Naslovnica Blog Stranica 3

Dok kuham, razmišljam

0

Mjesec dana sam na moru. Došao sam rediti masline. Pun planova, ideja, elana. Ni slutio nisam da bih se mogao prekvalificirati za vrijeme mog boravka u Malom Mistu. Doživio sam transformaciju. Od nelošeg uzgajivača maslina postao sam kuhar. Na prekvalifikaciju me natjeralo vrijeme. Malo malo, pa kiša. Pa čubi u kući. Pa skuham kavu, sjednem pred kuću zaklonjen od kiše i gledam. Gledam glavnu ulicu Malog Mista.  U ožujku ljeta Gospodnjeg dvije tisuće dvadeset i petog. S desne strane ulice nema automobila što prolaze. Nema ni pješaka što se kišobranima štite od kiše. Čak nema nikoga ni s lijeve strane ulice koja je jednosmjerna, a ovi s lijeve strane trebali bi ići kao i obično, u kontra smjeru. Zaprepašten sam, jer vožnja u kontra smjeru je stvar ponosa, lokal patriotizma. Nek se vidi čije je to misto. Nema ljudi, nema ni pasa, nema ni govana od pasa. Nema ničega. Samo kiša.

Moja divlja narav, moja strast mi ne dopušta gledati u praznu ulicu i stenjati u sebi Ko to more platit. Ne poznam ni jednu budalu koja bi to platila.

I što ću jadan? Danima ne progovaram njanci riječ s nikim. Nisam posve siguran, mislim da sam zaboravio govoriti. Provjerit ću kad se vratim u Zagreb. A u Zagreb ću se vratiti kao maslinar i kao kuhar. Chef. Cijeli život sam šefovao, pa ne nekako i logično da u vrijeme kad sam s jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane postanem Chef. Šefonja.

Moja divlja narav, moja strast mi ne dopušta gledati u praznu ulicu i stenjati u sebi Ko to more platit. Ne poznam ni jednu budalu koja bi to platila. Pa sam odlučio zajebati mesne doručke, Carnex pasulj, fileke iz limenke, te sva ta gotova čudesa skuhana ko zna kad i ko zna gdje, ali svakako upakirana u vrlo malu ambalažu, a koja se zato prodaju uz visoku cijenu. Pa sam odlučio kuhati. Svaki dan. U mjesec dana tržnica je radila jednom, jedan prodavač prodavao je kinesku robu i tenisice marke Odiddas, a ima i tenisice čuvene marke Nuke. Drugi je prodavao kiseljenu ljutiku i kumpire. Pa hodočastim trgovinama, meso kupujem kod odličnog Nakićena i Mate u Tribunju. Kuća mi vonja na finu spizu. A jako volim kad mi kuća daje na finu spizu. Što ću, s godinama se ukus o mirisima mijenja.  Došli bute i vi u fazu jedna noga u grobu, druga na kori od banane. Pa me se sjetite.

Dok se tako širi miris opojne juhe od goveđeg repa, na kraj pameti mi nije pratiti politički strmopizd crvene stranke. Ne javnoispitivački, nego politički.

U Rijeci su za kandidatkinju istakli nekakvu žemsku koja je bila dogradonačelnica četiri godine. Onda se sjetila, jer došlo je vrijeme isticanja kandidature, da se ona ne slaže s potezima gradonačelnika kojem je bila do. Prva do njega. A četiri godine držala je vodu u ustima. Ni beknila nije o potezima u kojima je aktivno sudjelovala, a s kojima se sada ne slaže, nego je bila prilježna suradnica gradonačelnika, pa je shvatila da su izbori skoro, da je došlo vrijeme da se konji potkivaju. Pa je i ona digla nogu. Joj ne, to je žaba digla nogu kad je vidjela da se konji potkivaju.

Politički analfabeti iz gradskog esdepeja upravo su rečenu drugaricu koja se svojih  poteza ne sjeća, ali se  gradonačelnikovih odluka sjeća, ali zna da se ne slaže s njima, kandidirali je za gradonačelnicu.

Ali avaj, ta ženska koja se naglo prestala slagati, jako liči na neku drugu žensku koja se isto kandidira. Pa nitko  živ ne zna koja je koja. A politički su obje blijede. Sve je kako i treba kod esdepeja. A dosadašnji gradonačelnik će se kandidirati isto, kao nezavisni kandidat. A njemu nitko ne liči.

Srećom.

U Splitu takvih problema nemaju. Svi se sjećaju i poznaju lik druga Ranka. Koji će se opet kandidirat. Jerbo mu nije bilo dosta. A Ranka se sjećao i moj pradid. A ja, njegov praunuk u dobi sam – jedna noga u grobu, druga na kori od banane.

Kandidatura, bilo kakva, tih fosila dokaz je samo jednome. SDP nema teren. Nek pričaju što hoće. Ali teren nemaju. Jer novi kadrovi, oni koji bi trebali nositi stranački prosperitet, oni ne postoje. Ili su istrijebljeni, kao što ja draču u masliniku tamanim motikom. Čim se malo pojavi, ja mahnem budakom, opizdim je ko Kraljević Marko i posiječem je na tri polovine. Svaka kandidatura nekakvog Ranka, Arsena i tih fosila kojima od milja tepaju da su veterani, seniori, dokaz je samo jednoga. Piši kući propalo. Možda oni i pobijede. Pa nas čeka vegetacija daljnje četiri godine. Ja ću na koru od banane naići, a vi, što ćete vi?

Sve ja to pišem svjestan dobrog rejtinga esdepeja.

Nije esdepe u tim anketama dobrostojeći jer su pametni, jer rade u korist građana. Ma kakvi. Razlog je samo jedan.

HDZ je svinjarijama, kriminalom, bahatošću, političkom korupcijom, bezočnim lopovlukom lokalnih krkana i kozojeba kojima se tepa lokalni šerifi došao do faze kad je dopizdio i Bogu i vragu. A da bi netko izbore dobio, netko drugi MORA doći u fazu da je zreo za izgubiti. I vrlo lako bi SDP u koaliciji s istim takvim političkim dibidusima mogao proći dobro na izborima. Razlika između njih je samo jedna. Ovi drugi dibidusi puno bolje trguju od SDP-a. Pa će svojim dibidusima omogućiti i daljnje sisanje proračuna gradova, sela i selendri.

Goran

0

Uhvatim se tako, često sjedim u sred maslinika. Blještavilo sunca, odsjaj  svjetla s trake mora što ga gledam. Mir. Tišina. Masline lagano i dostojanstveno njišu granama, kao što šušte svečane haljine na kraljevskim dvorima. A ja sjedim. U dvorcu samoće, mira i tišine. Strahopoštovanje. Stare čvornate masline, savijene teretom godina, vjetrom, ulijevaju mi strahopoštovanje. Jer, što sam ja? Samo prolaznik u jednom, njima kratkom dijelu njihovog života. Voljeli su njih moji preci i prije mene, njegovali, zapuštali. Voljet će ih i nakon što mene ne bude.

I danas sam sjeo. Pogled na more, na zelenilo, na kamen, na masline što blago njišu granama na laganom povjetarcu.

Vadim pljosku. Hladna poput leda. Otvaram je polako. Miris prave domaće šljive draška mi nosnice. Ispijam gutljaj. Jedan za mene, jedan za Mirčija. Mirčija kojeg nema već dvije godine, a i zadnja boca njegove rakije je pri kraju. A misli ostaju. Iscuriti će i zadnja kap rakije, draškati nosnice pa nepce. Ali njen okus pamtit ću uvijek. Kao što ljubavnici pamte dodir usana žene.

Današnje sunčano jutro počelo je bez Gorana. Otišao je. Odnijelo ga jutros. Mlad, drag, čovjek čije riječi su zračile toplinom. I kad ga nije bilo, bio je uz mene. I ja uz njega. I u njegovoj bolesti. Tužno je to. Proljeće, vrijeme kad se budi život odnijelo mi je Mirčija pred dvije godine. A ove godine na samom svom početku odnijelo je i Gorana.

Sjedim. Šutim i gledam. Mogao bih tako vječno. Okružen mirom vječnog života maslina i kratkoćom ljudskog života. A masline će uvijek biti tu. Možda nas i pamtiti.

Čovjek kojeg pitaju…

0
12.03.2025., Pozega - Otvorenje Regionalnog centra kompetentnosti za poljoprivredu "Panonika". predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Ekonomska kriza, inflacija, rast cijena u nebo, rijeke izbjeglica, strah od terorizma, strah od rata, nizak standard, klimatske promjene, dugoročne vremenske prognoze, sve su to faktori koji utječu na glavnu gospodarsku djelatnost u Hrvatskoj. Dovoljan je samo mali poremećaj u bilo kojem faktoru, osjetit će se na rezultatima turističke sezone. Stvarno osjetiti, a mi to nećemo znati, jer već sada znamo da će ova sezona biti bolja od svih turističkih sezona još od vremena Matije Gupca. Čak je i Matijin suvremenik, Franjo Tahi, da prostite pičkin dim za ovog sadašnjeg vlastelina Hrvatske. Porast rezultata, naravno dobrih, iskovan u kovačnici laži izvjesnog M.M. biti će konstantan sve dok je Andrej Plenković na vlasti. Njegovim, ne daj Bože, odlaskom sve bi se strmoglavilo. Propala bi turistička sezona, proračun bi se loše punio, saborski zastupnici bi ostajali bez plaća, zaposlenici u općinama i županijama bauljali bi po kontejnerima, jer ne bi bilo novaca za plaće, pa bi ih smanjili, a tko može živjeti sa samo devetsto EUR-a? Obustavila bi se izgradnja crkava u BiH. Bolnica u Mostaru bila bi nedovršena. Na tisuće branitelja HVO-a ostalo bi bez penzija, a oni najmlađi među njima, dvadesetogodišnjaci morali bi se primiti posla. Tužno je to. I ružno.

Cijelu tu situaciju, taj turistički uspjeh na površini drži samo jedan čovjek. Andrej Plenković. Možete li zamisliti, što bi bilo da njega nema. Da je predsjednik Vlade nekakav šmoljo, čovjek koji nas ne upoznaje sa svojim dosezima svakog dana, u svakoj prilici?

Pa bila bi to tragedija.

Znate li vi, milly moyi, koliko noćenja svakog dana bilježi Hrvatska, samo zato jer je Andrej Plenković premijer? Svakoga dana na Franju slijeću avioni prepuni političara, gospodarstvenika, ekonomskih analitičara iz cijelog svijeta. Oni iz okruženja dolaze automobilima. Svi oni dolaze kako bi saznali.

Dolaze spoznati istinu.

Pa se probijaju kraj barikada na Markovom trgu, stoje pred drvenim vratima, na prste se propinju, gledaju u prozore, ne bi li im se ukazao Andrej.

A Andrej se ne ukazuje samo tako, bezveze, okupljenoj svjetini političara cijelog svijeta, gospodarstvenika i gospodarskih analitičara. Svako znanje ima cijenu. Pa nije on lud svoje znanje prenositi rulji pod prozorom naslonjene na gelendere koji brane pristup banskim dvorima.

Glupavi Hrvati uopće ne shvaćaju da ti gelenderi, na kojima svaka šuša nastoji skupiti koji politički poen tražeći da se maknu, nisu tamo postavljeni radi Hrvata. Pa postavljeni su radi obožavatelja i hodočasnika iz cijelog svijeta, ljudi koji su potegli čak iz Azije, Amerike, i Trumpove sjeverne i južne. Ima tu i Azijata, pokoji Eskim, Zanzibarac. Sve njih muči samo jedno pitanje, radi njega su potegli u Zagreb. Kako, pa u Božju mater, kako ste gospodine Andrej, napravili? Kako dragi Andrej?

Hrvatska da potkopava demokraciju?! Pa meni strani državnici dolaze, prvo mi čestitaju pa pitaju kako ste to uspjeli?

Objavljeno je izvješće koalicije udruga Civil Liberties Union for Europe, u kojemu se Hrvatska našla među pet članica Europske unije koje potkopavaju vladavinu prava.

Među prvih pet smo. Doseg samo takav. Poznajući radi i djelo Andreja Plenkovića, on neće stati dok ne zasjednemo na prvo mjesto. Teško je danas postići to što je postigao Andrej. Sve informacije o bilo čemu, dostupne su danas svima. Internet je sveprisutan. Sve se zna. I nema tu zataškavanja, skrivanja. A Andrej drži unatoč Internetu Hrvatsku na vrhu. Na vrhu liste potkopača vladavine prava. Andrej potkopava bolje i jače od Alije Sirotanovića.  A rečeni Alija sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone (253 kolica) ugljena i tako oborio dotadašnji rekord Rusa Alekseja Stahanova za 50 tona.

Ali Andrej puno bolje i žešće sa svojim komoratima . Ali vladavinu prava. Lopovi ministri, bivši Andrejevi komorati šeću ulicama, državni tajnici, doministri svi oni su na slobodi, a pokrali više no što vrijedi nekoliko Alijinih rudnika. Slavonski šerifi ogrezli u pljačku, pljačkaju i dalje. Prometni ubojice na slobodi, čak im se ni ne sudi. Obala se potkrada, sustavno i strpljivo. Poticaji nepostojećim poljoprivrednim aktivnostima se dodjeljuju šakom i kapom. A Andrej i dalje potkopava. Ne da pravosuđu da sudi, policiji da hapsi, svog dečka čuva da ne radi previše, da se ne bi znojan vode napio, Državna inspekcija spava i čeka plaće.

Na objavljeno izvješće Skromni i samo zatajni Andrej izjavio je: Hrvatska da potkopava demokraciju?! Pa meni strani državnici dolaze, prvo mi čestitaju pa pitaju kako ste to uspjeli?

Pa sada su evo državnicu iz cijelog svijeta pod prozorima Banskih dvora, dolaze pitati, kako, kako je to Andrej uspio?

Znate li vi dragovići, koliko je to noćenja tih državnika, iz dana u dan? Samo na brk Andreja Plenkovića. Pa ako se, radi brojnih obaveza ne ukaže, oni moraju prespavati, pa protegnuti boravak pod Andrejevim pendžerima. I zato nek nam Andrej dugo vlada. Njegovim strpljivim radom i potkopavanjem vladavine prava sjest ćemo na prvo mjesto u Europi.

A nije to mala stvar.

Nakon samo dvije i pol godine čekanja na operaciju, operiran je!

0

Dosta dugo osjećao je tegobe. Ne stalno, onako povremeno. Pa je mislio da je to radi vremenskih uvjeta. Pa opet. Jedne večeri osjetio je pritisak u prstima, lagane trnce u lijevoj ruci. Prošlo je, kao i svaki puta do sada. Ali, ipak, odlučio je otići do obiteljske liječnice. Došao je u praznu čekaonicu, nasmiješio se, evo, ipak nema redova čekanja o kojima mu stalno govore i prigovaraju. Sjeo je, desetak minuta nikoga. Dokono je ustao, prošetao čekaonicom, pogledao napis na vratima. Liječnica radi ponedjeljak, srijedu i petak ujutro. Utorak i četvrtak popodne. A ponedjeljak je, četrnaest sati. Ništa, doći će sutra popodne. Slikao je napis za svaki slučaj. Došao je sutra popodne, dosta ljudi. Pristojno je upita tko je zadnji. Neka čangrizava baba koja je buljila cijelo vrijeme u njega, bila je zadnja. Čekao je sat i pol, taman se ponadao da će nakon čangrizavice ući u ambulantu, kad su sestra i doktorica izašle na pauzu. Čekao je stpljivo, a vrijeme je sporo prolazilo. Konačno su se vratile, ušao je unutra. Pristojno je pozdravio, onako kao što preplašeni ljudi pozdravljaju liječnike. Sestra ga je hladno odmjerila, pogledala u kompjutor, upitala ga ime. Rekao je ime. Odmahnula je glavom, Gospodine, Vi niste naručeni danas, a doktorica prima samo naručene. Možete li doći slijedeći utorak u sedamnaest sati? Već je sam poblesavio od čekanja, samo je tupavo kimnuo glavom. Doći će.

Doktorica ga je primila na vrijeme. Pogledala je njegov karton, pitala ga onako, rutinski, pije li lijekove protiv anemije. Nakašljao se, trznuo obrvama, pa procijedio, Ja sam davno anemiju prebolio. U mojim žilama teče sada željezo. Samo što nisam Iron Man. Ispričao joj kako mu povremeno trne ruka, ima pritisak u prsima, ona je kimala glavom, gledajući u monitor. Dobro, evo gospodine, zakazala vam je pregled u KBC Rebro kod kardiologa, za dan 23.01.2023. refleksno je pogledao u mobitel. Pa jebate, danas je 25. kolovoza 2022. pregled kod kardiologa zakazan je za točno pet mjeseci.

Prošlo je pet mjeseci. Trnuće ruke bilo je sve češće, pritisak u grudima postao je poprilično redovit. Žena mu je govorila da pripazi na kile. Šutio je. A i nije joj priznao da je dosta često čuo da ga iza leđa zovu Debeli.

Došao je na Rebro, u devet sati, kako mu je rekla doktorica. Uputnica je u sustavu, tako mu je rekla. Prepuna čekaonica. Stoji sa strane, gleda, neka žena na glas priča da je tako vrlo često, jer ne radi sustav, pao je CEZIH. Pa šalteruše ne mogu provjeriti tko je naručen, tko nije, tko ima uputnicu, tko nema. Onda je izašla nekakva sestra, zaprepašteno je preletjela pogledom po ljudima koji čekaju. Ni sama nije znala da ih je tako puno. Onda je shvatila da su došli i oni od četvrtka i petka, kad također nije radio CEZIH. Žagor nezadovoljstva širio se čekaonicom. Sestra se propela na prste i glasno se zaderala, Pao je Cezih, svi dođite sutra u vrijeme kad ste naručeni za danas.

Došao je sutra u sedam ujutro. Pomalo ljutit. Radi on važne poslove, nema on vremena čekati danima. Ali, srećom, nije trajalo danima, došao je na red već oko tri sata popodne.

Vrijeme je kratio čitanjem vijesti na mobitelu. Sve novine su toga dana, 23. siječnja godine 2023. pisale i pretpostavljale tko je A.P. Iz poruka Gabrijele Žalac i Josipe Rimac. I on je pokušao proniknuti, tko bi mogao biti taj A.P. kojeg se one toliko boje i svako malo ga spominju. A nikako se nije mogao dosjetiti. Koliko god mozgao.

Neki pacijenti od jučer nisu došli, a trebali su, valjda su umrli, pomislio je. Kod specijalista opet ista priča, pije li lijekove protiv anemije’ Opet priča o Iron Manu. Skinuli ga, legli na ležaj, napravili EKG, doktor je pregledao ispis, vrti glavom,  pokazuje mu stolac, sjeda ga, maže gelom, hladnim, i drka po njemu senzorom ultrazvuka. Vrti glavom, pa naređuje, Nemojte sada disati. Dišite duboko. Pa ga jebe svako malo s tim disanjem. Trajalo je petnaestak minuta.

Sad se može obući, ali nek požuri, drugi ljudi čekaju. Znate, nije vam srce dobro. Morate se više kretati, taman je mislio reći da se kreće, kad doktor ispali, morate skinuti dvadesetak kila, vidite na što ličite. I da, potrebna je operacija. Operaciju ćemo obaviti ovdje na kardiologiji na Rebru. Samo da dogovorimo termin.

Danas su sve novine prenijele vijest da je Andrej Plenković podvrgnut operaciji srca, da se očekuje puštanje iz bolnice danas.

Sjeo je, gleda, traži, pa onda upisuje nešto na papir. Onda ozarenog lica kaže, evo termin, 14.03.2025. u 19 sati. Jebate, pa to je dvije godine, protisnuo je. Doktor ga pogleda, pa da, točnije dvije godine i mjesec i pol dana. Dobili ste najbrži termin. Za operaciju trebate pripremiti laboratorijski nalaz, a morate napraviti i holter srca i holter tlaka. Najbolje bi bilo da probamo naručiti vas ovdje, da ne idete k meni na pregled kod privatnog liječnika, to vam je skupo. Nezadovoljno maše glavom dok traži termin, svi termini prije operacije su popunjeni. Konačno je našao. Sjeda za kompjutor. Poput svih liječnika, piše s dva prsta, kao što roda nabada kljunom. Lupa po tastaturi, čita, ispisuje. Daje mu nalaz, govori mu da se mora javiti svojoj liječnici, kako bi mu dala valjane uputnice.

Drugi dan dobio je poruku na mobitel.

Postovani A.P. (08.04.1970) naruceni ste na operaciju: KARDIOLOGIJA 14.03.2025 u 19:00. lokacija Rebro. Otkazati mozete slanjem ODBIJAM.

Pročitao je poruku dva puta. Tek sad je uočio da onaj tip iz poruka ima iste inicijale kao i on u ovoj poruci.

A.P.

Nije poslao poruku ODBIJAM. Nije, jer je u zadnje vrijeme postao oprezan s porukama. Nije poslao jer je dobio termin. A on, što mu se da, on nikada ne odbija.

Danas su sve novine prenijele vijest da je Andrej Plenković podvrgnut operaciji srca, da se očekuje puštanje iz bolnice danas. Saznali smo da osim anemije, premijer ima i srce, što je mnoge iznenadilo. Ima srce, ali ipak falično.

Cijeli dan dolaze mu poruke podrške. Pisala je i Ursula, pisao je i ŠarlMišel, pisao je i Zekanović, i manjine koje mu iz guzce vire su pisale na jezicima svojih manjina, ma na stotine poruka. Silni buketi cvijeća, ko da će ga jebat. Mladež HDZ-a dežura pred bolnicom. Branko Bačić navukao je ozbiljni izraz lica. Njonjo je viđen kako trga latice s tratinčice i govori. Hoće, Neće. Pa ljutito odbacuje svijet. Jer, Neće.

Nakon samo dvije i pol godine čekanja operiran je premijer. Primus inter pares. Kad možete čekati i vi, čekao je i on. Baš poput vas.

Tako i treba u državi u kojoj su svi jednaki.

Ako bi se zajebavali, naravno!

Nikako nije u redu

0
Free image/jpeg, Resolution: 3888x2430, File size: 3.57Mb, Route 66 Among the Hills in Arizona

Od izvora dva putića

vode na dve strane

ne znam kojim pre bih stigla

do tebe jarane

Gledam jedan gledam drugi

oba su mi mila

i jednim sam i drugim sam

s tobom prolazila

Jedan vodi kroz voćnjake

iznad našeg sela

tu nas tvoja majka jednom

zagrljene srela

Pjevala je davne 1966. Lepa Lukić. Nema svadbe gdje se nije, uz visoko podignute čaše vina, orila Lepina pjesma.

Prošlo je skoro šezdeset godina. A pjesmuljak Lepe Lukić opet je aktualan, čak je dobio i međunarodni epilog. Izvor iz pjesme smješten je u Hrvatskoj, točnije u mjestu zvanom Proračun Republike Hrvatske. A oba putića nalaze se u Bosni i Hercegovini. Kojoj živi oko pola miliona Hrvata, pa će Hrvatska, jedna od najuspješnijih zemalja u Europi, zemlja koja dahće za vrat Švicarskoj i skandinavskim zemljama, dio svog ogromnog bogatstva podijeliti i s zemljom u kojoj živi pola miliona Hrvata. Na sreću, ponos i oduševljenje građana Hrvatske koji pune proračun, kako bi se gradile ceste u Bosni i Hercegovini.

 

Hrvati su sretni što imaju Bosnu.

Što bi bilo s tih dvadeset i pet miliona EUR-a, koji će biti odlukom Vlade Andreja Plenkovića plaćeni za gradnju ceste Aržano – Vir i ceste Ravno – Hutovo?

Bi li ti novci možda bili preusmjereni u izgradnju škola, nabavku lijekova i medicinske opreme, što bi bilo dost uputno jer lopov Vili koji je krao na nabavci medicinske opreme je raskrinkan, smijenjen, uhapšen, pušten i čeka suđenje koje bi trebalo početi za dvadesetak godina. Ili bi možda bio izgrađen neki starački dom za ljude koji boluju od demencije, kojih ima oko 90.000 u Hrvatskoj. Ali, kad bolje razmislim, tima s demencijom ni ne trebaju domovi. Njima je svejedno, jer ionako ne znaju gdje su. A kad ne znaju gdje su, onda nisu svjesni povijesnog djela Andreja Plenkovića. A Andrej Plenković je osoba koju će Hrvati pamtiti desetljećima, možda čak i stoljećima. Pa im eto zbog toga i ne treba graditi ništa.. Ali tog Plenkovića koji je svojim djelima zadužio Hrvate, sjećat će se i naši unuci kad budu plaćali dugove koje je napravio Andrej i njegova lopovska družina.

Bi li taj novac bio naprosto pokraden, na način koji je poprilično uobičajen u Hrvatskoj? Ali, srećom, Bosna je tu. Pa i ne kaže se bez veze, Jebeš zemlju koja Bosne nema!

[embedpress]https://twitter.com/SpectatorHR/status/1901710084667003046[/embedpress]

Ali, kako se kaže u reklami, To još uvijek nije sve. Hrvatska će ove godine darovati pet milja EUR-a na daleko čuvenom Sveučilištu u Mostaru. Smatram da je taj potez krivi, premda je namjera dobra. Pet miliona EUR-a mogli su donirati  i poznatim učilištima na kojima su se školovali ili se još uvijek školuju vodeći političari i eksperti koji upravljaju državnim firmama. A na tim učilištima diploma košta oko 12.000 EUR, do diplome se dođe ponešto ubrzanim postupkom, za samo dva tjedna. Koliko bi novaca uštedjeli našim političarima i budućim budžama da su lijepo dali tih pet milja eura tim učilištima i kao prilog dostavili popis s četiristo imena članova HDZ-a i DP-a, koji bi za samo dva tjedna postali poštovani akademski građani, s nostrificiranom diplomom čuvenih učilišta tipa Aperion iz Banja Luke.

Istovremeno, u Americi, samo u SAD živi oko 1.200.000 Hrvata. A naša Vlada ni trc ni mrc. Ni da bi ruku u džep gurnuli.

A krivo im je da ih Trump mrko i nadrkano gleda. A da su uplatili sedamdesetak miliona kuna za popravak recimo Rute 66, status Hrvatske bio bi isti kao i u Europi. Vrlo cijenjen.

Evo u kakvom stanju je Route 66. A mi ništa!

Svakako bi u Saboru trebalo pokrenuti inicijativu da se i našim zemljacima u SAD omogući pristojna vožnja cestama Amerike.

Naravno, bio bi to prvi korak, jer svi znamo da su Hrvati razbacani po Australijama, Kanadama, Švedskama, Njemačkama, Irskama.

A mi bogato društvo. E, nije to u redu.

Čemu država?

0

Buga, Tuga i braća im Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat, doveli su Hrvate iz Bijele Hrvatske u zakarpatju na ove prostore, negdje u sedmom stoljeću, protjeravši mrske Avare i naselili se na prostoru koji su nastanjivali Avari. Nisu bili kršteni, a nisu bili prosvjećeni, za razliku od danas, kada su kršteni.

Od stoljeća sedmog. Tisuću tri stotine godina Hrvati snivali su domovinu. Puno je to vremena. Pola miliona dana. Točnije 511.500 dana neprekidnog snivanja Hrvatske. Kamen pod glavu, umjesto kušina, i snivaš Hrvatsku. Ima li ljepšeg? I tako svaku noć. Pet stotina tisuća dana.

Sanjali su noćima, prevrtali kamen da im bude ugodnije, od kako se nekakvom Hrvatu u snu ukazala samostalnost, pa je svoj san ispričao uz logorsku vatru drugim Hrvatima. Sanjao je da je svoj na svome, sanjao je da je siguran, sanjao je svašta. Zastave su u snu vijorile, ruka se na srcu držala, a srce je tuklo ispunjeno čežnjom. Za slobodnom i sretnom zemljom. Hrvatskom. A kako stoje stvari, nisu je morali nazvati po Hrvatu. Mogli su i po Tugi. Bilo bi puno primjerenije.

Prošla su stoljeća, kao na tekućoj traci. Ljudi su se rađali, umirali, a san je ostao isti. Biti svoj na svome. Budili su se bunovni, uzdisali od čežnje za domovinom. Neki su zbog te čežnje i po kostima dobivali, nekima su glave ostale u pijesku stratišta u Bečkom Novom Mjestu, nekima su kosti raznijele grabežljive zvijeri na Krbavskom polju. Mnogi su za svojom, hrvatskom domovinom uzdisali na šankovima minkenskih pivnica grickajući reš pečene bretzle i ispijajući hektolitre bavarskog piva, podrigujući glasno dok su govorili o ljubavi prema Hrvatskoj i mucajući pjevali Istrčale istrčale zagrebačke frajle. U sigurnosti doma u dalekoj Americi sanjali su Hrvatsku, šaptali su voljenoj ženi Milo moje, doći će i naše vrijeme. Pa ćemo reći Sad il nikada. I zapjevali Now or never.

Milioni ljudi pola tisuća godina sanjali su Hrvatsku. Da bi dobili ovo. Umjesto pravde, nečega poput četiri tisuće godina starog Hamurabijevog zakona, dobili su Šeksov zakon. Pa ti živi u njihovom snu pizda ti materina. I njima. Budimo li se i sada, kad imamo državu, pa onako bunovni jebemo li sve po spisku silnim generacijama Hrvata koji su sanjali ovo u čemu živimo? Moralnu kloaku, nepravdu, neznanje? Pomislite li ikad na prvog Hrvata koji je usnuo san, pa se zagledani u strop, mučeni brigama o golom preživljavanju pa promrmljate Jebala ga braća i Klukas i Lobel i Kosen i Muhlo, a i sestre mu Tuga i Buga u njegove snove? Pomislite li ikad Pa što se taj san nije protego barem još sto godina, pizda mu materina?

Država je stvorena samo radi jednog razloga. Pljačke građana. Drugog razloga nema. Samo pljačka.

Stvorena je država po mjeri njenih stanovnika. Nisu to građani, prije bi se moglo reći, malograđani. Državom upravljaju neuki ljudi, kasta povlaštenih, kao u vrijeme Franje Tahija. Lokalni šerifi upravljaju općinama u kojima nema života. Nema posla, nema budućnosti. Ali ima općinskih uprava. Na selima ljudi životare i pokušavaju će snaći s nekoliko stotina EUR-a mirovina ili primanja, a suvremeni Tahiji se guše u plaćama od tri tisuće EUR-a. kad bismo se upitali, a zašto, suvislog odgovora ne bismo imali. Imamo samo slutnju o kupovini lojalnosti lokalnih čelnika državnoj vlasti. Mjesto s manje od dvije tisuće stanovnika, razasutih po brojnim zaselcima, ima načelnika, ima donačelnika, ima fakturni odjel, mali do bratića je komunalni redar, žena od ulizice je šefica pravne službe. I oni funkcioniraju. Njih desetak dobije oko petnaestak tisuća EUR- neto kao plaću. Ne zarade. Dobiju. Od mještana koji nemaju ni par stotina EUR mjesečno. Mužače odjevene u skupe haljine, koje nabadaju u štiklama ko što koze nabadaju, za nerad dobivaju dvije tisuća EUR. Nitko od njih ne može na pola stranice formata A4 napisati što je radio ovaj mjesec. Napisati velikim slovima.

Država je stvorena samo radi jednog razloga. Pljačke građana. Drugog razloga nema. Samo pljačka.

Državu smo rasprodali. Na obali stranci lijevaju tisuće tona betona, lokalne vlasti ne brinu. Banke su strane, svojih nemamo, opljačkane su. Tvornice pretvorene u skladišta prodajnih centara, javno zdravstvo potkrada ministar zdravstva. Predsjednik vlade čami u dugogodišnjem zatvoru jer je potkradao državu. Suce vode u zatvore ogrnute kapuljačama.

Osjećate li sram radi toga? Ne osjećate, navikli ste. Ili ste samo ljuti što sami niste znali stvoriti priliku za krađu?

Stabilna vlast počiva na ruci kriminalca. Predsjednik vlade sav sretan objavljuje da je kriminalac izašao iz zatvora, a predsjednik sabora s velikim olakšanjem izjavljuje da se sada može glasati, jer se čekalo da kriminalac izađe iz zatvora.

I ja sam usnuo san. Noćas.

Usnuo sam kako stojim na vrhu brda s kojeg puca prekrasan pogled na more, sunce mi grije lice, miris makije, pjev cvrčaka, a ja raširio ruke i s vrha brda vičem, vičem iz sveg glasa Oj Bugo, Tugo, Klukasu, Lobelu, Kosjenče, Muhlo i Hrvatu, jebem li vam mater, da vam jebem. I vašim snovima.

 

Karte se miješaju

0

Evo, pišem. Danima nisam pisao. Danima nisam ni govorio. Selo je prazno, nema čak ni pasa na ulicama. Ma ni psećih govana nema. Kavu mi donose bez naručivanja, kratku s puno vode i leda. Platim odem. Pa u masline. Nikoga osim njih i mene. Pa režem, čistim, sjednem, otpijem gutljaj Mirčijeve šljive iz pljoske, pa režem. Ručam, odmorim, kuham za sutra. Legnem. Toliko obaveza da ne stignem ni govoriti s nikim. A duša odmorna. Sretna.

Danima nisam gledao nikakve vijesti. Trump je vidim zakazao, a ni Putin se nije iskazao. To znam i bez vijesti, jer nema nikakve gljive u daljini. Ni udarnog vala. Valjda neće prije berbe.

Jučer sam čuo rezultate ankete. SDP je prešao u vodstvo pred HDZ-om nakon, rekli su pet godina. Pa onda se naslađuje Hajdaš Dončić, koji samo što ne kaže Plenkoviću, Ajd makni dupe da ja sjednem.  Jerbo je zavladala crvena euforija. Nakon pet godina. Pet godina je dosta, a opet ipak je puno češće nego što vlada hajdučko bilo veselje.

Nakon pet godina SDP u vodstvu. Ma što je bilo pred pet godina? Bero je bio predsjednik, razglabalo se o kupusu. Nije to.

U mislima se vraćam pet godina unatrag. Sjetim se euforije, zagrljaja, poljubaca u Tvornici te zimske večeri. Pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. Pa je nakon tih izbora rejting SDP-a skočio u nebesa, zasjeli na prvo mjesto. Pa se mislima vratim u zimsku večer ove godine. Euforija, zagrljaji poljupci, Pobjeda Zorana Milanovića. Pa je rejting skočio u nebesa. Zasjeli na prvo mjesto.

Pred pet godina, nakon što je nošen euforijom zasjeo na prvo mjesto, SDP je  učinio sve što zna da bi svoj rejting sjebao. Uništio. Rastakali su stranku koliko su mogli. Raspuštali, izbacivali, svadili se javno. A vjerujte mi, jedino što oni kvalitetno rade, rastakanje je stranke. Pojma o drugim stvarima nemaju.

Kod izbora važi samo jedno pravilo. Izbore gubi onaj koji ih je zaslužio izgubiti.

Spletkaroši, nezadovoljnici, mrzitelji, podmetači nogu. Svi se oni bave uobičajenom esdepoovskom aktivnošću, pranjem prljavog rublja u javnosti. Pa istresu posrane gaće, zaflekane kombinee, pa peru li ga peru. A nisu stavili ni vode ni deterdženta. Od onda su promijenili dva šefa stranke i izabrali trećega. Bernardića, Grbina, a sada na tronu sjedi Hajdaš & Dončić.

Kod izbora važi samo jedno pravilo. Izbore gubi onaj koji ih je zaslužio izgubiti. HDZ u Ali, klima u društvu, percepcija HDZ-a kao stranke lopova, korupcije, podmetanja, nesposobnosti, nije još na vrhuncu, ali je poprilično blizu. Javnosti su oči otvorene još od izbora, gdje je kandidat HDZ-a, HSLS-a, HNS-a, Manjina, DP-a i kaj ja koga još sve ne, doživio apsolutni debakl. Ne samo jer je kandidat bio čista dileja, nego naprosto, građani su pokazali što misle o njima. Zaludu je sada Plenkoviću i njegovim intelektualcima, Grliću Radmnu, Paviću i svima ostalima tupiti bilo što. Mlijeko je proliveno. I oni će izbore izgubiti. Barem u velikim gradovima, Zagrebu, Rijeci i Splitu. Osijek, zahvaljujući politici HDZ-a koji Slavonijom drma već trideset i pet godina, više nije veliki grad. Pao je ispod 100.000 stanovnika. Pa je sada samo palanka. Varoš. Upravo kao što je cijela Slavonija postala samo ravnica. Uništena i zapuštena, ravnica kojom vladaju šerifi koji svakog dana gostuju u crnim kronikama.

HDZ u Zagrebu nikad nije bio neka snaga, naročito sada. A SDP je kukavički odlučio koalirati s MOŽEMO. Koalicija s MOŽEMO moguće je isključivo kad to želi MOŽEMO, stranka koja je odbijanjem predizborne koalicije sa SDP-om predala vladarsko žezlo Andreju Plenkoviću. Hoće SDP znati ostati na visokom rejtingu, pitanje je, jer rodeo tek predstoji. Nisu to izbori. Rodeo je slaganje kandidacijskih lista. A svaki član esdepeja sebe vidi na listi. I to ne na listi, nego na prolaznom mjestu. Strah me pomisliti što će biti u Dalmaciji, a Boga mi i po cijeloj Hrvatskoj. Pa onda po starom dobrom običaju, sraćkanje po stranci na društvenim mrežama, vrijeđanje po lokalnim portalima. U tome su umjetnici.

Jedini način da SDP pod vodstvom Siniše Hajdaša Dončića ostane na visokom rejtingu  je da ne ulaze u stranačke sukobe. Da daju za pravo svakoj budali, da ozbiljno kimaju glavom i ne čine ništa. A kako to izvesti, kad se svi vide na listama na načelnike, župane. Više guzica nego stolica. A glad za funkcijama je ogromna. Jer kad čuvena SDP-ovska unutarstranačka mržnja krene, ode sve u vražju mater. A dolazi vrijeme izbora, vrijeme kandidatura. Vječiti partijski metuzalemi koji nikad nigdje nisu pobijedili, sebe ovaj puta vide kao pobjednike. Kao i svaki puta. A oni koji su svojim radom zaslužili biti na listama, saznat će da su mladi i da njihovo vrijeme tek dolazi, nakon onih drugih izbora. A drugi izbori održavaju se u tekućem mandatu Zorana Milanovića, pobjedničke euforije biti neće. Pa će SDP vidjeti zašto kusa pizdu nosi.

Naravno da će svi biti zadovoljni u svojim izjavama, proglašavati će pobjedu. A Hajdaš, a Boga mi i Dončić, tražiti će da odma sjedne na mjesto premijera.

Mislim da će, apsurdno zvuči, najlakše biti u Zagrebu. Jer SDP se predao u gradu Zagrebu. Bacili su koplje u trnje. U prošlom mandatu imali su predsjednika Skupštine, barem na papiru, jer je slabašni Klisović prvenstveno čuvao svoj status Tomaševićevog igrača. Nije grizao ruku koja ga hrani, pa ma kako SDP bio dovođen u podcjenjivački položaj u odnosu na sektaše iz MOŽEMO. Navodno da je dogovorena predizborna koalicija SDP i MOŽEMO. Kažem navodno, jer ja tome, poučen iskustvom, ne vjerujem sve dok se službeno ne objave liste kandidata. Po svemu sudeći, SDP će proći lošije nego na prošlim izborima. Gradonačelnika neće imati. Kandidat će biti veliki guru sekte. Dogradonačelnika neće imati, to će biti šef jurišnih odreda te streetfight ekipe. Predsjednika Skupštine neće imati, a na to mjesto mogao bi sjesti netko tko je protresao izborne rezultate, postigao nenadani rezultat, a voljan je koalirati s MOŽEMO I SDP-om. Na primjer, Kata Peović. Ako ne, ima sektaša željnih položaja. Ali SDP dobiti to mjesto neće. SDP će dobiti pet šest gradskih poduzeća, kao što ima i sada, dobiti će koalicijsku pokornost u Skupštini, što će biti lako, jer nema Renata Peteka. Pa će sve ići kao voda ispod broda.

Naravno da će svi biti zadovoljni u svojim izjavama, proglašavati će pobjedu. A Hajdaš, a Boga mi i Dončić, tražiti će da odma sjedne na mjesto premijera.

Slušao sam neki dan u birtiji na rivi dva lokalna mudrijaša, jedan kaže da SDP neće podržati Lesandrić Ninčević, jerbo je bila u HDZ-u. Pa će listu SDP-a za županiju predvoditi mladi i perspektivni Ranko Ostojić. Godine su pred nama, mladi smo, valja obratiti pažnju na SDP-ovu mladi nadu, druga Ranka.

Šutim, smijuljim se, pa SHD s time nema problema ni malo, pa i on je bio vrlo agilan u HDZ-u.

Sve u svemu, što se tiče SDP-a, sreća im je da izbori padaju u vrijeme postizborne euforije pobjede Zorana Milanovića na izborima, na kojima oni realno gledajući, nisu napravili ništa.

Jer, pobijedio je Zoran Milanović

Jedino on. A ne SDP, kao što će na izborima u zagrebu pobijediti MOŽEMO, nipošto SDP.

Kultura

0

Nekako mi se čini, kad posve iskreno razmislim, da je Bog bio vrlo škrt prema meni kad je osjećaj za kulturu dijelio. A ponekad mislim da me nije čak ni vidio u masi Hrvata koji su vabili za kulturom, grčevito pružali ruke i vikali Daj, daj meni. Ma ne pričam ja o osobnoj kulturi, znam ja da se u društvu ne kopa nos, da se u tramvaju ne prdi, čak se ni Tihomira ne pušta. Redovito dižem dasku dok pišam. Dakle, što se toga tiče, ja jesam produhovljen tip. Kulturan.

Ona druga kultura

Pričam o onoj drugoj kulturi. Od onih sam koji mogu satima blejat ki tele u šarena vrata u šarenilo koje je autor Kandinski nazvao Slika s crvenom mrljom, a da ne kužim ništa. Samo u sebi psujem, pitajući ko to koga tu jebe, jerbo ima više crvenih fleka, a ja ne znam na koju je fleku mislio. Zakaj nije naziv Slika s crvenim mrljama?

Ne kužim previše ni ono kad muzika tiho i uspavljujuće svira, od utonuća u san u kazalištu sprečava me samo škripanje violina i nove cipele što tište, a na pozornici ženske na prstima sitno štepaju ko da štepa mamina singerica, a malene halinice na guzicama im hopšu gore dolje, onda dođe neki obdareni kuronja u tajicama pa ih diže, njuška, pa onda baca. Pa sam tako, ima tome dosta, zaspao u Boljšoj Teatru na nekakvom Jezeru u kojem plivaju labudovi. Pisao sam o tome, mislim. Inače, taj Boljšoj teatar je baš kao stvoren za dobar popodnevni san nakon ispijene boce votke. Ugodno, toplo, moreš i noge protegnit dobro. Samo da te vjetrovi ne izdaju dok je guza zavaljena u toplu i meku fotelju.

Labuđe jezero

Ne razumim ni ono kad se deredu na pozornici ko jarci kad im kožu skidaju. Ne razumijem ni jednu riječ tipa koji je razjapio usta ko da će mu klavir u usta ugurati i dere se iz sveg glasa, ni babe s viškom kilograma čiji piskutavi glas me drži budnim, dok me nove cipele tište. Ni riječ. Njanci ni jednu ne razumijem. Ko da pjevaju na šveckom.

Nekad davno me ta deračina podsjećala na kolportera Ivčija koji je cijeli život sjedio na tronošcu na Trgu s hrpom Večernjaka pred sobom i derao se ko da ga vrazi gone Večernji list, Večernji list! Kad je bio dobre volje onda je glasno izvikivao naslove koji su mu se činili atraktivnim. Da je Ivči živ, sada bi vikao Večernji list, Večernji list. Saborski zastupnik i bivši ministar izašao iz zatvora. Sabor normalno nastavlja s radom. Tako bi to izgledalo da je Ivči živ  i prodaje Večernjak. Jel vama mlađima sada jasno o čemu pričam, što je to kolporter?

Street performeri

Ne kužim se ni u one street performere.

Kao ljevičar, čak ne kužim ni umjetnički izričaj lijevih performera. Frajer se skine u gaće na Trgu, osvrće se, skupina ljudi s mojim osjećajem za takva kulturna zbivanja blesavo gleda, onda polako skine gaće, a na guzici mu narisana crvena petokraka, a na šupku žuti krug koji simbolizira Sunce.  Pa se sagne da se vidi umjetnost. Pa zblenuto gledam u šupak i dupe, nikako dokučiti zašto ja njemu gledam u pakšu. Jedino kaj znam da se taj performans ne zove U tunelu usred mraka sija zvijezda petkoraka. Jerbo tunel nije mračan, eno ga Sunce mu izvire iz tunela. A performans se u stvari zvao Sunce izlazi u radničkom Kaknju.

Drugarica umjetnica u videu snimljena je kroz nekakve rešetke. Posve prikladno, jer takvi se drže ili iza rešetaka ili u gumenoj sobi.

Valjda me je to moje nekapiranje tog sveg kaj se zove kultura, spriječilo da se upišem u skupinu uličnih musavaca koji pojma o praktičnom životu nemaju, ali raja to ne kuži, jer se toliko deru, love na galamu, da se ili makneš od njih ili im se pridružiš. Ulični musavci su osvojili vlast u zagrebu. Pa više nisu ulični. Samo su musavci. Taj imidž još uvijek njeguju, da ne razočaraju svoje pristaše. Neke druge musavce.

Pa gledam nekakvu ženskinju koja leži na podu, na cesti naravno, jer ležanje na cesti je njihov zaštiti znak, pa trza glavom lijevo desno, ki da ima padavicu, maše rukama pred nosom, ko da joj se neko dobro isprdio pa rukama tjera smrad, pa rukama ide preko očiju ko Travolta i Uma Thurman u Pulp Fictionu u onom jebački dobrom plesu.

Gledao sam video zapis dotične drugarice. Gledao sam nekoliko puta, pa sam konačno shvatio svu simboliku njenog nastupa.

Valja se po asfaltu, dakle umjetnica je iz MOŽEMO, bjesomučno trese glavom, mrda rukama, a na ustima nema pjenu, dakle, nema niti padavicu, niti napadaj bjesnila.  Poruka je očita, MOŽEMO nisu padavičari niti bijesni tipovi. A gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna. Pa će se u njihovoj kući naći i nekakav zapećak i  za Slinišine preformere bezvezne politike, da se ogrije uz vatru. Makar i iz daljine. Bolje nego da krepaju na cesti i da ih svi šutiraju.

Drugarica umjetnica u videu snimljena je kroz nekakve rešetke. Posve prikladno, jer takvi se drže ili iza rešetaka ili u gumenoj sobi.
Rečena drugarica dobila je od Grada Zagreba za svoj performas valjanja i kreveljenja za ciglih 17.300 EUR-a.  Oko dvadeset i pet prosječnih mirovina. Dvadeset i pet jebenih prosječnih mirovina. Cjeloživotni rad dvadeset i pet umirovljenika uklesan u nastup u trajanju dvadeset i sedam sekundi valjanja, tjeranja smrada od prdeža i glume Johna Travolte i Ume Thurman.

Čestitam Purgerima koje vrlo uspješno taslače i karaju dođoši koji su kulturu u Zagreb donijeli na opancima iz svog zavičaja.

Postoje ljudi. Ljudi koji se bave umjetnošću, tom kulturom. Ljudi koji godinama, desetljećima žive samo od toga. Ljudi koji su priznati, čiji se rad cijeni. Ljudi čije je osobno poštenje neupitno. Ljudi koji se odriču mnogih stvara i mnogih dobara u životu, ljudi koji svojim radom odgajaju generacije i generacije umjetnika. Ljudi kad spomeneš njihovo ime čak i tudumima poput mene, pred očima bljesne spoznaja, znam, znam što rade. Znam da se trude. I ti ljudi žive u Zagrebu, poput ove koja živi u Močvari, a Močvara je posljednjih par godina financijski vrlo bitan i poticajan dio Zagreba.

I ti ljudi imaju projekte, kojima bi svoje znanje prenosili drugima, a ne bjesomučno mahali rukama pred nosom.

Problem je da neki ljudi imaju i ponos. Piše mi čitateljica, poznata kulturna radnica, toliko poznata da je čak i meni poznata.

Prošle godine sam vratila 6.000 Eur jer s tim ne mogu napraviti predstavu. Za ovu godinu sam predložila 2 projekta. Jedan su odbili, a za drugi čiji je proračun bio 23.000 Eur su mi dali 6.000 Eur. Inicijalno je pisalo 7.000 ali ugovor je na 6.000. Na ugovoru ne piše ime projekta. Vratit ću ponovo.Tretman istinskih umjetnika u Zagrebu

Provjeravao sam, pažljivo provjeravao. Ekipa Čudovišta iz močvare, pa oni nekakvi kaj Kulturu na tregerima nosiju, dobivaju iz gradske kase od najmanje 50.000 Eur pa do 90.000 EUR. I mašedu pred nosom i očima manje od pola minute. Jerbo je to iskonska kultura. Koji ja, da me jebeš, ne razumijem.

Predizborno je vrijeme, pa nije čas. Ali, valja imati na umu, financijski kriminal ne zastarijeva za samo par mjeseci. Proći će i izbori. Uvjeren sam, naročito zato jer imam i neke spoznaje, da će sve to rasipanje love, ogromno rasipanje love zagrebačkih platiša prireza itekako biti ispitivano od za to nadležnih organa. Pa ćemo vrlo je lako moguće i performere ali i one koji su performanse financirali, gledati kroz rešetke, kao što je u manjeodpolminutnom performansu i pokazano.

Da je dragi Drago Bahun živ, pitam se, koliko bi love on mogao povući iz zagrebačke kase za svoj video uradak Elektronske ribice?
A možda taj uradak posluži kao ideja novim street performerima, za samo stotinjak tisuća EUR-a vaših i mojih?

Bješte s ceste, Dabro se vratio

0

Treći je mandat Andreja Plenkovića, premijera kojeg kao da bije neko prokletstvo. Njegovi ministri su odmah po imenovanju plesači na rubu zakona, vrlo često se poskliznu pa odlete nad rugu stranu, toliko jako da poslovično HDZ-u skloni držani odvjetnici ne mogu zažmiriti.

Lijepo je kad sudstvo pazi na integritet guzica ministara

Pa ministri zaglave u istražnom zatvoru, dalje ne, jer sudstvo je snažan korektiv DORHU, sudstvo oštro pazi da tko od tih lopova ne bi zaglavio robiju i trpanje za vrijeme tuširanja. Lijepo je kad sudstvo pazi na integritet guzica ministara u Vladi Andreja Plenkovića. Ne da sudstvo pazi, sudstvo po pitanju suđenja lopova i ubojica iz redova HDZ-a ne radi ništa. Ne sudi. Kad treba suditi, suci se razbole. U biti, nesnošljiv je pritisak na jadne suce, pa kako će suditi protiv onih koji su ih postavili, imenovali, žmire im na sva moguća sranja koja izvode? Pa dajte, budite ljudi i shvatite i njih.

Nostradamus s Pantovčaka

U dva puna mandata, počeo je i treći, Andrej Plenković izgovorio je svašta. Obično se govori da Milanović u svom govoru nema ograničenja. Možda i nema, ali jebemu miša, sve što je do sada rekao, rekao je točno. Čak i u onim stvarima o kojima je govorio puno prije no što su se dogodile. Ki Nostradamus. Sjetimo se samo njegovih riječi kad se Hrvatska pod utjecajem Plenkovićevih osobnih ambicija gurala u prvi red glasnih podržavatelja Ukrajine, vrijeđanja Putina, sjetimo se samo Milanovićevih riječi. Ne gurajmo se gdje nam nije mjesto. Sjetimo se samo njegovih riječi o Turudiću. Što je u svemu rečenom bilo krivo? Jedino gdje je pogriješio, pogriješio je u riječima o ustavnim sucima. Pogriješio je jer je bio daleko preblag. I prefin.

Kerubin Njonjo

Istovremeno, Andrej Plenković se recimo u Saboru razračunavao s kim je stigao, iživljavao se na položajno inferiornijim, koristio položaj do te mjere, da bi i prosječni pravnik našao osnove za gonjenje radi zlouporabe ovlasti. Sve je to činio pod budnim okom kerubina Njonje Gordana Jandrokovića  i huk krkana sa svoje strane sabornice. To što je Plenković izabran u Sabor upravo poput onih koje omalovažava i vrijeđa riječima antipatičnog školskog štrebera i drukera svojih kolega, a izabran je političkom trgovinom sjecikesa, općepoznatih, a DORH-om nedokazanih lopova, zaboravljeno je davno. Školski štreber i denuncijant svojih kolega, koji se u svom obraćanju svim onima koji ne misle poput njega, ne libi se ni najmanje isticati činjenice koje mu idu u korist, a sramotne činjenice i Hrvatskoj kao zemlji na začelju po kvaliteti života ionako nisu bitne. Jer on i njegova hajdučka družina žive dobro. Van dodira s realnošću.  S godinama je skupio je oko sebe hrpu polusvijeta, odreda neznalica, manjkavo školovanih, poslušni, ali zato do zla Boga nesposobnih. I njima vlada. Kao Princ budala.

Nije bistar, ali je ministar

Iz zatvora je izašao Josip Dabro. Čovjek koji ne zna što je završio, ali zna da je magistar.

Pa logično je da je Dabro magistar. Jer,  nije bistar, ali je magistar.  Upravo zato, logično je da je Dabro bio u prvom cugu i ministar. Jer nije bistar, ali je ministar. Upravo kao i velika većina Plenkovićevih ministara. Zajednički nazivnik im je upravo Nije bistar, ali je ministar.

Autocorrect je odredio

A Plenković prvak među nebistrićima u Vladi. Mislim da se ne kaže nebistrić, autocorrect mi dojavljuje grešku. Mislim da se kaže tupan, glupan. Evo, ne javlja više grešku. Dakle, Plenković je prvak među tupanima i glupanima. Nisam to rekao ja, nego autocorrect. Autocorrect je odredio.

Bješte s ceste, Dabro se vratio

I danas, Plenković, sa žvaljom na gornjoj usnici, valjda je pio iz čaše nekog od ministara, veselo frflja na televiziji. Pita ga ulizica s HRT-a o stabilnosti Vlade. A žvaljavi premijer se nasmije i frflja:

Koalicija odlično. Dabro se vratio, kaže da je u formi.

Gledam. Trljam oči. Čekam druge vijesti. Pa opet isto. Od svega što je ikada Plenković izjavio, ovo je najsramotnija izjava. Naročito kad se sagleda cjelokupni lik i djelo rečenog bombaša u turskim gaćama.

Tom izjavom, Plenković se prije svega dobro, ali baš kvalitetno istovario na svoje školovanje, na svoj moralni profil, na svoje političko djelo. A onda na nas, ali to je nebitno, mi smo naviklil+.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, šef ministru policije, koji upravlja policijom. Šef je i ministru pravosuđa, koji kontrolira je li suđe pravo ili je nekakva krivotvorina iz Kine. Ne znam prizna li novi ministar kao kvalitetno suđe Metalac.

Dakle, taj Plenković vrhovni čuvar zakona, vrhovni čuvar svega u ovoj državi, osim, hvala Bogu, vojske, hvali se i žvaljavo smije jer se nekakav krkan koji puca iz mitraljeza u gaćama s placa i majice ugurane duboko u gaće, do jaja, tip koji baca bombe, ko što Plenković u Saboru baca uvrede, vratio iz zatvora.

Gadljivo. Čak i za njega.

Pa će njegova Vlada biti stabilna. A kad je Vlada stabilna, znači da je stvar normalna, bez potresa.

A normalno je u Hrvatskoj ono što je drugdje abnormalno, da stabilnost vlade počiva na volji kriminalaca, probisvijeta i nasilnika.

Jer živimo u Hrvatskoj, zemlji izvrnutih vrijednosti. Pa je zato upravo Andrej Plenković premijer.

Godina rasturanja

0
MugShot Donalda Trumpa snimljen u zatvoru

Ušli smo u Godinu zmije. Po kineskom kalendaru. Godina je počela čudno. Nekako sve je naopako, od samog početka godine. Prvo je onaj nekakvi Vance, tip koji tenom podsjeća na Vladimira Šeksa, ili cugera Mirkeca koji je sav crven od ispijenih Cvičeka, e taj Vance je, kad ne cuga, potprecednik od Amerike, vice admiral Američkog Zaljeva, viceguverner američkih pokrajina Grenlanda i Panamskog kanala. Jerbo je glavni šef naravno, Trump. A tom trumpu šefuje Elmo. Dost zajebana kombinacija kad se tri kretena skupe na jednu hrpu. Pa se zovu smrdljiva gomila. E taj cuger Vance je pustio jezičinu na sastanku s europskim čelnicima, svašta im je u magnovenju alkoholnih para izrekao, pa otišo doma smijući se, E nek sam vam reko. Čudno je to, do sada je uvijek sve bilo na finjaka, a sad je sastanak bio s nabijanje i natakanje i rasturanje.

Ondak su se sastali ti europski moćnici, svi važni faktori. Boraniju i političku sitnež nisu zvali na sastanak, jer na sastancima se ne puše cigarete, pa im ne trebaju tamo da bi im pripaljivali cigarete. Nisu zvali ni Premijera Nad Premijera, Lepog Caneta iz Hrvatske. A on pripremio i Dupontov zlatni upaljač. Onda su tamo nešto mrvili i kenjali. Pa su rekli da će i sutra ponoviti igrokaz, a da će ove nevažne i nepotrebne pripustiti na live stream, da ljudi vide o čemu se radi. Ondak su ti nevažni gledali prijenos, da vide što im je za raditi. U jednom trenutku Premijer nad Premijerima, Lepi Cane je propentao: Vrijeme je da se odredi povjerenik za Ukrajinu, čovjek kojem vjeruju obje strane. (valjda je mislio na Rusiju i na Ukrajinu, ali i na sebe). To što je on tri godine svakog kojem je on mislio jebat mater, titulirao kao Putinovog čovjeka, to nije bitno ni malo. Naročito u Rusiji, gdje ni pišat ne smiju ako im Vladimir Vladimirovič ne dopusti. Putin jedva čeka da on bude poverenik, pa da ga pozove na sastanak u neku lijepu sobu s velikim prozorom na osmom katu neke zgrade u centru Moskve.

Ondak su objavili da Zelenski ide kod Trumpa, na sastanak. Sastanak je trajao punih 48 minuta. Posjeli su Zelenskog u fotelju ispred kamina, a u kaminu vatra nije gorila, pa ga ipak nisu nataknuli na ražanj i spekli, onako reš, da kožica pucketa. Samo to mu nisu napravili. Nekakav kreten u odijelu na kojem se vide fleke od meko kuhanih jaja, živčano je pitao Zelenskog zašto nije obukao odelce. Jedan s narančastom kosom se cijelo vrijeme derao, on je imao kako se to u kazalištu veli, monolog, pa se derao derao i derao. Kad je stao da udahne, onda je  u Zelenskog opalio alkoholni dah kronera Vancea. Pa su ga, kad su se dobro izderali na njega, odjebali, udarili nogom u tur i potjerali van. Da bi si nakon toga davali high five (turi gi pet na janjevačkom). E jesmo ga rasturili.

Danas  je Elmo objavio twit  neke budale u kojem odobrava izlazak Amerike iz Nato. A što Elmo kaže, to Trumbetaš iz Ovalnog ureda pokorno potpiše drugi dan, teatralno, onim debelim flomasterom, pa pola sata ide flomasterom gode dolje.

Potpis od pola metra. Nek se vidi da on nije mali drek. Nego veliki.

Pa kad se Ameri povlečeju iz NATO-a, onda NATO može do mile volje ratovati protiv Rusije, predvođeni onom Kajom Kalas i tipovima iz Estonije, Letonije i Litve. Mogu poslat vojnika koliko oće, a treba najmanje pola miliona vojnika. To nije problem. Jer oružja nemaju, oružje je već u Ukrajini. Pa se ne moraju s otim bakčat. Hrvatska bi proporcionalno broju stanovnika trebala dati najmanje pet stotina do tisuću vojnika. Što nije ni malo problem. Svi oni kaj su se u ove tri godine jako hrustili na Rusiju, već čekaju u niskom startu. Predvodit će ih članovi Vlade i HDZ-a, koji su se natjecali tko će ječe uvrijedit Hrvate povezujući ih s mrskim Putinom. Predvodit će ih vojskovođe Putin, Picula i Grlić i Radman u jednoj osobi.

Iz Amerike otišao Zelenski ko posrani golub u Europu, jer tamo svi ga vole, svima je duhovit, čekaju na red da ga upoznaju.

E kad sam spomenuo rasturanje, ali i svi ga vole, svima je duhovit, čekaju na red da ga upoznaju, da se vratim na domaće teme u ovoj ludoj i protuprirodnoj godini.

SDP će rasturati sve što stigne, zajedno s MOŽEMO. Prvaci i prvakinje MOŽEMO se vrlo profinjeno i damski hruste u svakoj izjavi kako će nekog rasturiti. Rasturati će i Sandra Benčić. Valjda će na Temu naručiti dvadesetak strap ona, pa da i ženske iz MOŽEMO moreju rasturati političke protivnike. Nabijati ih da im oči ispadneju ki fildžani.

Ko ono Bata Živojinović kad govori Sad ću da te karam. Karacu te dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe. Karaćute izistinski.

Uglavnom, sve one koji ne misle glasat za tu ekipu, rasturit će Tomica Rasturač i Sandra Rasturačica. Ne mislim vizualizirati, jerbo, uskoro će mi ručak. A možete li zamisliti i one koji su im partneri u rasturanju, SHD i Kolarića, Račana kako rasturaju bilo što, osim SDP-a naravno, to su već rasturili? Onako, ko beba zvečku!

Sve neka fina gospoda, koja koriste ulični govor umjesto civiliziranog ophođena, ali to me se ne valja čuditi, ipak su oni političku karijeru izgradili na valjanju po ulicama i vrijeđanju svega i svačega. Ali tu nešto ne štima, kad pogledam viđenije SDP-ovce, koji koaliraju s tim rasturačima, nekak mi ne ide to beskonačno rasturanje bilo koga od strane vremešnih i izlizanih čilagera iz SDP-a.

Nekad davno, SDP je imao pristojne i pametne političare, koji bi prezrivo frknuli nosom kad bi im se netko od političkih nabijača uopće približio na deset metara. A sad se ulizuju ne bi li ih nabijači primili u krilo. Nekima, znam bi to rasturanje u krilu i pasalo. A opet, ne valja petljati zadovoljstva i posao, kaj ne?

Prosječni esdepeovac ima oko 65 godina, pa dok on skine pelene, pa dok ovo , pad dok ono, e jebi ga. Prošo voz. Jer za rasturanje njima je dosta pet minuta.

S četiri i pol minute ispričavanja.

Jedino se nadaju točkom dolasku autobusa iz Bosanske krupe.

Ovo je naopaka godina. Kineska Godina Drvene Zmije, hrvatska i američka  Godina Krkana.

Krkanluk u ponašanju, krkanluk u izražavanju, postao je svakodnevnica.

A o velemajstorima krkanluka, Domovinskom pokretu, nisam pisao. Kakva li će sranja još izmisliti do kraja Godine krkana, bojim se i pomisliti.