Playboj, izdavačko seksualno carstvo Hugha Hefnera.

Podređeno isključivo profitu i pražnjenju usahlih mura oduvijek vrlo starog Hugha.

Prolazile su tuda bezbrojne ljepotice, ali i „ljepotice“, uglavnom je bio kriterij da imaju govornu manu, da ne znaju reći ne.

Ostarjelom mudonji Hughu.

I mi Hrvati smo imali svoje Playboy zečice koje su se naslikavala gole za njegov mjesečnik, pa su nas njihove stidljive slike, kojima pokrivaju sise, a na sebi nemaju gače, gledale sa zadnjih prozora šoferskih kabina na kamionima.

Sve u svemu popriličan kupleraj.

Sličan je kupleraj dugo godina i u stranci HSP AS.

Jednoj od trideset i dvije pravaške stranke, a sve se kunu da su nasljednici ideje i misli Ante Oca Domovine Starčevića.

Iskreno, nikada nisam bio detaljnije upoznat sa likom i djelom Ante Starčevića, o njemu znam jako malo, znam da je pokopan negdje kraj crkve u Šestinama.

Ali, njegovo je djelo posve sigurno pozmašno, kad je ono duševna hrana tolikim strankama.

Ne znam da li je njegov osnovni moto bio Srbe na vrbe, ali znam da su devedesetih podnapiti sljedbenici lika i djela Ante Starčevića, vrlo često upravo tu ogavnu rečenicu kazivali.

Prošla su vremena, pa su djela Ante Starčevića rađala nove i nove političare, više-manje politčke kretene i redikule.

Sjeća se pred nekoliko godina, na tom njihovo glavnom odboru (ne znam kako se to po ustaški kaže) razvila se burna diskusija, jer je izvjesni Pero Čorić izvadio nekakav uradak, gdje neki mladi junoša, valjda pripadnik te njihove ustaške mladeži taslači nemilo žeetoko i bez duše, precednicu stranke, Ružu Tomašić, koja je završila Policijsku akademiju u Kanadi.

Treći dio.

A da mu gospođa Ruža ne ostane dužna, podijeli ona slike toga Pere Čorića, polutana od sto pet centimetra, slike i prilike prave Rvatine, kako on guzi i pegla nekakve manekenke i influencerice.

Svi su u sobi dobili influencu, zažarilo se sve.

Uglavnom se sve kod tih domoljuba svodi na jebačinu, što je i u redu, jer svi znamo, da nemreš bit domoljub, još k tome profesionalni, ako nisi desničar.

Ako si desničar, preferiraš radnje koje se čine desnom rukom, a koje nisu pisanje, ali imaju veze sa organom iz kojeg se piša.

Pa da ne ispadnu, ne daj Bože a ne daj ni gospodine Ilčić, drkadžije, onda dilaju filmove i fotografije.

Sa taslačenjem.

U to vrijeme je u stranci bila i izvjesna Vlatka Vukelić, koja se nije uplitala u ta njihova jebavanja. Jer je bila zauzeta poziranjem za Playboy.

Kao svaka pametna i osviještena žena, željela je svijetu pokazati ono što je čini posebnom.

Da se vidi kakva je to sve ekipa…

Sada je ta dama, postala priznati stručnjak za povijest, doktorirala je na Hrvatskim studijima, pa u skladu za nazivom te škole i širi domoljubni nauk.

Pa kaže..

Kako godinama ‘argumentirano pokazuje da se državni praznik Dan antifašističke borbe održava temeljem povijesno i činjenično netočnih podataka’.

’22. lipnja 1941. godine – nije se dogodilo ništa’

Zaključila je da se 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica nije se dogodilo ništa, jer su se sisački komunisti na vijest o napadu Hitlerove Njemačke na SSSR okupili u šumi kod sela Žabno, a ne u Brezovici.

“Na tom mjestu je zvjerski ubijeno više od 6.000 nekomunista, o čemu postoji zavjet šutnje. Doslovce, oni koji obilježavaju na ovom mjestu Dan antifašizma gaze po njihovim kostima“,

Naravno da postoje svakakvi ljudi, svakakvih pameti i svakakvih stavova, jedini je problem da će osoba sa takvim stavovima buduće generacije studenata učiti, ni manje ni više, nego povijest.