Naslovnica Blog Stranica 5

Pediculis pubis

Objavio
Spectator
-
0

Jeste li ikad čuli za tipa koji se zove Shri Narendra Modi? Velika većina nije čula. Zgodan djedica bijele uredno njegovane brade, guste bijele kose, preplanulog tena, kako i priliči Indijcima. Na prvu biste pomislili da će svaki čas iz svijetloplave torbe izvući kutiju s pizzom, pružiti vam je i pjevuckajućim glasom zaželjeti Dobar tek.

Ali, eto nije, rečeni Modi je premijer od države Indije. Treći puta za redom je premijer, valjda po uzoru na Andreja Plenkovića, koji je uzor svim premijerima svijeta. Indijski Plenković, nešto malo veći.

Indija sa svojih milijardu i pol stanovnika je samo tri stotine devedeset i pet puta veća od nadaleko i naširoko poznate Hrvatske.

Pa je onda i njihov premijer valjda tri stotine devedeset i pet puta veći od Plenkovića, pa ma što o tome mislio Plenković Habijan, Majda Burić i ostali lizači guzice A.P.-a. Za zaratit se s Hrvatskom, puno više nego je potrebno, dovoljno je samo stanovništvo Kanjhawala Roada, ulice u New Delhiju.

Plenković u usporedbi s gospodinom Modijem liči na malu uš (Pediculus humanus capitis) u odnosu na normalnog čovjeka. Ono kad si sav važan, pa ni ne razmišljaš koliko li je po svijetu razasutih badža u odnosu na koje si samo mala uš. Mogo bi se zbog toga naš premijer i postidjeti, a pedantni biolozi bi odma rekli da je, pošto se stidi, onda samo stidna uš (Phthirus pubis), hrvatski rečeno, picajzla, Pediculis pubis. A naš premijer nije picajzla, Hrvati se češu sami od sebe. Ne radi picajzla.

Rečeni Shri Narendra Modi došao je u Ameriku, pa ga je eto, primio i američki predsjednik Donald Trump, u odsustvu Elona Muska. Sjeli njih dva na dvije fotelje što malkice izgledom bacaju na tapecirane električne stolice. Indijac je sjeo na pola dupeta, ko da će, Bog da mi prosti, prdnit svaki čas, a Trump spuštenih i sklopljenih dlanova, ko da sjedi na šekretu, Bog da mi prosti. Nekako usrana atmosfera.

Iza njih vire, ko da njuškaju i procjenjuju kvalitetu prehrane, jedan Indijac i jedna drugarica Indijka. Oni su prevoditelji.

Indijac govori engleski. Trump sjedi i čeka prevoditelja Indijca da mu prevede s engleskog na engleski sve što je Indijac rekao. Onda Trump odgovara, a gospodin Modi odmah odgovara. Prevoditelju, koji s jakim indijskim akcentom prevodi Trumpu što je ovaj reko.

To ti je kad te krkani, rednecksi i hilbilyi (hrvatski: Domovinski pokret) izaberu da bidneš badža. Predsjednik od Amerike. Najjače države na svijetu. Najveće sile. Pa se iživljavaš potpuno nesvjestan da ispadaš budala. Ne samo obična budala, nego najveća budala. I k tome, neotesana budala.

Bilo bi zgodno da nekim čudom kod Trumpa osvane bilo koji ministar ili min’starka iz naše vlade. Pregorjeli bi prevoditelji. Ko zna što bi preveli Trumpu, možda bi još za vrijeme razgovora Ameri naletjeli bombarderima i poštedjeli nas daljnje agonije? Riječi Branka Bačića posve sigurno bi izazvale kratki ali smrtonosni rat na ovom području. Dok je Trump slušao Indijca koji indijskim akcentom prevodi što je rekao indijski premijer na engleskom, nekoliko tisuća kilometara dalje, u Munchenu su europski predstavnici slušali što im govori američki podpredsjednik. Na engleskom. Pa su prstima čačkali uši sve u nevjerici čuju li dobro. Svašta je on izgovorio, izvrtao činjenice, kenjao, lagao, maslao, nešto što me podsjeća na riječi tipa koji nam svakog dana tumači kako dobro živimo, a mi u sebi mislimo svoje. O njemu i o boljem životu.

Govorio je pred ljudima koji su tri godine činili sve da bi podišli Americi, ulizivali se, slušali svaku naredbu, skakali na svaki mig. I sada s govornice na dobrom engleskom tip kaže, Adio seljačine, nema više jebačine.

Amerika se izvlači iz rata u Ukrajini. Amerika je ratovala protiv Rusije u Ukrajini. A pogibali su Ukrajinci i Rusi. Amerika je tuđim kurcem gloginje mlatila. Tri godine. Većini građana Hrvatske a i šire bilo je to jasno, ali ne političarima. I kad je na upit novinara upućen Trumpu, hoće li u pregovorima sudjelovati i Zelenski, uslijedio odgovor To je jedno vrlo interesantno pitanje, uslijedilo je otrežnjenje.

Amerika će se povući. Zatvoriti pipe. A Zelenski gonjen nagonom samoodržanja odmah traži osnivanje europske vojske. Koja bi trebala ekspresno otići u Ukrajinu. Suprotstaviti se agresorskoj, neatlantskopaktskoj vojsci Rusije, na teritoriju neatlantskopaktovskoj Ukrajini. Građani Europe jedva čekaju krenuti na ruske trupe u Ukrajini.

Hoće li u Hrvatskoj uskrsnuti prekretnica u terminologiji.

Hoće li omrznutog Putina zamijeniti Trump?

A ja čekam.  Čekam strpljivo. Čekam trenutak u kojem će netko od dežurnih HDZ-ovih budala u Saboru nekog političkog neistomišljenika nazvati Trumpovim pristašom.

Svi marš pod stol

Objavio
Spectator
-
0

Vrata su se otvorila, tiho, bez zvuka. Ušao je u nevelik ured, svakako manji no što ljudi imaju predodžbu o veličini tog ureda.

Pažljivo izbrijan, crvene kravate obješene nisko, skroz do jaja. Pramen kose sa šije pažljivo zalijepljen na čelo, upravo onako kao što to godinama čini. Sjeo je.

U sobi muškarac, koji na ramenima drži klinca. Pozdrav, letimični  nezainteresirani pogled na klinca. Otvara ladicu, onu donju desnu, prima telefon, onaj starinski, crvene boje, bez brojčanika. Ne mora turati prste u brojčanik, onaj koji ga je davno u tu ladicu postavio znao je da će telefon koristiti budale, pa ih je htio poštedjeti neprilika. Pitam se, zašto takav telefon nemaju i naši ministri. Ako ništa drugo, manje bi završavali u zatvoru, jer se takvim telefonom ne mogu slati poruke.

Pogledao je klinca, strogog pogleda, pokazao mu je na trosjed postavljen ispred stola, a prst prislonio na usta. Ćuti mali, mamicu ti jebem, pomislio je, ali ipak, ostalo je neizrečeno.

Digao je slušalicu. Tišina nekoliko sekundi, onda se čuje muško glas koji govori Halo. Glas je malo promukao, sada je tamo sedam ujutro, zlobno je pomislio, uhvatio ga je na spavanju.

Dobar dan Vladimire Vladimiroviču, progovara maznim glasom, glasom koji onako, malo baca. A Vladimir Vladimirovič je macho muškarac koji jaše polarne medvjede, slijeće avionom na ledena jezera, vozi auto vezanih očiju, kao što vozi Miško iz Ko to tamo peva.

Tako nekako počeo je razgovor obavljen jučer. Razgovor između Donalda Trumpa, zaposlenog na radnom mjestu POTUS, četrdeset i petog i četrdeset i sedmog predsjednika Sjedinjenih američkih država. Onaj sa snenim glasom je Vladimir Vladimirovič Putin, višestruki predsjednik Rusije, bivši premijer i naravno, predsjednik rusije u još nekoliko mandata.

Trajalo je sat, sat i po. Brzo vrijeme proleti kad se sretnu dva stara druga.

Razgovor, jedan od najbitnijih od dana 25. ožujka 1957. Dana kad je osnovana davno zaboravljena EEZ, zamišljena kao ekonomska zajednica  s ciljem izgradnja zajedničkog tržišta u jednoj carinskoj uniji radi rješavanja rješavanje svih privrednih prepreka, koordiniranje gospodarske politike i podizanje životnog standarda unutar Unije. Odavno nema EEZ-a, s njim su umrli i ideali radi kojih je stvoren. Naslijedilo ga je čedo koje se zove EU, koje se izrodilo u vojno političkog monstruma koji guta sve pred sobom, ni malo ne vodeći o specifičnostima svake države članice.

Jučerašnji razgovor je pokazao gdje je mjesto Europi i toj njihovoj zajednici. Pod stolom. Kako je to davno govorio Vladko Maček, a novelirao Zoran Milanović: Kad se veliki tuku, mali idu pod stol. Koliko li su papira potrošile ulizivačke redakcije Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije i ostalog žurnalističkog plaćeničkog smeća ne bi li napali Milanovića radi izrečene izreke, izreku koju je koristio radi kritike svakako prekomjernog uplitanja Hrvatske u rat u Ukrajini i neprekidnog škakljanja jajca Ruskom Medvjedu.

Europa, koja se solidarizirala s Ukrajinom, dala joj podršku od samog početka ruske agresije, odrekla se puno stvari. Odustala je od kupovine jeftine ruske nafte, uz blagi poguranac nepoznatih sila koje su uništavale plinovode, odrekla se i ruskog plina, pa počela kupovati znatno skuplji američki plin. Oni koji su koristili rusku struju, sada koriste europsku. Koja je dva i pol puta skuplja. Ali je europska. Rat u Ukrajini na površinu je izbacio cijelu jednu plejadu posve nepotrebnih i nesposobnih ljudi, poput recimo Gordana Grlića Radmana, Tonina Picule, ali i Andreja Plenkovića, koji se u zadnje tri godine ponaša kao da je premijer Ukrajine, a posao vođenja Hrvatske radi, onako u fušu, preko kurca. Samo zato jer se dobro plaća.

Niskopišača garnitura

Svi ti nekakvi europski prištavi činovnici, ljigavih faca, sve te nekakve funkcionerke prevelikih guzica od sjedenja po foteljama europskih institucija, koji su vodili EU, vodili je tako da je otišla u tri pičke materine, svi oni su jučer su ušutkani. Nisu poslani na trosjed, poput Elmovog klinca, nego pod stol. Nije im pokazao prstom da šute, nije ni pomislio Šutite mamicu vam jebem. Nije trebao. Jer, pičkice su to. Stavilo ih na mjesto na koje pripadaju. Jer su niskopišača garnitura.

Što li će sada oni koji su sve i sva nazivali putinofilima pune tri godine? Kakav li će salto sada napraviti? Što li će sada u Saboru brbonjati besprizornici kojima je Ukrajina svakako ispred Hrvatske, valjda zato jer su se ponadali da će krasti jednog dana u Ukrajini, jer su ovdje već sve pokrali? Naš mutavi ministar obrane se baš jučer našao hvaliti koliko smo love spizdili na vojnu pomoć Ukrajini. Dvije stotine milijuna EUR-a. Nije to puno kad smo zemlja blagostanja.

 

Jer, veliki se nisu svađali. Veliki su se dogovorili. O svemu. O rudnim bogatstvima, o suradnji na polju AI, o razvoju dronova. U samo sat, sat i pol.  A ekipa pod stolom drhti. I šuti.

Probudili su jevropljani se tek danas. Pa govore da razgovora o miru bez njih nema. A bili pod stolom, kako im je i preporučio drug Zoka. I bit će razgovori. U Saudijskoj Arabiji. Iskreno, malo sam zabrinut radi ishoda tih razgovora, jer tamo neće biti našeg ukrajinskog trojca. A iz Europe možda pozovu Volodimira Zelenskog.

Ako budu dobre volje.

A ostali, ZNA SE! Pod stol.

 

 

Beige sako

Objavio
Spectator
-
0

Sovjetskog saveza nema odavno. Raspao se poput lubenice bačene s desetog kata na asfalt parkirališta. Lubenica je na parkiralište pala 1991. godine, negdje u kolovozu. Pa su nastajale male države, poznate prije svega po glasanjima na eurovizijskim natjecanjima. Da bi se  mogli takmičiti na Euroviziji, nekak je normalno da doma, u svojim državama vježbaju. Pjevaju na nama nerazumljivim jezicima, ne dao dobri Bogo da bi se pjevalo na ruskom. E, a da bi mogli pjevati, podrazumijeva se da imaju i struju, za mikrofone, pojačala, miksete i sva ta čudesa koja im trebaju da bi ostvarili svoj san i izašli na pozornicu pred uzbuđene voditelje i glasali jedni za druge.

A proizvodnje struje baš i nemaju previše. Jerbo, struja im je dolazila mrežom izgrađenom u vrijeme mrskog SSSR-a, a proizvodila se u Rusiji, najvećim komadom lubenice bačene s nebodera na asfalt.

Pa su glavonje Bjelorusije, Rusije, Estonije, Latvije i Litve sjele za stol i napravili sporazum o sinkronizaciji svojih elektro mreža. I nazvali ga BRELL, prema nazivima država potpisnica.

Sustavom naravno, uglavnom upravlja Moskva.

Seljački rečeno, koristili su ruske žice i koristili rusku struju. Nestanaka struje nije bilo, jerbo, Rusija struje ima koliko ti srce poželi, pa je mogu izvoziti koliko im srce zaželi, ali u zamjenu za đenge, novac, lova, kinta, paprika, repa, keš. Sve je funkcioniralo po sustavu plati pa se klati. I struja je dolazila, išla je kroz žice ko voda ispod broda. Stalno i konstantno. Ondak je došao rat u Ukrajini, moram napisati da zamaskiram da sam Putinov plaćenik i rusofil, došlo je do agresije na Ukrajinu. Gine se na sve strane, rat se razbuktao, Putin uvodi i korejske vojnike i baca ih na front. Zelenski uvodi teško američko naoružanje, a uveo bi i atomsko oružje, svako malo spomene tu želju. Uveo bi on i sto pedeset tisuća vojnika koji bi bili stacionirani u Ukrajini, pa čim Rusim mrdnu, Europljani zapucaju. Estonija, Latvija i Litva shvatile su da im ruska struja ne treba. Kroz žice može ići bilo kakva struja, nema veze, samo da nije na ćirilici.

 

General Electric

Više od tri desetljeća nakon izlaska iz Sovjetskog Saveza, Estonija, Latvija i Litva počele su se isključivati iz ruske električne mreže i pridruživati se mreži EU-a. Tri nacije će se službeno udaljiti od mreže koja ih je povezivala s Rusijom od godina nakon Drugog svjetskog rata.

Pojavila se, sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o odvajanju od mrske ćirilične struje, i pripojenju društvu u kojem je bolje. Spajanjem na europsku struju, dolazi vrijeme blagostanja u Estoniju, Latviju i Litvu.

Dvodnevni proces odvajanja započeo je u subotu ujutro, a stanovnicima je rečeno da napune svoje uređaje, opskrbe se hranom i vodom i pripreme se kao da se prognozira loše vrijeme. Mnogima je rečeno da ne koriste dizala – dok će u nekim područjima semafori biti isključeni. To upozorenje se nije odnosilo na kuće koje dizala nemaju. Divovski, posebno izrađeni sat, odbrojavao je posljednje sekunde prije tranzicije na značajnoj ceremoniji u glavnom gradu Litve u nedjelju, kojoj je prisustvovala visoka predstavnica EU-a Ursula von der Leyen.

Pojavila se, sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o odvajanju od mrske ćirilične struje, i pripojenju društvu u kojem je bolje. Spajanjem na europsku struju, dolazi vrijeme blagostanja u Estoniju, Latviju i Litvu.

Sve to sam već vidio, nisam morao putovati u Vilnius. Vidio sam tu, u Zagrebu, ne tako davno, prvog siječnja 2023, kad je Ursula Von der Leyen, odjenuta u isti beige sako, pila kavu na trgu s Andrejom Plenkovićem, Dubravkom Šujicom i Davorom Božinovićem, povodom najveće sreće hrvatskog naroda, ulaska u eurozonu. Pa je Plenković, kako i priliči, posegnuo za buđelarom i zavrnuo rundu okupljenim uglednicima. Ursula je sva ustreptala, uzbuđena, u beige kostimu, ushićeno govorila o procvatu hrvatskog društva i gospodarstva, porastu standarda građana. Ulaskom u Eurozonu, dolazi vrijeme blagostanja građanima Hrvatske. Plenković je svoju izjavu dao već ranije, pojasnio nam je da će kava, kad pređemo na EUR poskupiti samo dvije lipe.

Već nekoliko dana struja, ona jevropska, juri žicama Estonije, Litve i Latvije.

U trenutku odvajanja od mrske ćirilične struje, cijena struje koju je Putin obračunavao, bila je 62,74 EUR po MWh. Mreže su odvojene, liftovi rade, smrzotine se nisu pokvarile, život teče dalje. Samo nakon dva dana odvajanja, počele su se osjećati blagodati odvajanja.

Cijena struje 10.02.2025. bila je 146,83 EUR.

Pa će Estonci, Latvijci, Litvanci uživati u blagostanju koje im je omogućila Ursula i njihovi Plenkovići, Šujice i Božinovići. Baš kao i mi Hrvati što uživamo.

Pametan čovjek uči na tuđim greškama, glup na svojim, a najgljuplji nikada ne nauči. Imam osjećaj da mi, ali ni Estonci Litavci i Latvijci naučili ništa

Dovoljno je da se pojavi Usrula u beige sakou i sve je super i sve je za pet. A kad je još pride i Dube, garancija za prosperitet i sreću je tu. Ursulin Beige sako simbol je nadolazećeg blagostanja u državama u kojima se pojavi.

Rafal u vlastito koljeno

Objavio
Spectator
-
0

Pred tri godine, 2022. godine iščekivali smo hoće li pasti Barbara Antolić Vupora. Vječno visokopozicionirana visoka svećenica crvene religije. I nije pala, premda je ta, 2022. godina bila od onih rijetkih kad se moglo hapsiti do mile volje, jerbo nije bilo nikakvih izbora, pa se nisu mogle ni očekivati one izlike da se radi o  politički motiviranom hapšenju.

Unatoč vrlo utemeljenim pričama koje su čuli svi oni koji su samo malo načuljili uši po varaždinskim birtijama, SDP je vrlo, ne znam izraz, pa recimo hrabro, a može i kretenski, na listu za Sabor stavio Barbaru Antolić Vuporu, koja ulazi u Sabor s osvojenih impresivnih 367 glasova, što je oko 26 manje no što ih ima moja zgrada, čak i nevelika za zagrebačke prilike. 367. Tri stotine šezdeset i sedam glasova je bilo posve dovoljno za dokopati se debelo preplaćene saborske fotelje, bezbrojnih povlastica, plaćenih dodatnih troškova, zastupničkog imuniteta.

BAV 367

SDP je pri slaganju lista za parlamentarne izbore samo djelomično postupio po onom starom principu Pojavu osudi, druga spasi. Pojavu osudili nisu, nisu se ni obazirali na sve jače glasine koje su se poput magle, spuštale na leđa BAV, a drugaricu su spasile. A magla se spuštala i dalje, da bi se danas vrlo materijalizirano čeličnim stiskom ovila oko zaglavaka drugarice BAV 367.  Danas je po hitnom postupku zatraženo skidanje imuniteta drugarici BAV 367. Debela plaća će joj ostati. Čak i kad ne bude saborska zastupnica, ostat će joj četiri tisuće EUR-a plaće još pola godine, a onda samo dvije tisuće EUR. Pa nije luda odreći se tih svih novaca. Pa radi novaca je danas vode u prdekanu. Ne bi bilo logike odustati od 6+6, jer ima kapital od 3767 glasova.

Danas je sjednica Sabora, raspravlja se o podršci novom ministru kojeg bi trebalo nakeljiti u ministarsku fotelju iz koje je nogom u guzicu izbačen onaj tip koji ne zna gdje je studirao, koliko mu je trajao Vakultet, kakav mu je (premda smiješno zvuči) akademski status, tip koji je gaćama i šlapama placericama, marke Oddidas, prašio iz mitraljeza ko lud.

Glasanju neće biti prisutna saborska zastupnica Barbara Antolić Vupora. Jerbo je spriječena. Momentalno je zabavljena kako buljuk policije iz ladica njenih ormara izbacuje gaće, grudnjake, haljine, nakit, drangulije, u potrazi za papirima koji bi mogli dokazati ono zbog čega su doli rano ujutro u njen stan.

A u preostailih samo stotinjak dana treba sve razmontirati, demontirati, razbiti, srušiti, odvesti šutu, da se na spaljenoj zemlji ni ne vide tragove nekadašnje utvrde SDP-a.

Traže dodatne dokaze da je krala. Nekako sam siguran, da rečena trišestsedmašica neče biti jedina sa SDP-ovog lagera.

S druge strane države, u Rijeci, SDP-ovci su vrlo vrlo vrijedni. Vremena do izbora ima malo, samo stotinjak dana, a posla je puno. Sve mora biti gotovo u samo stotinjak dana. A posao je ogroman. Jerbo, desetljećima je Rijeka bila poznata kao čvrsta SDP-ova utvrda, nešto poput Fort Knoxa crvene religije. A u preostalih samo stotinjak dana treba sve razmontirati, demontirati, razbiti, srušiti, odvesti šutu, da se na spaljenoj zemlji ni ne vide tragove nekadašnje utvrde SDP-a.

Gradonačelnik Filipović, koji inače više ne uživa podršku SDP-a Rijeke, oduzeo je ovlasti svojoj zamjenici Sandri Krpan, zbog gubitka povjerenja u njezin rad. Odluku je, kaže, donio nakon izjave Sandre Krpan u subotnjem Dnevniku HRT-a, u kojoj je istaknula da se nije slagala s mnogim njegovim odlukama i smjerom u kojem vode Rijeku.

Marko Filipović izabran je za gradonačelnika Rijeke, predvodeći listu SDP-a, kojoj je na drugom mjestu bila Sandra Krpan. Sve odluke donesene u skoro četiri godine, donosio je u dogovoru i blisku suradnju sa Sandrom Krpan. U studenom 2024 godine, SDP Rijeke odlučio je da će na slijedeće izbore izaći pod vodstvom Sandre Krpan, a ne Filipovića. Tri mjeseca pred izbore, pred kamere stane Sandra Krpan. I čudi se ko pura dreku smjeru kojim ide Rijeka. Nije ona odavde, ne zna ona ništa. Samo se čudi. Odlukama koje je zajedno s Filipovićem donosila četiri godine.

Stanimo u Zagrebu na putu prema Rijeci

Nije pošteno na putu od Varaždina do Rijeke preskočiti Zagreb. Makar na kratko, samo kavu srknuti i protegnuti noge i čuti što se događa. U Zagrebu se ovih dana bave idejom kako iz stranke izbaciti Ivu Josipovića.  Jer je, poštujući svoje osobno prijateljstvo s Davorom Bernardićem došao na Bernardićevu presicu na kojoj je on najavio svoju kandidaturu za gradonačelnika. Ne pomaže ni to što Josipović ističe da je SDP njegov odabir, a da je Bernardić njegov prijatelj, drug iz mnogih političkih utakmica u prošlosti. Odavno otave izlike u zagrebačkom SDP-u ne prolaze. Jer u SDP-u Zagreba ne stanuje drugarstvo. Samo interesi, karijerizam i nesposobnost.

SDP u Zagrebu se bavi s dvije vrlo važne stvari. Izbacivanjem Josipovića i razradom ideje o gradnji spomenika umrlim od korone.

Morbidna stranka.

Pitam se, uistinu se pitam. Kakav soj glasa za ovakav moralni polusvijet i koristoljubive političke dibiduse i u Varaždinu i Rijeci, a i u Zagrebu?

Kako li je u drugim gradovima?

007, James Bond

Objavio
Spectator
-
0

Od slaganja polica u trgovinama napravljena je velika nauka. Prvi naš Cash & Carry, Getro u Sesvetama, otvoren je davne jeseni 1994. godine. Tamo su robu slagali kako im se svidjelo. A njima se svidjelo slagati je prema boji. U najbolje osvijetljenoj hali nabubali su što više šarene robe, da privuče kupce, ko što su Indijance krajem XV stoljeća privlačile staklene perle što su se presijavale na rukama španjolskih osvajača. Onda su se pojavili merchandiseri, zanimanje teško izgovorljivo priprostim trgovcima koji su ih tada nazivali, pojednostavljeno prčendizerima. Tipovi koji su slagali robu, kako su to govorili, prema najsuvremenijim saznanjima i teorijama. Ali, džabe ti sva roba lijepo složena, ako su ti cijene visoke. Ili ti je dućan u nekoj zabiti, ili ne daj Bože na pegula lokaciji. Smijte se, samo se smijte, ali sjetite se one zgrade koju je gradio Citroen kraj Getroa na Vrbanima, nikad završene, prazne, to je godinama sablasno stršala u nebo. Bila j Svete skrovište tajnim ljubavnicima, onda su došli narkomani koji su protjerali ljubavnike. Onda su došli seronje i učinili zgradu neprohodnom čak i za narkomane. Pa su zgradu sručili, Pa napravili novu, koja je skor na vlas ista kao ona nesvršena Citroenova. Pa su stali. Ljubavnici u nju više ne dolaze. Potjerali su ih…

To vam se dragi moji zove pegula lokacija. Nikad tamo ništa. Osim sranja.

Rečmo, pegula lokacija je i prostor između Stare Savudrije (Bašanije) i Rađevca kod Iloka pa od Svetog Martina na Muri do otočića Galijula. Na tom prostoru ne uspijeva skoro pa ništa.  Ali o tom, svakako, drugom prilikom.

Vratimo se mi našim prčendajzerima. Više-manje trgovci koji su završili nekakve tečajeve koje organiziraju njihovi vlasnici,, dobavljači, pa ih šalju po prodajnim centrima i većim dućanima kako bi slagali njihovu robu robu. Naravno, vodeći računa prije svega o interesima svojih gazda, a ne trgovaca u čijim dućanima robu slažu. A opet, mnogi trgovci prelaze preko toga, jer na slaganju robe imaju jednog čovjeka manje zaposlenog. Principijelno, najatraktivnija, ali ne i najskuplja, nego baš roba koja se najviše kupuje izlaže se što dalje od blagajni, kako bi kupca povukla u šetnji dućanom, jer, dućani ionako ne postoje radi prodaje najatraktivnije robe, nego radi slučajne kupnje. Teorija kaže da velika većina kupaca ne zna više od desetak cijena. Kad se kupac uvjeri da su cijene u trgovini niske (uvjetno rečeno u našim prilikama) onda počinje ostvarenje mokrog sna svih trgovaca.

Slučajna, neplanirana kupnja. A oni se smješkaju i misle, E tu sam te čeko.

Članovi, Vlade došli su toga dana u skupim Audijima, poneki i uz diskretnu policijsku pratnju, odjeveni u skupa odijela i kostime, sjeli u uredno zagrijanu sablasnu dvoranu u NSK, polako ispijajući kavu, nakašljavajući se diskretno, jer im je netko rekao da tako izgledaju pametnije, pa su prionuli, časna riječ nije nikakav škerac, raspravljanju o cijenama pojedinačnih proizvoda. Žestoka rasprava vodila se između ministara i ministarki radi cijene pilećih ili purećih hrenovki, jer su neki smatrali cijenu od 2,69 EUR-a za kilu nedovoljno visokom, a drugi previsokom, uz argumentaciju da su inače ti svi parizeri i hrenovke u kategoriji njuškarice, jaki strojevi samelju, njuške, papke, kljunove, ma sve što se ne obradi za prodaju, pa se od toga onda naprave fiiine hrenovke.

Delikatesa za Hrvate. A ministri to ionako ne jedu. Nisu ludi.

Kad su sve već dobrano ušvicali od teškog intelektualnog napora, da se u zraku osjećao blagi vonj uznojenih, a možda i neredovito opranih tijela, pozvali su onog Pavića, onog debelog što je bio ministar, pa su ga pitali, ima li koji dezić na lageru doma, je li mu koji ostao od one silne količine koju je pokrao da bi je poklanjao frendićima za ostvarit osobni touch. Sve je podijelio, jer se osobno touchao (hrvatski valjda(?): tucao) s frendićima, pa su ovi  u NSK i dalje ostali vonjati i vijećati.

Najgori posao je bio pred njima. Organizacija  i strategija slaganja robe. Članovi vlade postali su merchandiseri, kako se to u početku govorilo prčendizeri. Zanimanje koje svakako nadilazi sposobnosti mnogih od njih.

Novinari svako malo pitaju nekog od ministara pošto je litra mlijeka, kila paprike, a oni blesasto odgovaraju da ne znaju, jer ne idu u dućan. E, ali tipovi koji u dućane ne idu, niti znaju cijene, a bojim se da ne znaju ni ništa o drugim stvarima, odlučili su kako će se slagati roba.

Roba mora biti posebno izložena. Na posebnoj polici. U dućanima većim od četiristotine kvadrata. Svih sedamdeset artikala kojima Vlada, taj skup ušvicanih eksperata, stručnjaka ni za što, garantira cijenu. Na bogečkim regalima.

Sedamdeset artikala, ej, sedamdeset! 70!

Velik uspjeh ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića, sedamdeset artikala će imati zaleđene cijene. I to sve u trgovinama od kojih velika većina ima više od 100.000 artikala, a one veće i nekoliko stotina tisuća artikala. I vjerujte mi, velika većina tih artikala se prodaje. Građanima Republike Hrvatske. Ne samo bogatima, nego i onima koji jedva spajaju kraj s krajem, ali su s vremena na vrijeme u položaju da ih naprosto moraju kupiti, iz razno raznih razloga. 100.000 artikala, 70 artikala zamrznuto.

James Bond.

0, 007 posto artikala u dućanu srednje veličine imat će garantirane cijene.

Ovjereno potpisom i slikom prasolikog ministra gospodarstva. 007. Točnije 0,007 posto artikala. James Bond. Ali bez Money, a Bogami ni Penija nema.

Sve ovo, uključujući po mom dubokom uvjerenju teledirigirani i manipulirani bojkot trgovina, muljavo određenih roba za bojkot, ali i davne spoznaje o organizatorima bojkota, samo me uvjerava u mišljenju da su mjere bezveze, gašenje požara benzinom, a mjere Vlade će samo rezultirati daljnjim raslojavanjem i omalovažavanjem onih koji kupuju na tim bogečkim regalima. I naravno pojavljivanjem na slijedećim izborima, liste Halo inspektore.

Franjo Tuđman je dreknuo Imamo Hrvatsku, pred tri i pol desetljeća. Hrvatska je rasprodana, prirodna bogatstva zagađena, šume posjećene i pokradene, banke nemamo ni u državi ni u džepu. Hrvatsku imamo samo kao ogromni državni aparat, glomazan, do boli neefikasan, povjeren na upravljanje onima koji ne znaju. Njihova upravljačka snaga proističe samo s naslova sile i političke korupcije, nipošto znanja. Sva ta armija sisača državnog proračuna košta. Pošta više desetaka puta od realnih rezultata koje ostvaruju.

Stoti puta pišem. Država je puno puta preskupa. Nije preskupa, nego je preskupa van svih granica koje može pojmiti ljudski um. I svakog dana sve je skuplja. I svakog dana roba u trgovinama je sve skuplja.

Skuplja roba znači veći priliv sredstava u državnu blagajnu. U budžet. Više novaca za pokrasti, donirati, platiti vojske poslušnika kroz beneficije koje koštaju. I država može i dalje biti ono što jest. Skupa i neefikasna.

A narodu i dalje ostaju samo kontejneri. Sve dok se bude imalo što u njih baciti. Kad ne bude bilo, nema frke. Napravit će neku feštu za narodne mase, pa ćemo opet biti najbolji na svijetu.

Slovenci su napravili ono što Hrvati neće nikada

Objavio
Spectator
-
0

Nije čekala dugo, svega nekoliko minuta, sestra je uvodi u ambulantu, liječnik vedar, simpatičan, širokog osmijeha poput manekena za zubnu pastu, ljubazno joj nudi stolac da sjedne. Isti liječnik, onaj nadrkani liječnik iz bolnice koji ju je poslao u privatnu kliniku. Ne pita ništa, uzima papire i gleda. Ili glumi da gleda. Jer zna sve, upravo ju je on jučer u bolnici pregledao i osorno joj preporučio kliniku tu i tu za nikad čuo pregled. Pregled koji se ne radi u bolnici u kojoj on osorno radi, ali se radi u privatnoj klinici u kojoj on nasmiješeno radi.

https://spectatorblog.net/barokomora/30/12/2023/14/49/

Tako sam nekako pisao krajem 2023. godine, opisujući jedan dio stanja u javnom zdravstvu, u članku Barokomora.

Stanje se i nije puno promijenilo, kao i ostale stvari u društvu. Pogoršanje stanja u javnom zdravstvu kao da se utrkuje s povećanjem cijena i rastućom inflacijom.

U Jugoslaviji smo bili educirani, zdravstveno educirani, sjećam se prvog naleta SIDE, AIDS-a, provodile su se široke akcije, edukacije građana. Osjećala se briga za zdravlje građana. Jer su nas voljeli, brinuli o nama.

Jadni Andrija Štampar, šezdesetak godina nakon smrti, u grobu na Mirogoju se okreće. Tvorac nečega što se zove Javno zdravstvo, zdravstvenog dosega kojim se bivša država mogla dičiti. Idejni začetnik koji je razvijao socijalnu medicinu te posvećivanje medicinskim potrebama malih ljudi. Ideja vodilja uvijek mu je bila da zdravstveni radnici ponajprije moraju djelovati na zdravstveno rizične skupine. Užasna epidemija velikih boginja koja je vladala 1972 godine pokazala je rezultate, u samo tri tjedna, od 20,5 milijuna stanovnika Jugoslavije cijepljeno je njih 18,2 milijuna. Govorim njih, ja se nisam smio cijepiti. Studenti medicine razaslani su diljem cijele države i cijepili sve što hoda, bez prestanka. Zahvaljujući tome, zaraženo je bilo samo 175 ljudi, od kojih je nažalost umrlo 35.

Gledajući sve te brojke, kao korisnika usluge javnog zdravstva, one mi se čine znanstvenom fantastikom.

Kako smo došli od Andrije Štampara do Pišajte u lonac?

U Jugoslaviji smo bili educirani, zdravstveno educirani, sjećam se prvog naleta SIDE, AIDS-a, provodile su se široke akcije, edukacije građana. Osjećala se briga za zdravlje građana. Jer su nas voljeli, brinuli o nama.

Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.

Kao što se uspjeli upropastiti sve što postoji, činili smo to iz dana u dan, s posebnim marom i trudom, uspjeli smo poravnati i betonom zaliti javno zdravstvo. Tri desetljeća je strpljivo i s velikim trudom uništavano sve, uništena je i ideja javnog zdravstva, pogodovalo se privatnim klinikama koje su nicale poput glljva poslije kiše, oprema u bolnici namjerno se nije obnavljala, zamjenjivala najmodernijom, jer su takvu opremu kupovale privatne klinike, Za sve su to najveći krivci ministri zdravstva, koji su stajali na čelu sustava koji je duboko korumpiran, a oni nisu činili ništa kako bi popravili stanje, naprotiv, pogodovali su privatnim klinikama, nakon afere s lopovom Vilijem Berošem, sumnja u financijske koristi bivših ministara dobivaju realnu osnovu. Ministri su se mijenjali, kao na tekućoj traci, svaki od njih nabacio je nekoliko dodatnih lopata masne ilovače na lijes nečega što se nekad zvalo Javno zdravstvo. Jedini ministar zdravstva koji je pokušao nešto više u spašavanju Javnog zdravstva bio je Dado Milinović, u vladi Jadranke Kosor.  Ali svim njegovim nasljednicima osnovna zanimacija je bila daljnje nabacivanje lopata zemlje na lijes u kojem je sahranjeno Javno zdravstvo. Tradicija se morala nastaviti. Kakvih je sve karikatura i moralnih nakaza bilo na položaju ministra zdravstva, teško je i  napisati. Posljednji u nizu, potkradao je na nabavci opreme koja je višestruko preskupo plaćana, na uštrb kvaliteta opreme u bolnicama, povezavši se u toj raboti s pravom pravcatom mafijom. Ministar u Vladi Andreja Plenkovića, član mafije koja pokrada bolesnike.

Kako su Andrija i Andrej potaracali Andrijino životno djelo

Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.

Čitam danas članak u Jutarnjem listu. Slovenski parlament je prošlog tjedna odlučio stati na kraj sukobima interesa između javnog i privatnog zdravstva, a u cilju povećanja dostupnosti i kvalitete usluga javnog zdravstva. Parlament je usvojio izmjene zakona po kojima je gotovo potpuno nemoguće da liječnici iz javnog zdravstva rade u fušu u privatnim klinikama. Takav rad dozvoljen je pod strogo određenim uvjetima, samo liječnicima koji u potpunosti ispunjavaju sve zadane norme, svoj su posao u bolnicama odradili u potpunosti, pa onda mogu dobiti odobrenje za rad u privatnoj klinici.

Stvar se dakle, može riješiti. Jednim zakonom, jednom izmjenom zakona. Naravno bilo gdje ali ne u Hrvatskoj.

Kod nas to ne dolazi u obzir.

Kad pogledaš face zastupnika HDZ, DP, HSLS, HNS, kokošara iz manjina, Pupovca, Zekanovića, Vučemilovićke, možeš bit siguran da bi se oni ubili prije no što bi izglasali bilo što što je u interesu građana.

A takve likove izabrali su Hrvati.  I birat će ih i dalje. Lopovi ili nesposobni ministri zdravstva redat će se jedan za drugim, bez ikakve želje da učine bilo što što bi podiglo brigu države o zdravlju građana.

Tako da kod nas nema straha kokošarima

Hrvatima, sve starijoj naciji, zdravlje nije bitno. Postoje prioriteti, jasno definirani kroz tri desetljeća. Ruka na srcu. Domoljublje pa ma što to bilo, štovanje imaginarnih ideala. Ali zdravlje i blagodati života, ne!

A za stvarni život, interesa nema.

Jabuke

Objavio
Spectator
-
0

Stara ruska priča o jabukama savršeno pokazuje stanje na tržištu, ali i tipično ponašanje u hrvatskom društvu…

Pročitajte je, polako…

 

JАBUKE

Kroz otvoren prozor carske palače, začula se nekakva vreva sa ulice. Neko je glasno vikao:

– Navali narode, navali! Lijepe i jeftine jabuke!

Car, koji je upravo završavao svoj omiljeni doručak (mamine punjene lignje u sosu), radoznalo priđe prozoru i ugleda nekog starca sa zaprežnim kolima kako prodaje jabuke. Za tren oka, oko njega se skupila gomila kupaca. Jabuke su izgledale primamljivo i car ih požele za desert. On pozva svog savjetnika i naloži:

Evo ti pet dukata. Siđi dole i kupi mi što više onih prekrasnih jabuka.

Savjetnik pozove ministra i kaže:

Evo ti četiri dukata. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Ministar pozove svog pomoćnika i naloži:

Evo ti tri dukata. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Pomoćnik pozva komandira straže i kaže mu:

Evo ti dva dukata. Trči dolje i kupi jabuke za cara!

Komandir straže pozva dežurnog stražara i reče:

Evo ti jedan dukat. Trči dole i kupi jabuke za cara!

Stražar izađe pred palaču i strogo podviknu starcu:

Prestani se derati stari! Nije ti ovo plac, nego carska palača! Gubi se odavde, a jabuke su konfiscirane!

Stražar se vrati u palaču i reče komandiru straže:

Evo šefe. Za jedan dukat, pola kola jabuka.

Komandir straže ode pomoćniku ministra i reče:

Evo šefe. Za dva dukata, puna vreća jabuka.

Pomoćnik ode ministru i reče:

Evo šefe. Za tri dukata, puna košara jabuka.

Ministar ode savjetniku i reče:

Evo šefe. Za četiri dukata, pola košara jabuka.

Savjetnik uđe u carske odaje i reče:

Vaše veličanstvo, po Vašoj želji, izvolite pet jabuka.

Car sjedne na prijestolje, zbunjeno se zagleda u jabuke i pomisli:

Pet jabuka, pet dukata?! Znači jedna jabuka, jedan dukat?! A narod se grabi da ih kupi?

A onda ljutito reče savjetniku:

Smjesta poduplaj poreze! A na jabuke uvedi trošarine, pod hitno.

Vraćamo se u kolotečinu

Objavio
Spectator
-
0

Prošao je rukomet. Fantastičan uspjeh poprilično pomlađene reprezentacije. Srebrna medalja srebrnog sjaja. Samo čekam da mi neka budala spomene zlatni sjaj. Ali za sada ništa. Nije to nogomet. Tamo smo uvijek najbolji. A moj Hajduk je uvijek prvak. Sve ej to odlepilo od stvarnosti.

Rukomet je za sada zatvorena priča, najviše bi me veselilo da klinci poneseni ushitom zbog uistinu blistavih igara, dobiju volju, pa da školskom igralištu napucavaju loptu. Rukom, ne nogom. To bi bio pravi uspjeh. Kad ekipa odličnih sportaša svojim nastupima povuče nove i nove ljude za sobom, da se stvaraju novi rukometaši. Sportaši. Težak je rukomet sport. Fizički užasno naporan, grub. Drugo mjesto je tim više velik uspjeh, ne treba ga umjetno povećavati zlatnim sjajem, jer, zlatni sjaj je godinama rezerviran za Dance. Jedino što se može prigovoriti, ali ne rukometašima, nego njihovim roditeljima, da su izrodili ovako dobru momčad u krivo vrijeme. Jer, vrijeme je za Dance. I moš se slikat.

A ta europska sredstva za povlačenje izložena  su u nekom drugom, europskom dućanu na regalu samo za bokce.

Cijene paštete su fiksirane. Bogečki regali se slažu. Uspjeh je to ogroman. Kupovat ćemo robu za koju nam Plenković garantira da neće biti preskupa, pa ćemo bogato živjeti s petsto eura, ko maharadže.. A Plenkoviću se, kao što se zna, jako vjeruje. Naročito u redakciji Spectatorbloga. Život će nam biti ljepši. Em jeftini  pašteta i đumbir, toalet papir višeslojni marke No passaran da prst ne prolazi, em spoznaja da je Hrvatska, kako je to s velikom pompom i velikim ponosom objavljeno neki dan, povukla najviše sredstava iz fondova EU. U svijetu. Povlačimo sredstva energično i strastveno, jače što susjedova Kristina povlači lajne ili ona susjeda radodajka Katica iz zgrade preko puta, što poštare za pimpeke povlači..

A ta europska sredstva za povlačenje izložena  su u nekom drugom, europskom dućanu na regalu samo za bokce.

Hvalimo se i ponosni smo jer smo najsiromašniji u Jevropi, pa povlačimo najviše novaca za pomoć siromašnima. Zahvaljujući Andreju Plenkoviću povlačimo najviše, jer smo  zahvaljujući Andreju Plenkoviću i najsiromašniji.

Znam znam, nije samo on. Ali on je evo, već deveta godina na vlasti. A tonemo i dalje. Dakle ipak Andrej & Šepavi mravi.

Stotinu sedamdeset i šest dana trebalo je nekakvom povjerenstvu Ministarstva prometa, mora i ostalih stvari, za napisati zapisnik o provedenoj istrazi nakon tragedije u kojoj su poginula tri radnika Jadrolinije. Jerbo se ogromna čelična rampa otkačila i pala na njih. Dugo godina radio sam u strojarstvu, a i završio sam nešto fakulteta, pa slobodno mogu reći, konstrukcija rampe na trajektu poprilično je tehnički primitivan mehanizam, na kojem se i nema puno stvari za pokvariti, ako se redovito održava i kontrolira. Za sve takve stvari postoje propisane procedure i postupci. Koliko procedura postoji, koliko i kako se vrši kontrola kontrole, drugo je pitanje. Jer treba uspostaviti sustav. A sustav ne uspostavlja čistačica, nego direktor. Ako sustav nije postavio direktor, ond dobije po pički od Skupštine. Ako Skupština nije reagirala, onda odlaze svi. Možda čistačica ostane ipak. A skupština društva zove se Oleg Butković.

Stotinu sedamdeset i šest dana trebalo je povjerenstvu za napisati izvještaj od manje od četrdeset stranica, ima četrdeset i dvije, ali brate bar pet šest stranica sadržaja i potpisa. U izvještaju piše točno ono što smo znali već drugog ili trećeg dana nakon nesreće. Izvještaj, sumnjam ja, ne bi bio objavljen još, ali osvajanje drugog mjesta i sva ta euforija, taman su dobro došli da se u javnost u relativnoj tišini gurne izvještaj o tragičnoj priči u kojoj su tri obitelji ostale bez svojih najdražih. Komisija, povjerenstvo, odma je propisala da se radi o prekršajnoj odgovornosti. Ko da je neko, da prostite pišao u parku, pa ga ufatila policija ili komunalni redar, pa završio kod suca za prekršaje. Pa jebem ti mater, tri čovjeka su poginula.

Jer, nemoj da bi netko, drag Hrvatskoj odgovarao za bilo što.

Skočili su odmah političari, opozicijski, svega par minuta nakon objavljivanja izvještaja, izbacili su u javnost unaprijed napisana priopćenja. Sva s istim zaključkom.

Butković treba otići. Odmah taj čas. Čim oni to objave, evo, Butković odlazi, uzme onog bika, sjedne u štalu i čeka da se pretvori u kravu. Pa da ju pomuze. A onakav tupav, mogo bi i bika pomust. Ko zna.

A jadni Butković, onaj koji sam za sebe kaže da nije previše pametan, sad bi trebo dat ostavku.

A on već dva desetljeća, iz dana u dan, liže guzicu svima iznad sebe, ulizuje se, uvlači, kao gradonačelnik Novog Vinodolskog vodio je o trošku Grada svakog dana Kolindu I Jakova na kolače, trpale se torte, kremšnite, srkali shakeovi tako da su prozori na okolnim kućama pucali, sve su to platili građani Novog. Jerbo su Koka i Jakov bili na ljetovanju kod rečenog glavonje. Ali nije platijo on. Pa koliki je bio Jakov, ko bi to sve platio? Platila je naravno država. Jerbo, država je veliki gentleman, ona uvijek plaća. Ali samo onima koje voli.

Koliko li je jadni Oleg dobio bubotaka u karijeri, koliko puta su ga nogom drapili u jaja, s osmijehom na licu, pa je preživio. Kolike li je on laktom, onako samo ovlaš, opalio pa su s uske staze pali u politički zaborav? Uništio ljude. Jer, politikom se kod nas ionako bave uglavnom oni koji ne znaju zaraditi za život svojim radom. Natjerali ga u rat s Milanovićem, jer lako je s tuđim po gloginjama mlatit. Sve je prihvatio. Pravio od sebe budalu. I sada da se makne?

Sve to je proživio. Dvadeset godina. Sedam tisuća tristo dana nije se pošteno naspavao, čekao je napade sa svih strana u borbi za preživljavanje. I sad evo, debeli šef se ljulja kao što bi se ja ljuljao nakon prve minute prve runde protiv boksača u nekakvom ringu. Samo što nije pao. A Oleg se doguzio u tih jebenih dvadeset godina tik do njega. Tu je. Evo, može ga i rukom dodirnuti. Osjetiti vlagu na licu kad ovaj pljucka iznerviran pitanjima novinara. I još samo da Debeli padne. A Oleg sa samo dva tri dobro izvježbana bubotka laktom raskrči onaj zadnji korak i sjedne.

I sad bi nekakvi političari da on da ostavku.

Čita on sada izjave, pa bijesna lica udara laktom o stol, da se cijela zgrada trese i viče Evo vam kurac.

Ne samo tim političarima, nego svima nama.

 

A što vam je s glavom?

Objavio
Spectator
-
0

Pad nadstrešnice u Novom Sadu odjeknuo je grozno. Tutnjava od koje se ledi krv u kostima trajala je kratko. Pod hrpama betona ostala su tijela ljudi. Ljudi koji su užurbano hodali ne bi li stigli na vlak, ljudi koji su koračali prema budućnosti, nadanjima. I sve je stalo u jednom groznom trenutku. Zauvijek. Srušila im se na glavu, oduzela život Vučićeva korumpirana Srbija. Nemar, krađa, prezir prema građanima, nepoštenje, lopovluk, sve ono što je lice Vučićeve Srbije, sušilo se na glavu. Loše izvedeni netom završeni radovi, kao slika svega što se događa i radi ljudima u Srbiji, odnijelo je živote građana.

Studenti su izašli na cestu. Studenti su na cesti već skoro stotinu dana. Studenti ne žele živjeti u nemaru, krađi. Preziru prema ljudima, nepoštenju i lopovluku, studenti ne žele živjeti u Vučićevoj Srbiji. Srbiji batinaškoj, Srbiji u kojoj autobusima dovedeni batinaši palicama drobe njihove kosti. Automobilima ulijeću među njih i gaze sve pred sobom. Danima rijeke studenata, po kiši, zimi, košavi ponosno stoje na ulicama, mostovima, trgovima. Nijeme slike. Veličanstvene slike prave moći naroda, svakog dana. Studenti s ulica gradova u Srbiji izvrgnuti su fizičkom teroru divljaka, batinaša i plaćenika, jer Vučić okreće Srbe protiv Srba, samo da opstane na vlasti. Njihova sretnija budućnost će doći, jer svaka sila i nepravda ne traje zauvijek. Oni će svoju sretniju budućnost izboriti sami.

Oduvijek je postojala studentska solidarnost. Solidarnost mladih ljudi s istim ili sličnim problemima. Djeca koja su rođena nedavno, davno nakon krvavog rata, ma pilići u stvari, bore se za pošten svijet. S one strane granice. S one strane Dunava. S ove strane, studenti u Hrvatskoj, Osijeku, Splitu i Zagrebu dali su podršku studentima u Srbiji. Kolegama, vršnjacima koji mjesecima ustraju u protestu protiv Vučićeve batinaške vladavine. Diktature u kojoj im lome kosti Vučićevi plaćenici.

Od rata na ovamo rođeno je trideset generacija. Trideset, ne tri, ne pet, Trideset. Studenti ove generacije nisu doživjeli rat, hvala Bogu. Ni ovi ovdje, ni oni tamo. Oni su djeca mira.

Djeca koja bi trebala živjeti u nadanjima u neku sretniju budućnost.

Hrvatska se, baš kao i Vučićeva Srbija utapa u korupciji, lopovluku, besperspektivnosti, nemaru države prema građanima, nepravdi. Puno se toga naslagalo, događalo, milijarde pokradene, tvornice uništene, bolnice u katastrofalnom stanju, skupo stanovanje, loša zdravstvena skrb. Mladi odlaze. Napuštaju Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, odlaze na neka bolja mjesta. Mjesta gdje se radi. I od rada živi. Mjesta gdje će dobiti posao bez obzira čiji su. Dovoljne su samo dvije stvari, da žele i znaju raditi.

Projekt Slavonija, sada je sve vidljivije, ne da nije uspio, da je srušen poput nadstrešnice u Novom Sadu, projekt Slavonija izrodio je nove snage, na bilijarsku kuglu obrijane krkane, neznalice sa sumnjivim diplomama, koji postaju ministri u Hrvatskoj. Državu smo prepustili tipovima obrijanih lubanja koji se slikaju s teškim oružjem, a oni koji se ne slikaju, to opravdavaju.

Smiju nam se u lice i govore nam, Ja sam budućnost, da li ti se sviđam?

Ali ne. Ne znaju oni, svakoj sili dođe kraj. Nisu oni budućnost. Nisu nepismeni krkani s mitraljezima u rukama budućnost. Oni su prošlost koje se treba stidjeti.

Budućnost su mladi, uspješni, školovani, oni koji ne mrze. I to je lijepa budućnost.

O svim krađama, o tridesetak ministra koji su morali otići radi krađa, čak i o onom najodvratnijem, ministru zdravstva, koji je povezan s mafijom, i to pazi sad, srpskom, potkradao zdravstvo i mafiji omogućavao neviđene zarade, krađama radi kojih su ljudi umirali jer nisu imali adekvatnu njegu, višestruko skuplje plaćanim medicinskim uređajima, branitelji, koji se jako vole hvaliti da su oni stvorili ovu državu, nisu rekli niti riječ.

Nije im smetalo ni malo što su umrli nečija majka ili otac radi pomanjkanja medicinske skrbi, nedovoljne skrbi. Ni nečije dijete, djedovi i bake. Nisu se oglasili. Jer ih se ne tiče.

Oglasili su se jučer. Na podršku studenata, rođenih davno nakon rata, studentima rođenim davno nakon rata.

Nije ih smetalo ni Plenkovićevo druženje s Vučićem. Nisu ih smetale ni pokradene milijarde, ne smeta ih i to što ljudi odmah pokraj kraj njih preživljavaju kopajući kontejnere. Gladujući. Ne smeta ih ni odlazak mladih.

Oglasio se čovjek znakovitog imena, Ivan Turudić.

Mi nismo nikako za to da se to događa u našem gradu, gradu Splitu, nadasve i u Republici Hrvatskoj jer mislimo da je prvi ostvareni cilj u biti davanje legaliteta i legitimiteta Aleksandru Vučiću u njegovim tvrdnjama da iza prosvjeda stoji Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske pa ispada da mi potičemo rušenje vlasti u Srbiji – što nije točno,Ivan Turudić, predsjednik splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Ne mogu shvatiti da mladi odlaze upravo radi takvih, koji im ne dozvole disati, slobodno misliti. Slobodno izreći svoju volju. Da, svakako, ljudi odlaze jednim dijelom i radi braniteljskog terora. Zbog doživotnih beneficija njih i njihovih članova obitelji, povlaštenog statusa, sve zbog samo jednog razloga, jer su nam sve ovo oni napravili.

Koliko su uspješno napravili, vidimo i sami.

Branitelji, junaci borbe protiv nastupa Aleksandre Prijović, heroji otpora protiv održavanja Narodnog prela, probudili su se jučer. Osudili podršku naših studenata svojim kolegama u Srbiji. Onima koji se bore protiv režima Aleksandra Vučića, četnika protiv kojeg su se borili oni.

Što je s vašim moralom  odavno znamo. Ali što vam je s glavom?

Tošo iz Norvešku

Objavio
Spectator
-
0

Gume su zacviljele visokim tonom, lagano njihanje i glasna rika moćnih avionskih motora što koči avion, lagano drmusanje u sjedalima… SAS ov DC9 sletio je hladnog jesenskog dana na Gardermoen, četrdesetak kilometara od Osla. Izlazim iz aerodromske zgrade, vani je hladno. Nebo sivo, bez ijednog vidljivog oblaka. Naprosto sivo. Gusto sivo. Ugledao sam ga, maše mi, visoko je podigao ruku, pa maše tako da pri svakom zamahu poskakuje.

Zagrljaj, ljubimo se, ne dva put, ne tri put. Ljubimo se  sto put i grlimo. Udaramo se po plećima poput dva medvjeda. Sjaj u očima. Dugo se nismo vidjeli, ne znam valjda ima tome pola godine. Todor Mirković, Toša. Moj prika iz Lole Ribara u Beogradu, sada predstavnik u Oslu.

Već petu godinu je u Oslu, kako on govori, ovde u Norvešku. Stajem, gledam ga, smijem se. Smije se i on. Ubacuje moju prtljagu u crveni Saab, otvaram vrata. Miris hladnog dima u autu, metalna srebrna potkova s djetelinom na armaturi auta. Baš pravo balkanski. Na sjedalici prebačen prekrivač od janjećeg krzna. Pali motor, koji kao da se nećka nekoliko trenutaka, pa ipak onda popusti. Znamo se desetak godina. Naš prijateljstvo iskovano i zalijevano je bezbrojnim pićima ispijenim diljem svijeta. Nema sajma na svijetu gdje nismo zatvarali gostione. Fine restorane. Pajzle, krčme, kioske. Sve smo pili, sve što teče, ubijali se prasićima i lukcom kod Orača, popili bezbrojne kile vina i pijano prolili bezbroj sifona  sode, izgubljeno bauljali Saigonom, pišali u otvorene kanale na ulicama u Kairu, nalijevali mekom bosanskom šljivom na sajmu u Gradačcu i srkali kafu iz fildžana, davili se u smradu Havane. Svaki sajam bio je naš. Bila su to vremena kad su referenti u glavi imali na stotine predmeta, naizust deklamirali sve detalje, a poslovi se sklapali nakon sati i sati pregovora, prekidali, nadmudrivalo se, nikad ugovor nije bio potpisivan bez razgovora o cijeni, roku kvaliteti. Komercijala je bila umjetnost. A Tošo i ja bili smo umjetnici. Dugo su se prepričavali naši pregovori kad je moje poduzeće kupovalo nekakav ogromni borverk, vrlo skup stroj od njegovog. Nakon dva dana pregovora, potpisali smo ugovor u ponoć pod ciglenim voltima u restoranu Split u Ilici. Potpis nečitak. I njegov i moj. Restoran prazan, nigdje nikoga, samo strpljivi upravitelj Jerko sjedi stol do nas i čeka da završimo, da nam pozove taksi i zatvori restoran.

Volio sam Tošu, jako sam volio njegovu široku gedžansku dušu, njegov um, refleks, bistrinu barabe s ulica Dorćola. Više ga nema, a sad volim sjećanja na njega. I često im se vraćam.

Sve mi je isplanirao. Vozi me u hotel, samo ostaviti prtljagu, pa me vodi kod sebe. Njegova Jula jedva čeka da me vidi, cijeli dan sprema da me nahrani, vidi kakav si utegnut, pa onda hotel, pa sutra putujemo njegovim kolima, u nekakvo mjesto meni neizgovorljivog imena koje se nalazi u Telemarku. Hvala Bogu, bar nešto znam. Telemark. Moji prvi skijaški vezovi, sa sajlom što se opasala oko gojzerice bili su Telemark vezovi.  Nema veze, ali opet… Tamo imamo sastanak, njegovo i moje poduzeće dalo je ponudu, prihvaćena je, moramo riješiti neke detalje i potpisati ugovor. Njega šalje njegovo preduzeće, mene šalje moje poduzeće. Pa ćemo i potpišemo. Valjda i zalijemo…

Vrata se otvaraju, Julka s friškm frizurom što daje na Taft, rumena ko jabuka, porculanskog tena, godine nikad pogodio ne bi da ih ne znam. Divno je kod te žene, svaki puta kad je vidim, sve je šira. Ali tako nekako lijepo. Tvrdo. Pupasto. Slatko. Grlimo se, smijemo. Govori da je bila nedavno Jelena. Kćerka. Da, da unuka je već cura i pol. Smijemo se, sjećam se Jelenine svadbe, cirkuske šatre, bezbroj stotina ljudi koji su se izredali u dane svadbe. Blata, pijanih svatova, gospođa u štiklama i čipkastim haljinama u kojima gacaju po žitkom blatu. Dragačevaca koji je staju sa svirkom, iz pjesme u pjesmu. Tošo me nutka zlaćanom Čačankom, ispijam, žari ko vrag, hučem, oči se zacaklile, pa se stresem i zažmirim, pružajući mu ruku s čašom. On nalijeva opet.

Počelo je. Stol krcat močom, pofeznama, Julin lalinski specijalitet, švargla, pečena prasetina, vino, soda voda. Veseli smijeh kad mlaz iz sifona izleti prejako pa polije sve, uz moje obavezno ispričavanje. Pa svako malo presijecamo rakijom. Pričamo do kasno u noć.

Vozili smo vijugavom cestom. Nebo i dalje sivo, nema Sunca, nema oblaka, nema ništa, samo sivilo. I drveće kraj puta, ogoljene grane što su ispružene prema nebu, sve je sivo. Znaš burazeru, navikli smo na Norvešku, i jezik sam naučio, Jula bolje od mene. Sve je ovdje dobro, sređeno, onako baš kako treba, gospodska je to zemlja, ali, ubija me ovo sivilo. Jel ti znaš burazeru, da ovde kod nas, nasmijem se na to kod nas i sjetim se Dorćola, nema Sunca dvjesto dana u godini. Ni S od sunca. Dvjesto dana. Sunce da mu jebem. I kad dođem dole, pa kad stanem uz Kolubaru, zagazim, pokvasim noge, a Sunce me greje po vratu. Milina.

Nema više Toše. Otišao je nekako odma poslije rata. Ni draga Jula nije puno dulje. Sjetim ih se. Pa se sjećam doživljaja. Prijateljstva. Ljudske topline.

Danas čitam. O Norveškoj. Onoj Tošinoj. Državi koja nije članica EU. Ali je unutar schengenskih granica. Članica je i NATO-a. Ali nisu ni u euro zoni. Prekrasna zemlja povazda sivog neba, veselih crvenih kućica uz obalu fjordova i otoka, zemlju ljudi koje ne razumijem što govore, samo im se oči veselo smiju.

Sjetila se nekakva budala u Bruxellesu, valjda su tamo takvi u većini. Pa napisala pismo. Nadrobila svašta, polizala kovertu i poslala u Oslo.

Budala pisala Norveškoj, zemlji koja je potpuno elektrificirana, bogata vodom, centralama koje proizvode struju, puno više no što Norveško treba. Energetski, važno je reći da Norveška ima i zalihe plina i nafte. Dakle, struje imaju.

Ali to ne zadovoljava tog lizača kuverte iz Bruxellesa. Pa je on u pismu napiso optrilike ovako:

Dragi moji nije dobro. Mi ovđekarce u Bruxellesu nismo ni malo sretni načinom na koji vi proizvodite električnu energiju. Hidrocentralama. E, pa mili i dragi moji, izvolite vi sve pripremiti i najkasnije od 2040. godine sve nove zgrade moraju imati ugrađene solarne ćelije, jer sve novoizgrađene zgrade moraju postati “zgrade s neto nultom emisijom”.

I pošalje pismo u zemlju rasvijetljenu strujom, zagrijanu strujom, u zemlju u kojoj dvije stotine dana u godini Sunce ne vide. Pa će stvarno biti nulta emisija. Panele ne trebaju ni raspakiravat. Samo ih stavit na krov. isti kurac, jer Sunca nema.

Čitam. Čitam dva puta. Ne nije greška.

Pa mi se pojavi pred očima Tošo, onako, pramen začešljan na stranu mu pao na čelo, ispija čašu prepečenice, strese se, pa presavije ruku u laktu, opali laktom o stol i pijano drekne Evo vam ga, majke vam ga spalim. Jebem vam Sunce koje ne vidim…

A ja sam mislio da su samo kod nas budale…

1...456...365Stranica 5 od 365
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator