.

Njezina je priča naličje Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je trebao ispraviti nepravdu i vratiti nacionalizirane lokale i stanove izvornim vlasnicima. No, zakoni kakvi jesu, kaže, ne mare za tradiciju, uspomene i sentiment.

– Cijelo sam djetinjstvo provela tamo. Moj i život moje obitelji vrtio se oko tog prostora – priča nam obrtnica i dodaje da unatoč svemu podupire zakon jer vjeruje da pravi vlasnici imaju pravo na svoju imovinu i ona im se mora vratiti. Kada su prije dva mjeseca izašli iz prostora prekoputa Dolca, Grad ih, na sreću, nije ostavio na cjedilu.

Ručni rad

– Zahvalni smo Gradu. Izašao nam je ususret i ponudio novi prostor. Ovaj u Vlaškoj samo je nekoliko minuta udaljen od naše nekadašnje lokacije. Vjerne mušterije sigurno će se vraćati, a možda nam ova lokacija pomogne da pronađemo i neke nove. Ipak, teško je napustiti prostor u kojem smo živjeli i radili 70 godina – nastavlja. Na pitanje kako posao ide nakon preseljenja, vlasnica kaže da je teško reći. Puno je faktora koji na to utječu, a među njima su i Svjetsko nogometno prvenstvo, koje je zaokupilo cijelu Hrvatsku, ali i promjenjivo vrijeme.

– Svaki drugi dan kiša, pa tko će onda kupiti ljetni šešir – kaže.

Inače, obitelj Cahun prvu je klobučarsku radionicu otvorila još 1935. godine u Palmotićevoj ulici, a glavni je šeširdžija tada bio njezin djed, Josip Cahun, po kojem je i dobila ime. Kada su se 1949. godine preselili na adresu Pod zidom, obrt su polako preuzeli njezini roditelji Zlatko i Gordana, a poslije njih ona. S njom, posljednjih 28 godina, radi i Silvija Spevec, prijateljica iz tekstilne škole. Obiteljsko znanje izrade šešira Cahuni čuvaju više od 80 godina. Svaki je šešir ručni rad, izrađen od zečje dlake. Cijene se kreću između 1000 i 1500 kuna, a za kvalitetan, ručno rađeni šešir koji će vlasniku potrajati i više od deset godina to i nije veliki iznos, misli Cahun. Kupcu se prije kupnje uzmu mjere, a potom koža ide na kalup. Da bi jedan šešir dovršili, u prosjeku im treba od dva do tri dana. Hoće li to biti beretka, panama-šešir ili cilindar ovisi o preferenciji kupca, no hoće li biti širokog ili uskog oboda, ovisi o obliku glave, ali i o visini kupca, objašnjava nam Silvija. Nikad neće dopustiti da mušterija izađe iz trgovine sa šeširom koji joj ne odgovora, radije joj, kažu, šešir neće prodati.

Atrakcija

Tajne su to zanata koje obitelj Cahun prenosi s koljena na koljeno, a danas-sutra, priželjkuje vlasnica, obrt možda preuzmu njezine kćeri, koje, zasad, ne pokazuju za to osobit interes. To i ne čudi jer u zagrebačkoj tekstilnoj školi smjer klobučarstvo ne postoji već godinama, a njihov obrt, jedan od tri preostala u Zagrebu, sveden je na razinu turističke atrakcije.

Stoga, i više od novog zakona o povratu imovine, Cahun zabrinjava tretiranje deficitarnih obrta koji se bave proizvodnjom, poput njezinog.

– Na svakom javnom natječaju za zakup prostora obrtnici se nađu u istom košu s trgovcima i ugostiteljima. Proizvodnja i trgovina ne mogu biti isto i netko to mora prepoznati – apelira Josipa Cahun.

– Znate li da je na potezu od Vlaške do Kvatrića prije bilo 66 krojača? Pravih krojača. A znate li koliko ih je danas? Samo trojica – uvjerava nas. – Ljudi više ne vjeruju ručnom radu. Postali su pomodari i samo im je bitna marka, a onda nas još uvjeravaju da smo preskupi – dodaje obrtnica.

Nove ideje

Razmišljali su i o plasiranju proizvoda u inozemstvo. Tamo se njihov rad više cijeni. Na nedavnom su sajmu mode u Münchenu svoje šešire rasprodali u jedan dan, a i njihova mušterija, veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Hrvatskoj Andrew Dalgleish, Englez koji se razumije u šešire, oduševio se njihovom radionicom i rekao da “takvih obrta više nema ni u Londonu”. Međutim, za takvu serijsku proizvodnju jednostavno nemaju ni vremena ni resursa. Ovako se snalaze s uvijek novim idejama, poput turbana za žene koje su ostale bez kose. Žilavi su zagrebački obrtnici, priča, naučili su živjeti i kad imaju i kad nemaju, a bit obrtništva ionako nije u zgrtanju bogatstva. Pa što onda jest bit, iznenađeno pitamo.

– Kada znate da ste nešto napravili svojim rukama. Kada vidite svoj šešir u gradu ili na televiziji i možete ponosno reći: e, to sam ja napravio – naglašava.

Svim mladim obrtnicima koji žele otvoriti vlastitu radionicu, Cahun poručuje da to učine jer nemaju što izgubiti.

– Bit ćete svoj gazda i možete pokazati što znate raditi i koliko vrijedite. Bolje je biti sam sebi gazda, nego raditi za veliku lovu, a preko volje – zaključuje Cahun.