Tu smo gdje jesmo, u uskogrudnoj i antipatičnoj zemlji koja bez skanjivanja radi ono što ne bi htjela da rade drugi ili da drugi rade njoj. Tu smo jer se pitomi nisu usprotivili
Vjerujem da i oni koji nikad u životu nisu jeli jastoga znaju kako se on kuha. Čak i oni kojima budžet ne dopušta tu deliciju, znaju da se on spravlja tako da ga se živog utrpa u ugodnu, hladnu vodu. Ta se voda potom grije sve više i više, tako polako da su onom tko je u loncu promjene postupne i neprimjetne. Voda se grije i grije, da bi na koncu jastog umro u loncu kipuće vode.
Razlog zbog kojeg svi znaju kako se kuha jastog, nije što je on učestao na našim trpezama. Razlog je to što je kuhanje jastoga bilo i ostalo omiljena politička metafora.
Urušavanje jedne političke zajednice, naime, uvelike je nalik kuhanju jastoga. Isprva je sve normalno. A onda netko malo po malo pomiče granice mogućeg i dopustivog, skarednog i užasnog, sve dok se kao građanin ne nađete jednog dana kuhani u loncu kipuće stvarnosti.
Svaki građanin ove zemlje stariji od četrdeset zna kako funkcionira ta logika jastoga – zna zato što ju je već jednom doživio. Dovoljno je sjetiti se godina i mjeseci neposredno prije rata početkom devedesetih. Nenormalno je postalo normalno prvo u politici, u medijima, u svijetu riječi. Potom je nenormalnost prešla u sferu administracije, štovanja zakona, pravne sigurnosti. Jednog dana, na cesti su se počeli pojavljivati automobili bez registracije. Ljudi bi ušli u kafić i otišli, a ne bi platili piće.
Na prometnicama kojima ste se jučer vozili, pojavile bi se barikade. Primijetili biste na gradskom asfaltu civila koji tko zna zašto nosi pušku. Pred javnim zgradama potom bi osvanule vreće s pijeskom. Netko bi zapucao na autobus. Netko bi nekog silom izbacio iz stana. Dan za danom, nenormalno je gutalo normalno, a onda su se jednog jutra u ljeto ‘91. probudili i shvatili da je to što se zbiva uokolo zapravo pravi, zbiljski rat.
Svako potonuće u barbarstvo funkcionira na isti način. Svaki put počne tako da se ste mirnog i civiliziranog građanina stavili u vodu sobne temperature. Svaki put se odvija tako da temperatura raste lagano kako ne biste uočili razliku. Sve dok niste došli do točke kada ste kuhani.
E, pa imam za vas vijest. Što se mene tiče, mi smo do te točke došli. Došli smo do točke kad smo kuhani. Došli smo do točke kad je sve postalo normalno i kad je sve postalo dopušteno. Ne postoji više ništa što se u ovom društvu može dogoditi, a da bi nas snebivalo.
Samo u posljednjih desetak dana, hrvatsko društvo i politika proizveli su naramak afera od kojih bi svaka za sebe prije tri ili pet ili osam godina izazvala javnu konsternaciju. Prije petnaestak dana, potpredsjednik hrvatske Vlade na javnom je skupu pozdravio osuđenog ratnog zločinca i rekao za njega da je “ponio svoj križ”. Koji dan nakon toga, ministar hrvatskih branitelja javno je komemorirao ukop vojnika koji su u Drugom svjetskom ratu ratovali na nacističkoj strani. Saznali smo da je isti taj ministar branitelja posredovao da organizator privatnog ratnog konclogora – Tomislav Merčep – svoju kaznu, umjesto u zatvoru, služi u toploj vodi lječilišnih toplica.
Dok je Medved bio zauzet komemoriranjem nacističkih vojnika, Hrvatska je televizija na svojem teletekstu zabilježila “partizanski napad” na ustaški dječji logor. Ista ta Hrvatska televizija dala je otkaz vlastitom uredniku zato što se aktivirao u Hrvatskom novinarskom društvu. Nekidan smo doznali da ljudi koji inače pripadaju konzervativnoj političkoj eliti redovno telefonski komuniciraju s falsifikatorom koji kreira lažne ispise SMS-ova, što u ovom slučaju i nije tako neobično ima li se na umu da je jedan od aktera te afere prethodno i sam falsificirao diplomski rad.
Praktički istodobno s otkrićem da vrh hrvatske političke elite redovno komunicira s kriminalnim podzemljem, doznali smo i to što istodobno radi hrvatska policija. Ona, naime, ima prečeg posla, pa je kod Plitvica orobila i pretukla ilegalnog imigranta, uskratila mu pravo na azil i bacila ga preko granice, ali tako da je u plitvičkim šumama ostala tumarati njegova petogodišnja kći.
Dok hrvatski policajci kradu mobitele i orobljavaju sirijske jadnike, hrvatska se “trigger-happy” predsjednica, pak, slika kako termovizijom nadzire granice. A onda, kao finale, ista ta predsjednica odlazi u New York, gdje će je snimiti kako s ekipom u hrvatskom klubu pjeva Thompsonovu pjesmu. Nije, doduše, pjevala “onu” pjesmu koja počinje ustaškim zazivom, ali je zato pjevala pjesmu “Lijepa li si”, s kojom postoji mali vanjskopolitički problem. Ona, naime, u svoj tekst uključuje ono što se političkim rječnikom naziva “teritorijalnim aspiracijama”.
Jesam li što zaboravio? Ako i jesam, nije bitno. Mislim da ste stekli jasnu sliku.
A ta slika je slika zemlje u kojoj javna TV producira filofašistički “fake news”, u kojoj se ratni zločinci tijekom kazne kupaju u jacuzziju, u kojoj politički vrh regularno komunicira s mafijaškim podzemljem, a predsjednica države u šljaštećoj haljini pred mikrofonom muzički anektira dva i pol kantona susjedne države. Svaki bi od tih događaja prije tri, pet ili osam godina imao efekt tektonskog skandala. Javnost bi se snebivala, mediji bi grmjeli, prizivala bi se politička odgovornost koja bi – u sretnijim slučajevima – pokatkad dovela i do kakve smjene, isprike ili političkog poraza.
Tmurni i namrgođeni hrvatski građanski mainstream žugao bi tiše ili glasnije, potezao bi autokolonijalne stereotipe o Balkanu i našem primitivizmu ili bi – u skladu s linearnom predodžbom hrvatske povijesti – govorio: “Nikad mi ovakvi nećemo u Europu”. Ali, nema više te eshatološke povijesti s jasnom linijom na kojoj piše FINISH. “Cilj” je stigao, u Europi već jesmo, a ne samo da smo i dalje “ovakvi” nego smo zapravo još i gori. “Nema više pretvaranja”, kako je sam Thompson glavom i bradom rekao na dan Sanaderova pada. Fini se odlikaš “više ne pretvara”: od mirisnog maturanta, Hrvatska se pretvorila u (još jednog) istočnoeuropskog Borata.
Jer, hrvatski se politički mainstream danas ne ponaša ništa drukčije nego ostatak južnoeuropskih i istočnoeuropskih autoritarnih bitangi. Kolinda Grabar-Kitarović danas ni po čemu nije drukčija od Dodika, Vučića, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, Orbana ili – eto bar jednog bivšeg – Gruevskog. Svima im je zajedničko što su skaredni i bezočni. Zajedničko im je nepoštovanje tuđih trauma, nepoštovanje susjeda, nepoštovanje drukčijih. Zajednički im je nedostatak empatije, zajednička im je arogancija, nevoljkost da stvari sagledaju iz tuđe kože, nesposobnost i nevoljkost za makar kakvo samokritičko preispitivanje.
Svi su oni profiteri prijesnog, odurnog, samoživog populizma koji vodi politiku tvitovima, mikrofonima, mobitelima i You Tubeom, populizma koji komunicira preko stadiona i naslovnica ženskih revija te koji izravno potpiruje bezidejno zaglupljivanje društva, a potpiruje zato što iz tog zaglupljivanja izvlači politički profit. Autokolonijalno bismo mogli reći da “smo opet Balkan”, ali to bi u ovom slučaju bilo nepošteno prema Balkanu. Jer, nekim geopolitičkim čudotvorstvom iz šešira Domazeta Loše taj se “Balkan”, eto, čudesno proširio put Rima, Varšave, Bratislave i Pešte.
A sve se to događa u zemlji u kojoj je nominalno na vlasti još “europska opcija” i u kojoj je na čelu izvršne vlasti i dalje Najveći Apaurin Na Svijetu, premijer Andrej Plenković. Plenković, koji je u međuvremenu toliko omrznuo klasičnoj nacionalističkoj sceni da ona danas gotovo pa da i Milanovića zaziva kao boljeg. Oni Plenkovića mrze zbog mame “vojne lekarke”, zbog pedigrea iz komunističke buržoazije, mrze ga zbog briselskog pedigrea, zbog eurofilske orijentacije, mrze ga zbog Pupovca i Vrdoljaka, zbog Istanbulske konvencije te zbog makar i ovakve abortirane i polovične školske reforme.
Pritom je paradoks da je upravo njima – dakle, Crkvi i šatoru – Plenković dao sve. Dao im je HRT koji je postao ideološki parlafon Crkve i ekstremnog nacionalizma. Dao im je Zakon o braniteljima, koji je veteranske privilegije pretvorio u feudalno nasljedno pravo te omogućio desecima tisuća pedesetogodišnjaka da uokolo bezbrižno šetaju situirani dok drugi građani moraju raditi do 67. godine. Na koncu, Plenković im je dao i ono što je možda najtrajnije razorno. Dao im je da oblikuju društveni kontekst. To je upravo kontekst u kojem živimo: kontekst u kojem ministri pozdravljaju zločince, u kojem televizija promovira ustaštvo, u kojem “pravi Hrvati” zatvorsku kaznu služe u toplicama, a građani te iste toplice čekaju po deset mjeseci.
Taj društveni kontekst – nemojmo si lagati – nije kreirao Milijan Brkić. Nisu ga kreirali Culej, Košić ili Hasanbegović – nisu jer za to sami nisu imali ni vremena ni ovlasti. Taj je kontekst kreirao ponajviše sam Plenković. Nije ga kreirao zato što mu se on sviđa, jer to, prema svemu sudeći, nije točno. Kreirao ga je zato što je oportunistički izmicao sukobu. Kreirao ga je manje grijehom djela, a kudikamo više grijehom propusta.
Nama koji smo prestari za Dublin, to je, međutim, slaba utjeha. Voda kipi, jastog je skuhan. Tu smo gdje jesmo, u uskogrudnoj i antipatičnoj zemlji koja bez skanjivanja radi ono što ne bi htjela da rade drugi ili da drugi rade njoj. Tu smo gdje jesmo, ali ne zato što su nas tu doveli divljaci. Tu smo jer se pitomi nisu usprotivili.
