Naslovnica Blog Stranica 6

Odustajanje prije početka trke

Objavio
Spectator
-
0

Kad upravljaš velikim sistemom, iliti sustavom, najvažnija je dobra organizacija. Usklađenost u poslovanju. Globalni ciljevi se dogovaraju, oblikuju, pa se onda krene na provedbu. Uvijek sam imao princip otvorenosti u fazi priprema, slobodno iznošenje svojih stavova, mišljenja, provodile su se rasprave o svim stavovima, sve dok ne bi bio donesen završni stav.
Kad je stav zauzet, o njemu više nema rasprave, nikako i nipošto unutar kruga koji je taj stav izrodio. Bio je to zajednički stav. Jedinstven. Oni koji su  se protivili i iznosili svoja mišljenja po neformalnim grupama ili u javnosti, nakon što je stav donesen, morali su otići. Isti čas. I tu nikada nije bilo rasprave. Bez imalo krzmanja i oklijevanja, na početku karijere potjerao sam čovjeka, vrlo bitnog za poduzeće, a koji je na razgovorima bio žestoka pristalica stava koji je donesen, da bi ga odmah nakon donošenja sabotirao, olajavao.

Pisao sam i komentirao komičan položaj zagrebačkog SDP-a, sasušene grane nekad moćnog stabla. Pred dvadesetak godina, svim gradskim četvrtima u Zagrebu upravljali su članovi SDP-a. Bilo je tu fantastičnih ljudi, stručnih kadrova, razumnih. Što Bandić, što Bernardić kako bi se umilio Bandiću, što Maras, što Kolarić svojim djelovanjem pretvorili su moćno stablo zagrebačkog SDP-a u sasušenu granu, ne koja nikome ne treba, ne, nego granu koja smeta. Kao da visi s drveta i bode vas u oči, svaki puta kad prođete. Gotovca ne spominjem u toj priči, naslijedio je ruševine, pokušao je nešto što sam ja odmah nazvao pišanjem u vjetar, pokušao je raščistiti odnose s MOŽEMO! Koji je na vlasti u Zagrebu, a SDP koji je na izborima osvojio pet mandata. Od pet mandata pu Skupštinu su ušla tri SDP-ovca i dvije nestranačke zastupnice.

Na tim izborima, SDP je gledao u leđa MOŽEMO!, HDZ-u, Domovinskom pokretu, BM365. Most je zamalo ostao iza SDP-a, što je veliki uspjeh. Domovinski pokret, HDZ, ispred SDP-a. U Zagrebu!

Da nisam fin, rekao bih Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Ali, ja sam fin, pa neću reći Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Znam puno njih koji su nakon izbora govorili Pizda vam materina, što ste od stranke napravili. Nije to u redu.

Nakon Marasa koji u više od pola gradskih organizacija ući nije smio, kolike su bile podjele, izabran je Gotovac. Tip koji je pokušao napraviti reda, (latinski: pišati u vjetar). Naravno da je potjeran, samo malkice prerano, ja sam u jednom razgovoru vođenom s viđenim zagrebačkim komunistom, vođenim na Jurjevo, 23.04.2022. prognozirao da će Gotovac biti izbačen oko Svih Svetih. A on je izbačen 13.09. 2022. Prvi puta nakon puno godina SDP je pokazao efikasnost. Naravno na krivom mjestu. Gradski odbor koji je vatreno podržavao Gotovca u namjeri da se odlijepi od MOŽEMO, samo nakon par dana donio je potpuno suprotnu odluku. Zalijepiti se uz MOŽEMO! Po mogućnosti, uvući im se, što dublje. Jer, kad se stisnem uz tvoje toplo dupe, meni je super, kako pjeva jedan od apologeta MOŽEMO!

Dakle, SDP misli da je važna stranka u Zagrebu. Što zvuči strašno komično. A jedan izabrani član SDP-a je predsjednik Gradske skupštine, koji ne radi ništa nego servilno se klanja Tomaševiću, koji njegovu naklonost plaća službenima autom i ostalim beneficijama o kojima nemam želuca pisati.

Viktor Gotovac, nada tihe većine u Zagrebu

Dolaze nam lokalni izbori. SDP ide na izbore s listom koju će predvoditi Branko Kolarić, u slobodno vrijeme predsjednik zagrebačkog SDP-a, a zaposlen i za život zarađuje kod Tomislava Tomaševića, u slobodno vrijeme predsjednika stranke MOŽEMO!, a zaposlenog na mjestu gradonačelnika grada Zagreba. Dakle Tomašević je šef Branku Kolariću, koji kod Tomaševića radi da bi mogao papati i živjeti. Kod Tomaševića radi i tajnica gradske organizacije SDP-a. Vodeća zastupnica, Davorka Moslavac Forjan koja će svakako biti na listi u Zagrebu, predsjednica je Upravnog vijeća tvrtke URIHO-a, koje je kao gradsko poduzeće pod vlašću i ingerencijom Tomislava Tomaševića. Lista SDP-a u dobrom dijelu bit će lista Tomaševićevih poslušnika koja će se vrlo žestoko suprotstaviti Tomaševiću.

Igrokaz samo takav

Oni će se svakako vrlo žestoko na izborima suprotstaviti Tomislavu Tomaševiću. Ako si oko iskopate. Čak možda oba.

SDP je od Zagreba odustao. Jedino što ih zanima pokoje mjesto u skupštini za svoje miljenike i pokoja sinekurica u gradskim poduzećima. Ostalo, ništa!

Jučer je povodom pada gradskog GUP-a predsjednik sasušene grane, Branko Kolarić izveo mini skeč izjavivši: Radi se o srazu nesposobnosti gradske administracije koju vodi Možemo! i maćehinskog odnosa HDZ-a prema glavnom gradu.

Jel mu vi, obzirom da nemalu  plaću zarađuje u Gradu kojim upravlja nesposobna administracija vjerujete da on misli ozbiljno? Makar onoliko koliko pod nokat stane?

Da se vratimo na početak. Nakon te izjave, ne bi on meni danas na poslu bio. Ne bi bio dio nesposobne gradske administracije.

Niti jednu minutu. Ne bi kod mene zarađivao za kruh i napadao me. Ni sekundu. Ima dosta čitatelja koji me poznaju. Oni znaju da je tako.

Izborom Kolarića za kandidata za gradonačelnika, SDP je izveo elegantnu igru.

Izaći će na izbore, ali potpuno svjestan da na njima nema nikakve šanse, jer u borbu protiv Tomaševića pušta ljude pod Tomaševićevom kontrolom.

SDP je od Zagreba odustao. Jedino što ih zanima pokoje mjesto u skupštini za svoje miljenike i pokoja sinekurica u gradskim poduzećima. Ostalo, ništa!

Pa kako je ono govorilo puno ljudi koje znam…

Viktor Gotovac, nada tihe većine u Zagrebu

Bojkot nije rješenje, ali građanski neposluh jest!

Objavio
Spectator
-
0

Oduvijek me je bilo dosta teško nasamariti. Možda zato jer nisam vjerovao nikome. Možda zato jer sam volio provjeriti o čemu se radi. A svakim danom sve je teže, jer pamtim, povezujem. Ponekad u povezivanju jako zastranim, ali ipak, rijetko griješim.

Inflacija je divljačka, u državi koja je sve, ali nije krojena tako da bi građanima omogućila ugodan i pristojan život. Pola penzionera, dakle njih dosta preko pola miliona, preživljava. Ne znam kako preživljava, jer im penzije ne pokrivaju ni osnovne troškove života. Vrag bi ga znao, valjda preživljavaju radi kaprica.

Živi se teško, ali valja biti iskren, mi smo svi skupa taj i takav život zaslužili. Davno su prodali banke, mi smo šutjeli ki pičkice. Pokrali su poduzeća, nestajali su divovi poput Jugoturbine, Đure Đakovića, Prvomajske, brodogradilišta. Nestala je tekstilna industrija, nema više ničega u Dugoj Resi. Nema ni Jugoplastike, OKI je nestao, Ina je odvezena na kotačićima meni mrskim Mađarima. Mi smo šutjeli. Ni A ni BE. Gledali u vrhove cipela. Prodana je obala, prodani su kombinati koji su hranili i više od cijele Juge. Svega smo se riješili.

Nisu krivi političari. Nisu. Krivi smo mi koji političare biramo i nakon što se uvjerimo u njihove zle namjere, lopovluk i nesposobnost.

Nakon prvog bojkota zavladala je euforija, kao nakon prvog seksa. Sad kad smo omastili brk, mi bismo svakako još. Mi bi sve odjednom. Nikome nije čudno da su se bojkotu pridružili i vodeći ljudi države, upravo oni koji su nas doveli u ponor inflacije. Jer protiv inflacije se bori politika i ekonomija, nipošto ne ulica.

Sjećam se početaka nekih meni nebitnih likova, slične situacije pred puno godina rodile su nekakve nebitne tipove, a’la Krešo Sever, Ana Knežević. Bezveznjaci koji su se počeli pojavljivati u ime nekakve anonimne grupice, pa malo po malo, postali alfe i omege sindikalnog pokreta koji nisu ništa napravili za svoju sljedbu, blagodati njihovog djelovanja su vidljive samo njima i njihovim računima u bankama.

Organizacija bojkota firmi tih i tih, roba tih i tih, diktiranih iz redova nepoznate grupe, meni je čudna i neprihvatljiva. Zašto baš Lidl. Zašto baš Eurospin? Zašto baš DM? Zašto ne Boso, Kaufland, Djelo, Konzum? Zašto ne Pevex? Ili Bauhaus? Tko određuje? Zašto određuje, a nevjerni Tomo i zlobnik u meni pita, koliko košta određivanje žrtve bojkota. Sve ovo meni liči na javni linč. Nabace ti laso oko vrata, svjetina okupljena arlauče i viče, sve dok konja ne udare po sapima, a obješenjak trza nogama, piša u hlače i onda se polako u trzajima smiri.

Sad će nam se tjedan dana Njonjo i onaj glavati ministar kleti da ne kupuju u Eurospinu i Lidlu, jer su se solidarizirali s narodom kojeg oni vod

Što je sa mnom koji Coca Colu ne pijem. Koji ne kupujem u Eurospinu? To se ne pitate. Koliko od vas uopće kupuje u tim trgovinama? Kome su se jako zamjerile te trgovine da su baš prve na udaru? Sad će nam se tjedan dana Njonjo i onaj glavati ministar kleti da ne kupuju u Eurospinu i Lidlu, jer su se solidarizirali s narodom kojeg oni vode. Za četiri soma EUR-a. gadljivo je uopće pojmiti da se tipovi s četiri soma EUR-a solidariziraju s tipovima od četiri stotina EUR- a mirovine, naročito kad se zna da su ih upravo oni doveli svojim politikama u stanje u kojem im se na šupku paučina lovi.

Da, grubo zvuči, ali velikom dijelu naroda lovi se paučina. Jer, nemaju za život. I onda se s tobom solidarizira tip od dvije stotine kila, prejeden i prežderan. Koji dva dana u mjesecu broji svoju plaću.

Organizatori prosvjeda, prokušanim metodama ne tako davnog Stožera CZ postaju dirigenti. Vođe svjetine koja postupa po njihovim napucima. Bojkotira jedne, ali ne bojkotira druge. Bojkotiraju se i robe koje imaju realne cijene. Što je s trgovinama u koje svoju robu prodaju mali proizvođači, roba se ne proda, proizvođači stave ključ u bravu?

Tko će za to biti odgovoran? Slijegat ćemo ramenima, jer jebe nam se.

Ako su ta tri lanca najveće zlo, onda dobro. Ali, posve sam siguran da će roba koju bi oni prodali u vrijeme bojkota bili prodana. U drugim trgovinama, koje eto nisu na listi, ali su možda i skuplje.

To vam nije čudno. Nije. Jer je zavladalo opće ludilo.

Bojkot na način koji se provodi, opasan je. Vodi u anarhiju, nepravdu, a moguće i da postane instrument u rukama korumpiranih pojedinaca.

Svakako, rješenje nije bojkot na način na koji se sada provodi, jer on može biti instrumentaliziran, a samo uski krugovi bi iz njega mogli imati velike financijske i statusne benefite.

Svakako je bolje rješenje građanski neposluh. Pritisak na državu i organe države, nenasilan, ali konstantan. Ne smije im se dati predah, jer svoj posao moraju obaviti. Svi su obećavali bolji život, a život je sve lošiji, tim političarima bojkot odgovara.

Njima puno više odgovaraju prazna parkirališta u Lidlu, od punih trgova po gradovima.

Bolnica na kraju grada

Objavio
Spectator
-
0

Kao mladić sretao sam stare babe iz obitelji, sretao sam i njihove vršnjake i vršnjakinje, svi oni su mi škripajući gebisom šuškali Zdravlje sinko, zdravlje je najvažnije. Samo da imaš zdravlja.
Smijao sam im se dok su mi kroz glavu prolazile slike opako zgodnih žena, hrpa novaca, bijesnih motora…
Život je prolazio, nešto od zamišljenog mi se i ostvarilo, premda, ljudski je nikad nije dovoljno. Motora davno nema, zgodne žene, eh njih ponekad sretnem, ostanem bez daha, love imam nekako onako, taman. A sve više brinem i razmišljam o zdravlju. Došao sam na ono što su mi babe frfljale.
A zdravlje me služi. Naravno, za sada.
Zdravlje je u biti dost bitno. Imati pristup liječniku, imati pristup dobrom liječniku, imati pristup bolnicama, njihovim metodama liječenja, svakim mi je danom sve bitnije. Rekao bih čak životno bitnije.

Pogrebnici – radnici na završnim radovima

Nedostatak kvalitetne zdravstvene usluge neminovno pretvara pogrebnike u izvođače završnih radova u zdravstvu.

Završni radovi u zdravstvu

A malo tko želi biti predmet završnih radova u zdravstvu.

Meni je sve dakle jasno što želi. Posve sam siguran da iste želje imamo svi mi, osim onih mladih koji sanjaju komade, ajfone, lovu, motore, ali doći će i oni na naše. Mi na njihovi nećemo, osim ako poštandrcamo.
Jasno je to i većini. Jasno je to i liječnicima, vrlo velikoj većini. Nije jasno samo onom malom broju liječnika koji su stjecajem okolnosti postajali ministri zdravstva.

Kad postaneš ministar ili državni tajnik u zdravstvu, zaboraviš na brigu o zdravlju pojedinaca. Gledaš globalnu sliku, a sliku ti crta naravno Andrej Plenković. Arhitekt i autor svih slika koje postaju predložak načina života u Hrvatskoj.

Imali smo ministra koji je bio vrlo uvjeren da jedan pop iz Nove Bile ili iz Širokog u bolnici vrijedi kao dvadeset liječnika. Nakon njega došao je ministar koji je krao. Nije on trpao po džepovima u samoposlugama, oblačio sako na sako u buticima pa izlazio van jeftino odjeven. Nije. Kad smo kod popova, blizu moje kuće je veliki samostan. Tamo nema svećenika rođenih u Hrvatskoj. Svi su Izbosne.

Kradljivi Vili

On je krao lovu iz državne kase, lovu namijenjenu liječenju bolesnih, nabavci opreme za liječenje. To nje krađa. To je najgnusniji zločin koji se može napraviti. Krasti lovu koja je namijenjena liječenju građana.

Počinio je zločin koji se nikako ne bi trebao kažnjavati prema odredbama Kaznenog zakona, a vjerojatno ni neće, jer će cijela stvar otići u zastaru.

Onda smo dobili ministricu, baš onu koja je bila prva suradnica lopova ministra. Naravno da ona pojma nije imala.  Njoj ništa nije bilo sumnjivo. Prvog dana svog ministriranja trebala je dati ostavku, odmah na izlasku iz bolnice u kojoj je posjetila mahnitog ubojicu i popričala s njime. Naravno da nije. Jer ostavka, svojevoljna, je pitanje morala. A od ministara u Vladi Andreja Plenkovića ne očekuje se da imaju moral. Ne da se ne očekuje, oni ga ne smiju imati.

Sredinom prošle godine, Vlada RH (skup tipova bez morala) donio je odluku da sve županijske i opće bolnice pređu u vlasništvo države. Stavila je ruku na košaru sa zlatnim jajima.

Vodstva bolnica u županijama u kojima ne upravlja HDZ, bili su kadrovi koje nije birao HDZ. Sada toga više nema.  Sada bolnicama upravlja HDZ. Jedino što bi moglo biti gore od toga, bilo bi da dio bolnica predaju na upravljanje svom koalicijskom partneru Domovinsko Pokretu., a bolnicu u Šibeniku na upravljanje Zekanoviću.

Čakovečka bolnica

Iz čakovečke bolnice, nezadovoljni partijskim imenovanjem šefa kirurgije, demonstrativno je otišlo deset doktora. Ne deset doktora, deset kirurga.

Ministrica pokazuje sav raskoš svoje gluposti i nesposobnosti i nemorala konstatirajući da je u bolnici zaposleno tisuću ljudi, da je otišlo samo 1%. Vrhunski stručnjaci, kirurzi koji u svojim rukama u vrijeme dok operiraju drže živote pacijenata u svojim rukama, izjednačeni su s knjigovotkinja u bolnici, spremačicama, laboranticama.

Hoće li oni operirati? Vaše ili moje dijete? Vas? Ugrađivati vam stentove, raditi bajpase?

Takva izjava je dokaz da si budala u rangu Grlića Radmana ili Marije Vučković. Veterana i šampiona gluposti u Vladi Andreja Plenkovića.

Očito je, gledano kroz ministričine moralne naočale, da HDZ s time nema veze. Ako bi se zajebavali. Upravo radi ovakvih situacija Vlada je oduzela sve bolnice. Da bi krcala svoje kadrove. (HDZ).

Velika konjunkcija

Objavio
Spectator
-
0

Dolazi nam veliko poravnanje. Velika konjunkcija.  Šest planeta – Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun – trenutno su vidljivi na noćnom nebu. Tijekom samo jedne noći krajem veljače, pridružit će im se Merkur, rijedak raspored od sedam planeta vidljiv na nebu. A Sunčev sistem ima osam glavnih planeta, što je samo šest više od broja planeta koje zna nabrojati prosječni glasač Domovinskog pokreta, uključujući i ministre. Rijedak je to događaj, mislim, ovo s planetima, a ne s Domovinskim pokretom gdje je to redovit događaj. Slijedeće poravnanje bit će dvije tisuće četrdesete godine. Za petnaest godina. A Domovinskog pokreta se više nitko sjećati neće.

Ovih dana i u Hrvatskoj se desilo poravnanje, konjunkcija. Bez brige, nema ta konjunkcija nikakve veze s konjima. Niti mislim povezivati i uspoređivati konje i Hrvate. Jer konji su pametne životinje. A Hrvati nisu životinje. A nisu ni pametni.

Godinama već, svako malo pojavljuju se svakakve tablice, grafikoni, ilustracije koje rade nekakvi stranjski instituti. U tima tablicama ima svašta, o svemu i svačemu su. Te o standardu, te o plaćama, te o penzijama, o socijalnoj skrbi, o zdravstvu, o kupovnoj moći. Na svim tim tablicama Hrvatska je redovito jako pri dnu, a ako se radi samo o EU, onda možemo palit svijeću na Kamenitim vratima što je i Bugarska u EU, jer da nema Bugarske bili bi prvi. Odpozadi. Zguza. Naguženi. Možda mi je promaklo, ali nisam vidio nekakvih tablica gdje smo pri vrhu, osim na onim godišnjim izvještajima o najglupljim nacijama, u kojima smo dost redovito na prvom mjestu.

U zadnje vrijeme zahvaljujući izvanrednim naporima Vlade, ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića, probili smo se na sami vrh. Zasjeli čvrsto. Po inflaciji.

Prema prvoj procjeni koju je objavio Eurostat, godišnja stopa inflacije u prosincu mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HICP) u Hrvatskoj je iznosila 4,5 posto, najviše od svih zemalja članica eurozone. U cijeloj eurozoni prosječna godišnja stopa inflacije u prosincu iznosila je 2,4 posto. Bolji smo od te eurozone dva puta. To vam otprilike znači ovo. Kod nas je kava poskupila dvije lipe. A u eurozoni jednu lipu. Pa ljudi moji, jel to tragedija? Naravno da nije. Taj podatak o cijeni kave iznio je glavom i bradom naš premijer, Andrej Plenković, ajde da vidim, tko njemu ne vjeruje.

Ostali iz Vlade bave se kiflicama, čajnom paštetom i đumbirom. I pucanjem u različitim situacijama. Plenki samo o kafi.

Konačno se dobro potrefilo i kod nas, poravnanje.. Ono kad se nekoliko stvari nađe u konjunkciji.

Pa se konjunkcija desila i u Hrvatskoj.

Poravnalo se neizlaženje u trgovine, neizlaženje na izbore i neizlaženje na ulice.

Proglašen je bojkot trgovina. Ne idite u dućane, ostanite doma. A trgovine ko jebe. Promet u trgovinama tog dana pao je oko 45%. Pola Hrvata nije kupovalo ništa. Ali isto tako, pola Hrvata kupovalo je kao da se ništa ne dešava. Otprilike kao i na izborima. Polovici Hrvata redovito je svejedno što Mađarska nema more. Jebe im se. Nebriga oko Mađarske i mora u direktnoj je korelaciji s neprikosnovenim prvim mjestom na Europskom takmičenju glupana.

Neizlazak Hrvata u kupovinu tog samo jednog dana, savršeno se poravnao s neizlaskom Hrvata na izbore svih fela, ne izlaskom Hrvata na ulice i trgove i izražavanja nezadovoljstva životom na dnu Europe. U podrumu. Poravnala se Hrvatska u neizlaženju. Ovo ipak ima veze s konjima.

Inače, mišljenja sam da bojkot nije uspio. Čak i nije bitan financijski učinak, premda je i on dvojben, jer u petak se jelo i pilo, ali kupljeno dan ranije. Bitno je nešto drugo.

Prijetvorna i lažljiva vlast brže bolje se prilagodila i na sva usta počela hvaliti bojkot, davati mu podršku, premda su oni svojim neznanjem, nedjelovanjem, krađama, lošim potezima najveći uzrok inflacije. Ministar gospodarstva se rastapa od miline i mljackajući ko da jede najfinije čvarke podržava bojkot, a njegovo nemušto ministarstvo je jedan od razloga bojkota. Bojkot je podržala, ako sam dobro razumio one njene suglasnike i Marija Vučković. I prištavi i namirisani Pavić je bojkot podržao. Meni posve dovoljno da odem u prvi dućan i da kupujem, kupujem, kupujem. Onda se pojavio ON i rekao Na temelju konzultacija na idućoj Vladi ćemo ažurirati listu proizvoda s ograničenom cijenom, bit će proširena. Pa će cijene biti ograničene za žicu za ribanje posuđa, četke za cipele, a na zahtjev koalicijskog partnera, cijena će biti ograničena i vrećama i kruškama za boksačke treninge. Mislim da municija neće imati ograničenje cijena.

Organizatori prosvjeda učinili su ogromnu grešku.

Nitko od tih organizatora bojkota nije stao pred mikrofone i rekao Sikter svi vi političari, prvenstveno vi iz Vlade. Ovo nije za vas. Ovo je protiv vas.

Šansa je propuštena, a sve dalje što činimo idemo u smjeru  koji odgovara Vladi.

Da ne izlazimo. Ni u dućane ni na ulice

Bojkot nije rješenje, ali izbori jesu!

Objavio
Spectator
-
0

Danas Hrvati bojkotiraju, kao i obično, ne baš složno, ali ipak, parkirališta pred trgovinama prazna, pokoji automobil zaposlenika, i to je to.

Podriguša u Davosu

Bojkotiraju kupovine u dućanima, na benzinskim, što ja znam gdje sve ne. Nadam se da birtije nisu obuhvaćene bojkotom, jer eto, sjedim u prepunom kafiću i pišem. Bojkot zbog cijena podržavaju i ministri, a Plenković će gablec, deset deka crne salame podriguše, tri šnite sira i kajzericu kupiti u Davosu na tom ekonomskom forumu, on ne podržava bojkot, jer nije on Primorac kojem su dok je bio ministar ministri vikali Ostavka ostavka, pa se i on sav poblesavljen derao Ostavka ostavka, samom sebi. Siguran sam da je jučer rano ujutro otišao u Milk&More u Davosu i kupio glavicu luka i prezvuršta, Narezao u hotelskoj sobi, natrpao se, pa mu je luk krivo sjeo, pa sav onako sjeban ničim izazvan dok mu se iz usta širio opojni zadah luka ispalio: Sankcije nisu pokrenule ništa unutar Rusije, oni to mogu izdržati. Izjava skoro u vlas izjavama koje je davao je Milanović više puta, a Plenković na čelu roja svojih okoguznih muha proglasio je Milanovića rusofilom, putinistom, ruskim plaćenikom.

Ne dragi čitaoci, nije sada Plenković postao rusofil, putinist ni ruski plaćenik. To vam je samo posljedica glavice luka i prezvuršta.ko zna kako  će na njega danas djelovati podriguša. Meni se već sad riga.

Posve ispravno, kako se od njega očekuje, u bojkot se uključio i najdržavotvorniji element u Hrvatskoj, Hrvatski radio. Između nekoliko tema, tema je bio bojkot i inflacija. Pa su pozvali tipove koji se u bilo što razumije u ko Marica u krivi kurac, onog debelog Pavića, ma znate onog tipa koji je bio ministar u nekoliko ministarstava, onog koji je za proračunsku, vašu i našu lovu, kupovao svojim muškim prijateljima parfeme i dezodoranse, ne bi li s njima imao osobni touch. Meni tip i liči na one tipove koji ne bi kresnuli žensku nikad, da ulaz među njene noge ne plate. Bio je tamo i vječiti priljepak vladajućim opcijama Lacković. U prvoj minuti debeli Pavić je izjavio da podržava prosvjed. Da nisam bio u gaćama, ja bih istrčao u prvi dućan, samo da nisam s njime u istoj skupini. Ni u čemu.

Marko Pavić, Obrovac Andreja Plenkovića

Tip kojeg je Plenković bacao s mjesta ministra na mjesto ministra po vlastitom nahođenju.Jer je bio ministar zakurac. Ali savršeno odan. A to je najvažnija kvalifikacija za bit ministar u vladi. Možeš bit glup ko top, pokvaren ko pašteta koja je otvorena ostavljena na suncu, nema veze. Glavno da si odan. Andreju Plenkoviću. Ovaj debeli je u kategoriji onih za koje ja kažem da imaju sreću. Sreću jer su se rodili prije uvođenja ultrazvuka u kontroli trudnoće. I rađanje prije uvođenja ulstrazvuak u kontrolu trudnoće je također vrlo bitna karakteristika za postat Plenkovićev ministar. Ili barem saborski zastupnik.

Svašta je taj tamo izbalio u toj emisiji, po običaju lagao, agresivno srao, izmišljao, ali svaka rečinica počinje zaslugama vlade Andreja Plenkovića.

Jedino što može povećati standard je jeftinija država.

 

Milion je razloga povećanju cijena. Trgovci se kunu u mizernih dva posto marže. Oni bezobrazniji priznaju čak tri posto.

A izračun marže je nauka. Vrlo složena, rekao bih čak i filozofija. Postoji više načina izračuna marži, a svi oni se razlikuju od načina koji obični građani misle da se marža računa. Svaka trgovina ima pravo odrediti način izračuna marže. Stvar njene poslovne politike. Država nikad nije propisala jedinstveni način obračuna marže, pa svaki trgovac računa onako kako mu je, naravno najprihvatljivije. I u svim tim obračunima, nigdje nema dva ili tri posto.

Malo više o tome, ovdje…

Dva ili tri posto je laž koja se plasira javnosti.

No svakako je najveći razlog inflacije je svakako jezivo skupa država. Država s 555 općina, gradova, selendri u pripizdinama Bogu iza nogu. Povlaštene mirovine, bezbrojne državne agencije u kojima rade mlatimudani. Dvadeset i jedna županija, jedna županija na sto osamdeset tisuća građana. Svaka županija ima od dvije do tri stotine zaposlenih, koji troše kao da sutra ne postoji.

Troškovi županija, općina, selendri, gradova, agencija, izgradnja bolnice u Mostaru, donacije crkvama u BiH, svako malo nekakve donacije u Malu Bilu, isplata braniteljskih mirovina pripadnicima HVO, sve to mili moji ide iz proračuna. Proračun se puni iz PDV-a. Koji plaćate vi. A PDV plaćate na svaku robu, po promjenjivoj stopi, ali plaćate. A PDV je dio svake cijene. I skoro svih usluga.

Pa računajte milly moji. I danas jedite stari kruh. Posve sigurno je da trgovci pošteno i žestoko gule kožu s leđa građana. A država nikada nije napravila ništa. Državna inspekcija, tisuću i pet stotina uhljeba ne radi ništa, osim što zatvara kafiće i pekare.

Pa se pojavi vijest da je pekarnica vlasnika Rufati Basrija zatvorena jer nisu dali račun za kiflu. A veliki, oni koji najviše deru, za njih inspekcije nisu ni čule. Ne postoje. Pa će i ovaj bojkot najviše platit oni koje država redovito najžešće jebe. Pekari. Male pekare će danas biti bojkotirane. Uvijek po najslabijima. Kao i obično.

Svemu nabrojenom valja svakako pribrojiti najvažniju stavku, krađe. Prema podacima iz EU za godinu 2021. svake godine se u Hrvatskoj ukrade više od trideset milijardi kuna. Više od pola milijarde kuna svaki tjedan. I tako već tri desetljeća, Taj novac je ukraden vama, vašim obiteljima, mojoj obitelji. Krade se naravno iz proračuna. A proračun se puni, rekli smo PDV-om.

A nekakav Pavić priča o uspjesima HDZ-a. Nije krađu spomenuo, naravno.

I zato, nije bojkot rješenje. Rješenje je samo jedno.

Izbori, potjerati nesposobnu, kradljivu i bahatu vlast. Jer, dok god su oni na vlasti, biti će sve gore i gore.

Boljitka nema. A, možda to i nismo zaslužili?

Odselite ako možete!

Objavio
Spectator
-
0

Živio sam vani. Ne dugo, skoro sedam godina. U nekim dalekim državama, različitim političkim sustavima. Teško je otići. Teško je ostaviti roditelje, obitelj, prijatelje, navike, okruženje. Utrpati stvari u dva tri kufera, sjesti u avion, voziti se desetak sati, na drugu stranu Kugle, početi jedan dio života daleko od ikog koga poznaješ. Jezik, običaji, klima. Sve je drugačije. Vjerujte mi nije lako.
Prošle su godine od toga, sjetim se ponekad neke sitnice, sjetim se kad čitam o događanjima u Meksiku, Kini, Makedoniji, Mađarskoj, Austriji. Sjetim se ljudi koje sam tamo sretao, ljudi s kojima sam radio. Ali, moj život je ovdje. U Hrvatskoj.
Već dulje vrijeme sam svjestan činjenice, da bih, da sam samo dvadeset godina mlađi, odselio isti čas. Sjeo u avion, ravno do Novog Zelanda, jer dalje ne postoji toliko koliko pristojne civilizacije u kojoj bih želio živjeti, a da je dovoljno udaljena od Hrvatske. Pa kad bi netko pitao gdje sam, oni bi pokazivali prstom prema dolje i rekli Dolje je, u Novom Zelandu.

Da otišao bih iz Hrvatske, ove Afrike sa strujom.

Bez imalo kajanja. Imamo sve tekovine civilizacije, Internet, električne automobile, televiziju, dostupnost informacijama. Imamo i struju. A Hrvatska je pretvorena u Afriku sa strujom. Upropašteno je sve što smo imali. Industrija, kultura, zdravstvo, socijalna skrb. Socijalna pravda. Upropastili krkani a lopovi. Pred četiristo petsto godina zemlju su nastanjivali ljudi koji nisu znali, gledajući u usporedbi s ovim danas, ništa. Samo posao koji su se bavili i koji ih je prehranjivao. Danas uz sva čudesa tehnologije koja su nam dostupna, nismo došli puno dalje. I dalje je tupavost i neznanje dominantna karakteristika građana Hrvatske. Prosječna pamet Hrvata iz vremena Matije Gupca i Hrvata danas ista je. Jedino je jedan dio seljaka imao muda, pa je odlučio reći Hora est. Došlo je vrijeme. Još samo pet dana do godišnjice toga. Četiristotine pedeset i dvije godine od toga. A pametniji nismo ništa. A muda se sasušila. Pretvorila se u pikulice. Onda su Hrvati izašli goloruki.
A mi nećemo kupovati jetrenu paštetu jedan dan.

A na radiju kipti nemoral

Slušam jutros radio. Na radiju priča nekakav Kukavica, kojem iz prezimena vidiš da muda nema. Na radiju priča nekakav Sanader, kojem iz prezimena vidio da je lopov. Ljudi su to koji s čoporom sličnih vode ovu državu. Bezobrazno agresivni, ogavno lažljivi, bahati neznalice, koje je izabrao narod. Njihovo bahato podržavanje nemorala, pljačke, nalaženje isprike za sve vrte nemorala koje njihovi lopovski jataci u društvu čine, toliko je gadljivo da nije za slušati. Uopće nije bitno o čemu se razgovaralo, a razgovaralo se o lopovskoj koaliciji HDZ-a i Domovinskog pokreta. Koaliciji lopova s krkanima koji uporno i samo na neprekidnom spominjanju Domovinskog rata egzistiraju na političkoj sceni. Ratni profiteri. A da u ratu čak nisu ni bili.

Državu vode krkani obrijanih i naglancanih glava koje sjaje ko pesja jajca. Izvrću oči kad ih pitaš bilo što, jer ništa ni ne znaju. Pokušavam slušati, Sanader spominje Google, pa govori upišite u Google, vidjet ćete koliko SDP ovaca krade. A Google otvorit ne možeš da ti ne ispadnu načelnici, gradonačelnici, seljonačelnici, tajnici, ministri, premijeri HDZ-a koji su krali. Čak i Sanaderovu ženu. Nema to morala ni malo. I bali već desetljećima i još će.
I takav morali otpad, takav talog biraju stanovnici Hrvatske. Biraju ih jer nisu ni malo drugačiji od njih. Biraju ih jer su poput njih. Neznalice, pokvarenjaci, seronje, skloni životu u krađi, lopovluku i prevari. Ne varaju oni svoje birače, ne. Oni provode upravo ono što su njihovi birači htjeli. Njihovi birači biraju šustere i gimnastičare, nesvršene i one svršene, da vode državu. Biraju ljude koji pojma nemaju. Biraju one koji će izabrati one koji pojma nemaju na najvažnija mjesta u državi. Gospodarsku komoru nam vodi tip s diplomom fakulteta radi kojeg se Dodik ispričao javnosti. Ta sumnjiva diploma bila je posve dobra osnova za upisati i završiti doktorat. Naravno u Osijeku.

Nema šanse da će biti bolje

Spomenuo sam samo jednog. Onog koji utječe na gospodarstvo. Jer je šef Hrvatske gospodarske komore. Ne bih o Komori, ne bih, jer je gadljivo. Ovaj koji danas u studiju okreće očima i pada u nesvijest jer je spomenuto da je koalicija HDZ/DP trgovačka, (a u stvari je samo lopovska, a svađe oko HĐ su samo svađe oko podijele plijena), a u kontekstu događanja vezano na lopovluk u Hrvatskim šumama, pogađate, gimnastičar je. Kineziolog. Pitam se, jesu li svi oni bili članovi nekakvog boksačkog kluba u kojem su danima boksali, lemali se šakama o tintare, pa su zaključili da su dostigli posve dovoljan nivo pameti za postat ministrima u Vladi? A kako? Pa naravno, budala oko njih koliko oćeš, izabrat će ih.
Nikad nisam napisao, ali..

Tko god misli da se može odseliti, reći ću mu: Odseli se, gore od ovoga ne može bit. Jer bolje biti neće. Nema ni matematičke šanse, jer budale imaju pravo glasa. Jer druge budale ne izlaze na glasališta.Nikad neće biti izabrano bolje, samo bofl.

Rasprodaja

Objavio
Spectator
-
0

Postoje riječi kojima unatoč činjenici da ih čujem ili pročitam svakog dana, nikako dokučiti značenje. Pokušavao sam uskladiti pretpostavljeno značenje riječi s onim što ja mislim da ta riječ znači, ali nikako doći na zelenu granu. Pokušavao sam proniknuti u značenje riječi pokušavajući ih uklopiti u kontekst onoga što čitam ili onoga o čemu klepeće ovaj ili ova na radiju ili televiziji.

A zelene grane nigdje.

Domoljublje

Domoljublje. Domoljublje je riječ koju nikako ne mogu razumjeti. Čitao sam i definicije te riječi. Hrvatska enciklopedija u poduljem pojašnjenju navodi da se radi o ljubavi prema domovini, zemlji i narodu, točno onako kako ja shvaćam značenje te riječi. Obično se ljudi ne hvale osjećajem ljubavi onako baš javno. To je stvar dubokog osobnog osjećaja.

Ne znam tko je autor čuvene rečenice, Domoljublje je posljednje utočište hulja, osobno ga povezujem s velikim Igorom Mandićem. Nikad o sebi nisam razmišljao o sebi kao domoljubu. Jer sam čovjek koji je svojim radom cijeli život gradio, radio, pokušavao pomoći ljudima, po nekim svojim osobnim stavovima pokušava napraviti dobro i drugima. Jesam li ja domoljub ili samo budala koja voli pomoći, a vrati me se obično zlim, pitanje je.

Imali smo i domoljubnu koaliciju na nekakvim izborima. Grupa stranaka uzela si je za pravo posvojiti ljubav prema domovini. Mi ostali, koji nismo bili za tu kolaliciju, valjda nismo bili domoljubi.

Ili smo domoljublje drugačije shvaćali, definirali. Ili ipak oni?

U saboru, na radiju, u svim političkim emisijama, u svim političkim vijestima uvijek se nađe netko tko javno pljucka i priča o domoljublju. Jer on eto, Hrvatsku voli. Ne razumijem koji je motiv isticanja ljubavi prema domovini, razglašavanju na sva zvona. Ali Bože moj, nismo svi isti. I to hvalisanje domovinom dopire do ušiju puku. I onima na Prevlaci i onima u Savudriji, u Belici, u Donjim Mikanovcima. Cijela Hrvatska zna da neka osoba voli domovinu. Jako je voli. Jer o tome povazda priča i melje i trkelja.

Jer on je domoljub. Što sam ja koji o tome ne pričam? Karoljub?

Svjedoci smo ovih dana da dio ekskluzivnih vlasnika prava na ljubav domovini, čini svašta. Pucaju iz pištolja s rukom u horizontalnom položaju iz jurećeg auta. A vlastodršci su. Ljudi koje vole domovinu, vole i ljude, što je dio definicije domoljublja. A pucanjem ugrožavaju ljude. Njihove živote. Navodno da ima još puno filmova. Gorih od ovih. Više me ne bi čudilo ništa. Čak ni mogućnost da neki uvaženi saborski zastupnik ili ministar ili državni tajnik u video uratku nateže kozu, ili kokoš koja se vrti kao na ražnju, ili puca u kokoš, ili šmrče belo, ili ševi kurave i sve to snima i hvali se dalje. Bez ikakvog straha, nema straha ni od prezira građana koji su za njega glasali. Jer glasali su za takve upravo oni koji su takvi, možda samo malo zavidni, ali takvi.

Ne bi me začudilo ni malo, jer ionako mislim, tvrdim i pišem da se radi samo o kozojebima. I izabranima i onima koji su ih izabrali. Na vlasti su odabrani kozojebi. Kozojebi deluxe, izabrani od kozojeba vulgaris. Tim kozojebima svakako treba pridodati i one kozojebe koji su glasali za Zekanovića.

Ekipa je to koja je od tog svog nekakvog domoljublja napravila profesiju, karijeru, financijsku podlogu za vrlo lagodan život.

Sve ovo je samo uvod u jedu stvar.

Vlada Republike Hrvatske, koju podržavaju odreda javno proklamirani domoljubi osim možda predstavnika manjina koji vole prvu domovinu, a Hrvatska im je druga, rezervna namjerava dopustiti stanovnicima zemalja OECD-a, slobodno kupovanje nekretnina na području Republike Hrvatske.

U ovom trenutku taj OECD ima oko četrdesetak zemalja, a na vrata im kuca još nekoliko.

Nije teško ustanoviti da stanovništvo u tim državama ima bolji ili neusporedivo bolji standard od nas Hrvata. Na popisu članica su i zemlje u koje Hrvati odlaze trbuhom za kruhom, jer ih je iz Hrvatske potjeralo siromaštvo, besperspektivnost, nepravda. I mnogi od njih počeli su van Hrvatske novi život, s malim šansama da se u dogledno vrijeme vrate.

Pitam se, u ljutnji, nismo li mi krivu državu srušili?

Hrvati su vrlo temeljito osiromašeni lošim politikama vlade, veliki dio Hrvata od godišnje plaće teško može uštediti sredstva dostatna za kupovinu samo jednog kvadratnog metra stana. Vlasništvo nad stanom mnogima je samo san, koji će im i na samrti biti nedosanjan san. I odlaze zbog toga. Ili ne zasnivaju obitelji, ne rađaju djecu. Slavonija je ispražnjena, imanja se prodaju za sitne pare, a kupaca nema. Nema interesa. Jer vlada koju godinama (HDZ i slični) sistematski upropaštava gospodarstvo, potkrada ga, donosi nepravedne zakone. I Slavonci odlaze, vraćaju se rijetko, ali i dalje oni i njihovi glasaju za te koji su ih protjerali svojim postupcima.  Dopuštenjem o kupovini nekretnina strancima iz četrdeset država, Slavonija, obala, Zagreb i svi veći gradovi, stavljaju se na rasprodaju svima, osim Hrvatima. Koji novaca nemaju.

Vlasnici Hrvatske, postati će građani četrdesetak država diljem zemaljske kugle, a Hrvatima preostaje samo gledati, onim koji to mogu i otići.

Pitam se. Pitam se ja svašta.

Zašto o će tom zakonu glasati predstavnici nacionalnih manjina?

Zašto o zemlji za koju su, kako oni vole govoriti, krv prolijevali, šute branitelji?

Zašto o namjeri stavljanja Hrvatske na rasprodaju šute građani, zašto ne izađu na ulicu?

Zašto šute političari opozicije?

Pitam se, u ljutnji, nismo li mi krivu državu srušili?

Na mnoga pitanja mislim da znam odgovor, a svaki odgovor vezan je uz samo jedan pojam. Novac. Jer para vrti gdje burgija neće.

A mi ćemo i dalje pjevati o domoljublju, tom posljednjem utočištu hulja, pjevajući glasati za one koji jašu koze, kokoške im se vrte kao na ražnju dok se cerekaju krnjavim osmijehom u kameru, šmrču belo s bedara kuravi.

Pa kad bolje razmislim, nije ni to loše. Rasprodajte sve.

Obračun bandi

Objavio
Spectator
-
0

Kažu da je najdepresivniji dan. Dovoljno je pogledati kroz prozor, u hladno sivilo, pa da se povjeruje. Ako je netko ipak teži za uvjeravanje, potrebno je samo otvoriti bilo koju stranicu s vijestima iz Hrvatske. Nema skoro ništa o cijenama, jer se o njima ni ne treba pisati, toliko su visoko odletjele, da je posve jednako jel nekakva kupus ti ili četiri ili pet EUR-a, živjeti se u Hrvatskoj na žalost mora, pa onda to valja i platiti. Kaj ne? Cijena za živjeti u ovakvoj državi nemre bit niska. Jer ovakve lude države nema na daleko i naširoko. Naravno, osim braće nam Srba, koji su u istim govnima kao i mi. Njima vlada kreten, a nama vlada najbolji premijer na svijetu i okolici sa svojom ekspertnom vladom, koju čine ministri čija se inteligencija ne razlikuje puno od inteligencije primata. A rezultati isti.

Kad živiš u Hrvatskoj i pratiš zbivanja u politici, svaki dan je najdepresivniji.

U zraku, hladnom i vlažnom, osjeti se miris baruta. Ne od pucnjave nekakvog tipa koji je bio s osam godina na prvoj liniji bojišnice, vlada neki čudan mir, upravo kao što je valjda bio pred obračun kod OK korala. Samo, ovaj puta u dvoboju bi se mogli sučeliti lopovi protiv krkana i kozojeba.

Hrvatska je u travnju izabrala. Hrvati su pokazali, po tko zna koji put da umjesto glavom misle dupetom. A poznato je da stvari iz dupeta dosta teško dođu u glavu. Hrvati glasaju dupetom, a misle da glasaju glavom. Dupeglavci. Pola nacije ostalo je kod kuće, nije glasalo, jer se to njih ne tiče ni malo. Ostatak nacije odabrao je kako je odabrao. Odabrao je podosta tipova koji bi ih trebali predstavljati, a koji su samo nemoralne hulje, lažljivci, nedotupavci, neškolovani i nestručni, jer po mišljenju mnogih, nema veze koliko si školovan.

Politička rješenja u Saboru

Pa imamo u Saboru i izvršnoj vlasti to što imamo. O najvažnijim ekonomskim potezima u društvu, o rješenjima u socijalnoj politici, o politici cijena, o bankarskoj politici glasaju i samouvjereno raspravljaju postolari, medicinska braća, elektroinstalateri, naftni tehničari. I Liberali koji ne predstavljaju nikoga. I Zekanović. Lako što raspravljaju, njihovom odlukom zakoni prolaze. I kako očekivati pametan, stručan i smislen zakon?

Oni u Saboru raspravljaju vrlo suvereno, uvjereni da školovanjem stečeno znanje nije bitno, dovoljno je biti reproduktivac širokog spektra, poput frizerke Sanje, koja zna sve o koroni,  o porezu na nekretnine, o socijalnoj skrbi, pa o tome prema potrebi cijele dane drvi po FB forumima. A mušterije svih dobi i uzrasta odlaze s istom frizurom, pa uopće ne izgleda da su bile na friziranju, nego na kloniranju. Zna sve osim friziranja.

U vladi nemamo takvih, tamo sjede gimnastičari. Svršeni i nesvršeni. Imamo više gimnastičara u Saboru i Vladi nego što ih u Hrvatskom olimpijskom odboru ima. Hrvatska se predala u ruke štemerima koje cijeli život šakama bubetaju u na nulu obrijane lubanje. Hrvatska kao da je predana u ruke ćelavih kamatara.

Tako danas izgleda vlast u Hrvatskoj.

I kažete, u svijetu se danas piše da je najdepresivniji dan? Kod nas nije danas. Uvijek je.

Tip kojem inteligencija iz očiju viri, vidi mu se vrlo jasno svih onih 58 ajkjuovaca smještenih u glavi, tečno priča da je mahnita pucnjava, u vrlo vjerojatno pijanom stanju, dok u autu trešti cajka posve normalna. Tako to rade prave baje, bećari, lole. Evo priznam, ja sam nešto naučio. Do danas mislio da to rade kreteni i degenerici. Naučio sam danas da su kreteni i degenerici i oni koji to brane.

Svi razgovori koji se vode u Saboru o bilo kojoj temi, završavaju na tome tko je bio, tko nije bio, čiji je ćaća bio u ratu, čiji nije. Tri puna desetljeća nakon završetka rata, nama svaka smislena diskusija pada u vodu, radi nečijeg sudjelovanja u ratu. Sjećam se sučeljavanja kandidata iz parlamentarne kampanje. Kandidat Domovinskog pokreta, naravno obrijane lubanje, na pitanje što misli o komunalnim naknadama, razvezao je o Domovinskom ratu.

Hrvatska je uistinu postala talac Domovinskog rata. U tome svakako važnu ulogu ima u HRT čiji program se i ne razlikuje od programa devedeset i prve, druge, treće, četvrte. Ondašnjeg Karl Gustafa Strohma vrlo uspješno nadomješta Pero Maldini.

Josip Dabro, građevinski tehničar s lošim ocjenama iz stručnih predmeta, ali čvrstom peticom iz vjeronauka, otišao je iz Vlade. U Vladu je ušao jer je imao dovoljno znanja o politici i gospodarstvu, jer je u školi iz predmeta Politika i gospodarstvo imao dovoljan (2). Pa ondak je dovoljno imat dovoljan iz gospodarstva za bit ministar poljoprivrede.

Pametnom dovoljno!

Nakon njegovog odlaska, objavljena je informacija o velikoj pljački u Hrvatskim šumama, koju je kao, rečeni političar i gospodarstvenik otkrio i istraživao. O tome je informirao Plenkovića, a Šef mu je rekao da o tome šuti. Ministar, a mutavac koji ne zna ni formulirati rečenicu, pa se sada opet postavlja pitanje tko je Šef. Jel to onaj s pedeset i osam ajkjuovaca u glavi, ili je šef Plenković Ili A.P.?

Danas i jedni i drugi imaju sastanke vodstva bandi. I HDZ i DP.

Hoće li se nakon sastanaka početi s pucnjavom, u stilu Domovinskog pokreta, ili će ogromna pljačka od sto pedeset miliona EUR-a naprosto leći i biti pokrivena maglom, u stilu Andreja Plenkovića, valja pričekati.

Kokice i pivo. Od kojeg piva više, možda prođe i depresija…

Zaštićeni đumbir

Objavio
Spectator
-
0

Cijene mnogih proizvoda se podižu svakog dana. Pisači etiketa s cijenama pregaraju, troši se tinta u njima nemilice. Iz dana u dan.

Sva pažnja javnosti okrenuta je trgovcima. Babama na placu, kafićima, sa zebnjom se iščekuje novi setovi uplatnica za struju, plin. Objavljuju se po društvenim mrežama cijene glavica kupusa. Krumpira. Više nemreš ništa ni pratiti. Situacija počinje ličiti na one situacije koje su božanski opisane u romanima Ericha Marije Remarquea, o životu za vrijeme krize u Njemačkoj dvadesetih godina. Kriza je potrajala do 1033., do dolaska Hitlera na vlast. Krizu imamo. Hitlera još ne. Čekamo ishod sukoba u HDZ-u. Pa možda ispadne da i Hrvati krenu njemačkim stopama.

Mi stariji, prekaljeni junaci preživljavanja ogromne inflacije u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća, otprilike znamo kako to ide.

Niske plaće, osnovne živežne namirnice apotekarski skupe. Pa se snalazi. Ako znaš, ali Boga mi i ako imaš sučim.

U samo dvije godine Hrvati su uspjeli obezvrijediti EUR, što nije čudo, obzirom da su Hrvati sposobni uništiti sve što prime u ruke. Vidite samo kakav cirkus od države smo napravili. U samo trideset i kusur godina.

Već nekoliko dana pozivaju se građani na bojkot trgovina. Radi povišenja cijena. Jer je, kako svi govore, sve je skupo. Kava nije poskupila dvije lipe, kako je posve svjesno lagao bahati Plenković neposredno prije uvođenja EUR-a.  Znao je da neće. Znali smo i mi. I nismo mu vjerovali, osim onih njegovih profesionalnih vjernika koji mu vjeruju sve dok im pipa s novcima obilno curi, a koji su nas tada smrdljivim dahom napadali na svakom koraku, jer smo mi protiv napretka.

Kad im se zatvori pita s koje se napajaju bit će drugačija pjesma. Veselim se tome.

Koliko su u cijeloj priči krive trgovine, a koliko je kriva Plenkovićeva država, to je posve drugo pitanje. Država je to koja mnogim godinama nije uspjela naći ni jedno rješenje ni za jedan problem. Pogledajmo samo, po smrtnosti od korone, u postocima smo među vodećim u svijetu. Pogledajmo obnovu nakon potresa. Od plodne i rodne Slavonije napravili su prosjaka, zemlja koju su svi napustili, osim krkana koji ne bi radili, samo bi o Domovinskom ratu pričali. O ratu gotovom pred trideset godina. Jer rat im je postao profesija. Bez obzira jesu li bili u ratu ili nisu. Ali od njega fantastično žive. Ratni profiteri. Uzroke svim pojavama u društvu oni traže u Domovinskom ratu. I neprekidno zazivaju na mržnju, ne shvaćajući koliko u tome uspijevaju, jer građani željni normalnog života počinju mrziti njih. Profesionalne domoljube. Profesionalne branitelje, naročito one koji rata vidjeli nisu, ali povlastice uživaju.

Naša država kao pojam, najljepši je komad zemljine kore koju nastanjuju najgluplji stanovnici, dovoljno glupi da podnose da im se radi sve to vlasti padne na pamet.

Cijene skaču, Hrvati luduju po Internetu, slikaju račune, a komentari većine su: pa tko ti je kriv, zašto to kupuješ, trebaš li to, kad si glup. Ljudi su izgubljeni, čak se i rijetke dobre inicijative utapaju se u glupim komentarima. Građani napeto iščekuju rezultate razgovora Plenkovića s privatnim lancima o njihovim cijenama, tipa koji strašno voli imati mesijansku ulogu. Priglupi i potkapacitirani ministar gospodarstva. Tip koji niti u jednom od tih centara ne bi dobio na raspolaganje ni ručni viličar da razvaža robu do polica, nudi rješenja koja su na nivou debilnosti. Jer on ne zna drugačije. On je na to mjesto došao jer ga je apetit Andreja Plenkovića, njegova glad za vlašću postavila. Na ministarska mjesta došli su ljudi koji u privatnim tvrtkama s deset tisuća zaposlenih njanci jedno mjesto ne bi dobili.

Na sjednicama Vlade RH, nakupine ljudi koji zarade preko 100.000 EUR mjesečno, naravno neto, raspravlja o cijeni jetrene paštete. Netko od brojnih gimnastičara iz Vlade, svršenih i nesvršenih, ubacio je i đumbir u popis tih nekakvih proizvoda bez kojih se ne može, pa im Vlada kao štiti cijene. Jer, bez đumbira Hrvati ne mogu. Grizu ga tri puta na dan ko Zekoslav Mrkva što grize mrkvu. Nek si ga u guzicu gurnu. Ne Zekoslava. Đumbir.

Živimo u doba u kojem je država u dreku. Za izvući je iz dreka trebaju znalci. Školovani, beskompromisni i hrabri ljudi. Tvrdi u svojim stavovima, istrajni. I bez mrlja u prošlosti. Nepotkupljivi.

Vodstvo države nam, važno je to jasno istaknuti, vrlo vrlo manjkavo i sumnjivo školovano, nije u stanju naći rješenje. Ali su zato svi domoljubi. Domoljubi kakvih nema na daleko. Jebeš znanje. Od toga se u Hrvatskoj ne živi, ali od domoljublja da. I to jako dobro. Imamo inflaciju domoljublja. Cijene domoljublja sve su više.

Rješenja nema ni Boris Vujčić ni njegovo jato debelih hrčaka koje se utapa u super visokim plaćama. Sjećam se Vujčića kao mladog dečka, tamo negdje od 1998., iz vremena kad je posao znao.

A eto, zakržljao je u razvoju, nedorastao situaciji. Njegova rješenja su jednaka rješenjima piljarica s placa. Skup Vam je grincajg, e pa draga gospođo ote tam kod one žene, kod nje jeftinije.

Građani vide da pomoći nema. Niti od samozadovoljnih luftbremzera iz Vlade, niti od NBH.

Pa se pokušavaju organizirati sami.

Upućen je javni poziv građanima, da se dana 24.01.2025. u trgovinama NE KUPUJE NIŠTA. Da se zaobiđu trgovine. Pa da trgovci osjete po džepu.

Nisam od onih koji unaprijed govore da ništa od toga, ali volim razmisliti.

Prvo, samo čekam da se na televiziji pojavi neka baba ili nekakav luftbremzer pred kamerama pa na dok ovaj brbonja i drobi, na ekranu piše da se radi o Tom i Tom ili Toj I Toj, koordinatoru ili koordinatorici Pokreta za bojkot trgovina. Naš mentalni sklop ograničenih nesposobnjakovića ne dozvoljava da nešto bude spontano, voljom građana, odma će se roditi neki novi Krešo Sever ili Ana Knežević. Profesionalizirati sve što se može, samo radi vlastite koristi. Uništiti ideju otpora.

Jer, Hrvati nikad naučiti neće. A u nedalekoj Srbiji studenti već dva mjeseca piju krv na slamku Vučiću i idiotima koji ga okružuju. Jer su uspjeli od sebe odmaknuti sve političare. Jer nemaju jasno istaknutog Tog I Te, koordinatore prosvjeda koji je fantastično koordiniran. Jer su ekipa koja želi uspjeti u svojem zahtjevu.

24.01. je petak. Hrvati i petkom jedu. I petkom se kvare frižideri. Buše se gume na automobilima. Banke slučajno oslobode nakon dosta čekanja baš taj dan sredstva za bezgotovinske kredite.
Naravno da će se dio, vjerojatno je čak i ne dramatičan broj građana odazvati pozivu o bojkotu trgovina.  I kod kuće ručati ono što su kupili jučer, žvakati kruh kupljen jučer za danas. Mljackati od slasti dok jedu omiljeno jelo za koje su namirnice kupljene jučer.

Jer jesti se mora. Skupo. Ali mora.

Sve što neće biti kupljeno tog dana, bit će kupljeno dan ranije. Za taj dan. Trgovcima slijedi samo preraspodjela u prometu. Od petka na četvrtak. Ili na subotu onima koji prodaju robu koja nije prehrana.

I nikom ništa. Ali će se ti nekakvi koordinatori hvalit pred kamerama. Pljuckati u mikrofone dok spominju  izmišljene brojke onih koji nisu kupili ništa. Sve u cilju svoje promocije.

Pa će ideja postati sredstvo samoisticanja male grupe tipova koje ćemo u narednim godinama gledati na televizijama i slušati na radiju.

A trgovine, one samo rade što bi radili i vi. I što sam radio ja. Prodavao robu. Po najvišoj realno ostvarljivoj cijeni. U Hrvatskoj je realno ostvarljiva cijena negdje pola metra ispod neba.

Trgovci rade samo ono što smiju. Ne rade protiv zakona. Svi oni su došli u Hrvatsku, jer su davno shvatili da je Hrvatska Eldorado. Korumpirana Državna inspekcija koja ih ne provjerava, nedorečeni zakoni, dozvoljena samovolja prema zaposlenima, a ako se tko i pobuni, pravosuđe je tu da predmet ode u zastaru. Mogu radit što hoće. Bahato i osiono. I kad im dođe bahati i osioni tip na razgovor, oni mu daju kavu da posrče i kažu mu Možete samo da nam pljunete kroz prozor.

U ovom trenutku su dva vrlo efikasna alata na raspolaganju u borbi protiv visokih cijena:

Neprekidno, doslovno rečeno, maltretiranje trgovaca, lanaca, privatnika, piljarica, inspekcijama koje uvijek nešto nađu i drapaju im visoke cijene i zatvaraju dućane. Inspekcija to zna raditi, godinama vježbaju na slastičarnama i pekarama. Dalje se ne usude. Ili neće. Svejedno. To ne rade. Valja voditi računa da je na čelu Andrija Mikulić, pa odmah postaje da od svega toga ništa. Ujeo vuk magare.

Država to očito ne želi. Ne zna. Pa onda građani preuzmu tu funkciju. Prijavljujte sve. I nedostajuće cijene na policama. Prljave trgovce. Nečiste dućane. Robu kojoj je oštećena ambalaža pa je roba neupotrebljiva. Robu kojoj je istekao rok trajanja, a prodaje se. Ne dozvolite inspekcijama da dođe do daha. Ne mičite ih iz trgovina. Nek trgovci shvate da ste bitni. Ako već niste bitni Plenkoviću, budite trgovcima. Nek vas se boje. Jer, strah može čuda napraviti. U vas je platno, u vas su škare. Pa skrojite nešto korisno i pametno.

Drugi alat je puno puno efikasniji.

Protest građana, kupaca, pred organima države. Pred vladom, pred županijskim središtima, pred općinama. Bukom i vikanjem onemogućiti ih u onome što inače rade.

Spavaju na radnom mjestu. Prosvjedi protiv života nedostojnog ljudi.

Sve dok vodstvo države ne osjeti strah. Istinski strah od huka mase pod prozorom pa se trgne, jesti ćete đumbir s popisa zaštićenih proizvoda.

Zašto inflacija?

Objavio
Spectator
-
0

Otišao je Dabro. Ministar poljoprivrede i potpredsjednik vlade. Ove vlade, vlade Andreja Plenkovića, kako vole govoriti svi pripadnici HDZ-a u Saboru, kao da imamo tri vlade, a oni baš evo, govore o vladi Andreja Plenkovića. A samo malo manje vlada od tri mogli bi sačiniti svi ministri koji su do sada prodefilirali pred Andrejem Plenkovićem, a morali su otići, više-manje radi lopovluka. Jedan radi ubojstva. Ovaj izgleda nije krao. On je pucao. Kroz prozor jurećeg automobila.

Tu stajem.

Jer kad ne bih stao, onda bih napisao da pucati kroz prozor jurećeg automobila u mirnodopskim uvjetima može samo debil. A pomalo postajem siguran da je debilitet jedan od uvjeta za postati članom vlade Andreja Plenkovića. Pogledajte fotografije tih ljudi, povežite ih s njihovim izjavama i njihovim djelima, pa prosudite sami. Postoje neki, poput Penave koji pucnjavu iz pištolja banaliziraju, jer tako rade lole i bekrije kad se vesele. To nije moja Hrvatska. Pristojna i uljuđena. Nek si lole i bekrije izaberu vlade, nek onda kod sebe pucaju kroz prozor automobila dok im sviraju cajke, ako oće nek se i pobiju, ali daleko od mene.

Prema tome, bolje da sam stao na vrijeme, nego da sam rekao bilo što, imao bih dosta.

Kotač u Vladi ugazio u govno

Otišao je drugi ministar u pola godine mandata ove Vlade, Vade Andreja Plenkovića. Danas se posprdno piše da je otpala i druga ratkapa s kotača, kako je nedavno Anušić govorio članovima SDP-a. Nije otpala ratkapa, otpao je kotač. Drugi kotač u vladi Andreja Plenkovića u samo pola godine. Još samo dva da otpadnu, pa će vlada i Andrej Plenković po jajcima hodati. Kotaču u vladi ugazio u govno.

O tom Dabri i tom nekakvom Domovinskom pokretu izbjegavam pisati, jer po mojim shvaćanjima radi se samo o polusvijetu koji nigdje ne bi dobio šansu makar i glavu dići, a kamoli ući u vladu. U Vladi ih drži samo bjesomučna pohlepa Andreja Plenkovića za vlašću. Jer, on je svjestan što ga čeka kad s vlasti siđe.

Prikrivanje stvarnog stanja u državi pravodobno u javnost lansiranim filmom u kojoj neka budala, a ministar, puca iz pištolja iz jurećeg automobila. trajalo je kratko. Kraće no što su se nadali oni kojima je odgovaralo da se danima raspreda o krkanu koji puca iz pištolja, da se ne bi raspredalo i načinu na koji živi ova nacija kojoj je eto ovaj krkan ministar, a bjesomučno vlasti gladni Andrej je premijer.

Kako se živi u državi u kojoj mnogi imaju penzije od nekoliko stotina EUR-a, a kasta povlaštenika plaće od nekoliko, ne dvije, tisuće EUR-a?

U ogromnoj dvorani NSK s zastrašujućim dekoracijama na zidu nalazi se okrugli stol. Ogroman. Za stolom sjede ministri, ali i min’stri, ministarke ali i min’starke. Važno se gledaju, kao što su se gledali i Vitezovi Okruglog stola u vrijeme kralja Artura. A sada je kralj Andrej, a oni Topuzine Okruglog stola.

Što uistinu o ovim veličanstveno poredanim buzdovanima  u veličanstvenoj dvorani NSK-a misle onih tri stotine tisuća Hrvata i Hrvatica s mirovinom od  tri stotine i pedeset osam EUR-a? Vjerojatno ne misle ništa. Da misle, pokazali bi to na izborima u travnju prošle godine. Njima, otupjelim od neimaštine je dobro. Navikli su ko magarci na batine. Jer da nisu, drugačije bi glasali.

Sav taj polusvijet, svi te buzdovani, svi ti ministri koji bauljaju po svijetu, ne rade ništa drugo do li sramote nas, govore stvari kojih bi se sramio učenik četvrtog razreda.

Govore stvari u koje ni najveći poznavatelji hrvatskog jezika ne mogu proniknuti. Pokušajte proniknuti u smisao riječi Gordana Grlića Radmana, čovjeka koji vrlo revno širom svijeta svojom pojavom pronosi vijest i spoznaju da su Hrvati glupani. Jer iole pametne ljude takve budale bi držale na sigurnom, ne bi im dali ni da pisnu. Nije on slučajno ministar, tamo ima još takvih. Ima ih koji se ne trijezne, koji su toliko ušlagirani da pojma nemaju gdje su. Imamo ministra koji je pravnik, a ne priznaje Ustav. A posao mu je između ostalog i provođenje poštivanja zakonitosti. Jer je on ministar pravosuđa. Koji ne priznaje predsjednika države. Tip koji je osvojio mizernih 4.385 glasova na parlamentarnim izborima, a koji je ministrom postao samo zato jer je na lageru nestalo štofa za kojeg je Plenković mislio da mogu biti ministri, pa je za rješenjem posegao duboko u podrum, sa svojih mizernih 4.285 glasova ne prizna tipa koji je osvojio preko milion i sto tisuća glasova.

Šef. Da nova zagonetna riječ od danas. Tko je šef? Onaj šef kojem je rečeno o kriminalu u Hrvatskim šumama, a šef je naredio da se o tome ne priča.

Ej, kaj je s glavom? Ne njegovom, on svojom glavom misli o drugim stvarima.

Kaj je sa Šefovom glavom?

Nova zagonetka za javnost, Tko je šef?

Šef. Da nova zagonetna riječ od danas. Tko je šef? Onaj šef kojem je rečeno o kriminalu u Hrvatskim šumama, a šef je naredio da se o tome ne priča.

U novu vladu su osim stalnih, ugurani i dodatni krkani, jer je Andrej bio gladan vlasti, pa pokrkao krkane iz tog nekakvog Domovinskog pokreta, stranke koja je djelo Miroslava Škore, čovjeka kojem nikad ne smijemo zaboraviti što je sve dovukao na površinu i ostavio da pluta na površini.

Za te stručnjake izmišljeno je i osnovano ministarstvo demografije, pa im je dano da se njime igraju. Da mijese i rade kule u pijesku s tom nekakvom demografijom. Nikako shvatiti da Hrvati odlaze upravo radi neprekidnih loših rješenja fino protkanih kriminalom, nepotizmom i rodijaštvom. Odlaze radi takvih krkana na vlasti. I krkanske države u koju su pretvorili Hrvatsku.

Ministar demografije, nemušti je i zatucani vjeroučitelj, bivši gradonačelnik Trilja, gradića s 1900 stanovnika, kojem je broj stanovnika u njegovom mandatu radikalno pao. Tisuću i devetsto stanovnika i grad. Gradonačelnik.

A u biti selo. Seljonačelnik.

Ministar gospodarstva, dobro, gospodarstvo nam je više-manje zakurac, pa onda i ministar valjda treba biti takav, posve prikladno. Hrvatska koja je ne tako davno bila perjanica gospodarstva, industrije, turizma na ovim prostorima, spala je na to da ministar gospodarstva danima raspreda o cijenama kiflica i paštete. Ali one čajne.

Jerbo je jedan od većih uspjeha ove vlade zamrzavanje cijena. Slijedeći tjedan će u veličanstvenoj dvorani NSK, raspoređeni oko grandioznog stola sjesti buzdovani koji rješenja nemaju, pa će satima razmatrati popis. Na popisu koji Vlada razmatra su i čajna pašteta, sardina u biljnom ulju, maslac, svježi kravlji sir od 500 grama i svježa naranča.  Konjaka Mirogojčeka na popisu nema. Jerbo, Medved ne pije ta banalna pića od kad su skočile plate. Dok Europa blješti sjajem i raskoši, Topuzine Okruglog stola raspravljaju o pašteti. Čajnoj. To je prava Hrvatska i položaj Hrvatske u EU.

Dok Europa blješti sjajem i raskoši, Topuzine Okruglog stola raspravljaju o pašteti. Čajnoj. To je prava Hrvatska i položaj Hrvatske u EU.

Pitamo se svi, pitaju se i ti nekakvi ekonomski analitičari, pita se Ljubo Jurčić, pita se Damir Novotny, a i Puhovski ima nešto za reći, o uzrocima inflacije i daju rješenja.

Pa oni brbonjaju, klepeću, nude rješenja. Potpuno odljepljeni od stvarnosti. Daju rješenja već tri desetljeća, a situacija sve gora i gora. A da ih se više ništa ne pita? Da im se zabrani govoriti i istupati? Sigurno ne bi bilo lošije.

Pitaju sve i svašta i svakoga, a nitko nikada nije pitao mene. Gospodarstvenika s trideset i pet godina rukovodećeg staža u najvećim privatnim kompanijama, a morao sam svaki mjesec osigurati plaće i to dobre, za sve zaposlene. Jer, plaća je samo vrh sante. Sve ide dobro dok se plaće dijele, naravno plaće zarađene realizacijom, ne kreditima.

Zašto inflacija?

Pa da vam pojasnim, milly moyi, zašto inflacija?
Zato jer vas vodi kasta ljudi koja kurca ne zna osim krasti. kasta ljudi koju bi trebalo izolirati da nema nikakvog dodira s javnošću, upravo kako sada nema nikakvog dodira sa stvarnošću.

Možda bi neki otočić bio posve prikladan?

Društvo je pažljivo krivo nasađivano, gospodarstvo je iscrpljeno pijavicama i sisačima proračuna, ne nisu to umirovljenici, nego štakori zaposleni u državnoj administraciji kojima je samo jedan zadatak.

Glasati na izborima. Država je preskupa. Puno preskupa. Kao što je kila kupusa po cijeni tri EUR-a preskupa, takva vam je i država. Preskupa.

I dok je sve tako, pitat ćete se i dalje, zašto inflacija?

I  neće vam biti bolje. Jer, nikad shvatiti nećete. Pokazali ste to na izborima.

1...567...365Stranica 6 od 365
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator