Naslovnica Blog Stranica 8

SDP ne treba promatrače

Objavio
Spectator
-
0

Prošlo je pola godine od kad su novinari pitali Milanovića kad će se kandidarati za predsjednika,  a on je ko iz topa objavio Evo sad.

Dakle, šira javnost je svjesna da je on kandidat uza predsjednika države već punih 180 i sitno dana. Zoran Milanović  je kandidat kojeg podržava SDP i veselo društvo manjih stranaka. Premda izraz manjih stranaka nije pošten prema tim strankama. Poštenije bi bilo napisati da je Zoran Milanović kandidat za predsjednika malih stranaka. Nema ti niti jedne velike. Ne valja zaključivati prema broju zastupnika u Saboru, jer broj zastupnika koji ima SDP je ionako proizvod Milanovićevog iskakanja iz zone komfora. Da Milanović nije iskočio, siguran sam da bi SDP kuburio na nivou ispod dvadeset zastupnika.

Kad te netko podržava na izborima, obaveze su otprilike jasne, daješ lovu, daješ svoju infrastrukturu, ako je imaš, sudjeluješ u radu štandova, ližeš poštanske marke za razne letke koji se šalju, sve dok ti jezik ne utrne, povlačiš znane i neznane za rukav i nagovaraš da glasaju za tvog kandidata. Dobrim komadima pripaljuješ cigarete bijelim upaljačem na kojem je otisnuto Predsjednika za predsjednika i značajno pošapućeš, Mala ako budeš dobra, dam ti upaljač.

I svakako, preuzimaš organizaciju nadzora izbora. Organiziraš promatrače, tipove koji se šećkaju na izbornom mjestu, urkoljivo gledaju sve one za koje znaju od ranije da su HDZ-ovci, umiru od straha kad članovi biračkih odbora odlaze skupiti glasove staraca po njihovim domovima, da bi konačno izbuljenih očiju pažljivo promatrali brojanje. Jer poznato je da HDZ na izborima krade. Ako su pokrali državu, kako ne bi nekakve izbore.

https://www.izbori.hr/pre2024/promat/1/

Hrvatska ima oko 6.500 biračkih mjesta po gradovima, selima, vukojebinama. Izbori se provode cijeli dan, od sedam do sedam, pa je za stranku koja ne želi biti pokradena potrebno organizirati trinaest tisuća promatrača, koji će urokljivo cijeli dan gledati u jebene kartonske kištre s nalijepljenim glasačkim listićem kao ilustracijom.

Danas su objavljeni popisi promatrača na stranicama DIP-a.

Malo gledam, pa odjednom shvatim da ne valja malo gledati.

Da valja puno gledati. Jer svašta se ovdje može vidjeti. I zaključiti. A i doći do čudnih zaključaka, evo ja sam zaključio, doduše na prvu, da se prvi puta u povijesti, HDZ boji da mu SDP ne pokrade izbore. HDZ je DIP-u koji se bavi tim  stvarima, prijavio preko deset tisuća promatrača. Tri tisuće nisu, dakle 1.500 biračkih mjesta HDZ nije pokrio.

Istovremeno, SDP kao stranka koja podržava Predsjednika za Predsjednika, prijavila je oko tri tisuće promatrača. Tisuću i pol mjesta pokriti će vrijedni neimari i junaci nesposobnost iz družine zvane SDP.

Prijavili su točno onoliko koliko fali HDZ-u? To se zove kompatibilnost. Događa li se nešto što ja ne znam? Imaju li zajednički nastup na tržištu? Naravno da nemaju.

Samo, jedni znaju i brinu se.

A drugi ne znaju, ali i h i boli kurac.

Ionako su polučili dobar rezultat na izboru zahvaljujući Zoranu Milanoviću, pa misle da će se i ovi izbori obaviti tako da znojni ledene vode ne popiju. Sigurni su da će Milanović samo svojom pojavom ubrati dovoljno glasova da oni i dalje mogu mirno spavati.

SDP je naravno, najviše osigurao promatrača u Zagrebu. A u Zagrebu se najmanje krade. Ili ne krade, jer su svi promatrači tamo.  U Hrebakovom Bjelovaru, SDP nema promatrača.  Njanci jednoga. Ali ne treba, jer HDZ ima pedeset.

U cijeloj Virovitičko podravskoj županiji HDZ ima čak 65 promatrača.

SDP nema promatrača ni na Jelsi. Ima nula promatrača. HDZ ima četrnaest. Ali je zato glavni šef stožera Zorana Milanovića tip iz Jelse. Tip koji nije uspio u svom mjestu, u kojem je načelnik, organizirati promatrače. Njanci jednoga. Pa kako će onda organizirati u Šodolovcima, Iloku, Labinu, i na stotinama mjesta diljem Hrvatske? Vidimo kako. Nikako!

Po jednog je našao u Drnišu, a HDZ pedesetak, čak jednog u Vodicama, a HDZ tridesetak. Omjeri su katastrofalni. Gdje ih ima. A u većini mjesta omjera ni nema.

A HDZ se ne smije vjerovati, jer on krade i slijepom psu hranu iz usta.

U krajevima u kojima dominira HDZ, SDP nije stavio promatrače. Samim time je omogućio trpanje u izborne kutije, izbornu krađu s ciljem da u drugi krug uđe Primorac, a ne Marija Selak Raspudić.

Imam dosta iskustava u radu na organizaciji promatrača, imao sam sreću, učio sam od najboljega. Svjestan sam važnosti organizacije mreže promatrača, jer kad je HDZ u pitanju, odmora nema. Vječiti oprez. Jer, oni i kad spavaju kradu.

Upozoravao sam, blagovremeno, svjestan svih mogućih posljedica. Pitanje je samo jedno, jesu li ih svjesni i oni?

Cuger Jambrek

Objavio
Spectator
-
0

Ubojica se ušetao u školu pod velikim odmorom. Vrata su bila otključana. Nije trebao provaljivati. Da su vrata bila zaključana ne bi mogao uči bez provale. To su nekako sve činjenice do kojih sam došao čitajući članke o jezivom zločinu nad djecom i učiteljicom koja se po cijenu vlastitog života suprotstavila  mahnitom ubojici zadobivši pri tome trideset i jedan ubod nožem.

Nigdje nisam pročitao da je ubojica u školu provalio, razvalio bravu li vrata. Nisam pročitao nigdje niti da je ubojica imao ključ od škole, pa je otključao i krenuo u krvavi pohod.

Svakako je glavna zvijezda ovih dana ministar prosvjete koji me svojim izgledom strašno liči  na tipa  iz mjesta u kojem imam seosko imanje. Svi ga zovu Cuger Jambrek.

U Cugera Jambreka povazda raščupana kosa, tipičan ten pijanca, vodnjikav pogled, bakalarski osušena  faca Badelovog manekena, vječito pijan i fekće da mu se plati gemišt. Ministar prosvjete, obzirom na činjenicu da ima sedamdeset i jednu godinu, ima odlične zube. Pa se grčevito drži zubima za stol u ministarstvu da ga ne odnesu u penziju. Jer ima dobre rezultate. Po mjerilu HDZ-a. Djeca iz škole izlaze sve tuplja, a o nasilju da ne pričamo. A u penziji je već trebao biti davno, ali ga eto, rezultati drže u fotelji.

E taj ministar koji liči na Cugera Jambreka, ali nije Jambrek, nas ovih dana zabavlja nekakvim bravama. Promijenit će brave na školama. Koliko škola, puta broj vanjskih vrata puta broj brava. Poprilična količina. Garant već neki HDZ-ovac zaposlen u ministarstvu, a kojem je posao nabava veselo trlja ruke i krišom gleda internetske stranice na kojima se nude automobili viših klasa. Pa ne može on cijelu Hrvatsku staviti pod bravu, a da novi auto ne uđe u garažu. Pa iz stranke bi ga izbacili da do ne napravi. Baš ko onaj ministar koji je trebao liječiti ljude, ali je krao, njemu bilo dobro, a ljudi bi ionako umrli, koju godinu kasnije. U stranci su malo glumili da se ljute, ali nevješto, jer da se ljute izbacili bi ga iz stranke. Ali ne zato što je krao. Nego zato jer je uhvaćen.

Daklem, domari ovih dana mijenjaju brave na školama. Pa će biti nove brave.

Pa će nakon ferija dječica krenuti u školu, za vrijeme odmora ići po pecivo i sendvič za vrijeme odmora. Prolaziti kraj nove brave.

Pa jebem ti mater i mozgu.

Nije taj luđak ušao u školu radi neispravne brave. Ušao je radi otključane brave. Ušao je jer škole imaju naputak već od prije da se zaključavaju. Ali neke škole se toga ne drže pa su otvorene ko vila propuh, a sustav kontrole provođenja naputka ovaj Jambrek nije uspostavio. Svako može ući i onda šetando po školi. Može ubadat djecu nožom, može krasti cipelice, može drpat učiteljice po dupetima. Može šta hoće. Zašto Jambrek nije u zatvoru, nejasno je. Možda zato jer vjerojatno ministrica zdravstva ne bi mogla doći u posjetu.

Ubojica je ušao jer su vrata otključana. Jer ga nema tko zaustaviti. Jer sustav sigurnosti održavanja nastave nije uspostavljen i i ne funkcionira.  A ovaj kenja o bravama. Jer drugo ni ne zna.

Samo neka prođe

Sustav sigurnosti nastave nisu brave. Točnije, nisu samo brave. Brave su podrazumijevajući minimum. Brave postoje. Brave mijenjaju domari, čak ne vjerujem da je to neka velika procedura, ne mislim tehnički, nego u postupku odluke, nabavke i montaže. Stvar redovnog održavanja zgrade.

A ministar koji je pljunuti moj Cuger Jambrek, bunca i bulazni o bravama. Jebale ga brave. Očito je da tip pojma nema što napraviti. A opetovani je ministar već godinama. Koliko društvo drži do pameti i znanja pokazuje i odabirom ministara obrazovanja. Vidi ovoga, pa vidi i onog Primorca. Pa onda i nije čudo da su djeca sve tuplja, sve otuđenija, sve više bez perspektive. Jer, perspektiva društva je znanje. Ono do kojeg se dođe jebenim radom i učenjem. Ne ofrlje foliranjem da se uči, a za to dobije odlična ocjena. Svakim danom rezultati su sve lošiji. A ministar i dalje brodi i priča o bravama. A došle mu godine za pelene mijenjat, a on bi brave umjesto pelena mijenjao.

Pravimo li, doduše sve manje, djecu koja će ići u školu i neće ništa naučiti pa da bi bila  konobari u Njemačkoj, sobarice u Austriji? Jer škole sve manje proizvode dobar materijal koji bi svojim daljnjim učenjem i radom povukao gospodarstvo naprijed.

Pod vodstvom ovog Cugera Jambreka i ne trebamo više očekivati.

Tri dana tupi o bravi. A brave ispravne. Pa će promijeniti ispravne brave ispravnima, što je svakako veliki napredak. I znatno će doprinijeti sigurnosti djece.

On time misli zavarati roditelje, koji bi mu veselo i bezbrižno predali djecu na brigu. A brinuti ne zna.

Nekad, kad nisi znao, bio si smetlar ili pomoćni radnik, ili mazač pruge, kičmatrans na gradilištu.  Vremena se mijenjaju.

Sad kad ne znaš, ministar si u ovoj Vladi, Vladi Andreja Plenkovića. Pa ti se dive Hrebak i Majda Burić. A i to je nešto, kaj ne?

Samo neka prođe

Objavio
Spectator
-
0

Ova je godina skoro pa prošla. Kao i zadnjih desetak u nizu, mogu samo reći, Ne ponovila se. Svaka slijedeća je, unatoč mojem Ne ponovilo se još gora. A možda da prestanem govoriti Ne ponovilo se? Možda je to neka začarana rečenica? Pojma nemam. Ne bih bio ni svjestan da je predbožićno vrijeme, jedino me na to navode svakodnevna tamburanja kvazinovinara koji ne znaju kako popuniti normu, pa se raspišu o vječitoj dilemi, Hoćemo li imati bijeli Božić? Pa najavljuju nekakve crvene alarme jerbo bi u gradovima moglo pasti osam centimetara snijega. Jebate, cijelih osam centimetara. Odma znam da balonja koji to piše nema više od dvadesetak godina, s dvadesetak godina nije stigao dobiti ni diplomu na kojoj piše da je novinar. Jedini izvor obrazovanja su TikTok, Facebook, Instagram, LinkedIn. Twitter je daleko iznad intelektualnog statusa. Pa povazda najavljuju  kijamet od osam centimetara. Taj snijega nije ni vidio. A u zimi 2011 na 2012, Zagreb je danima bio okovan s četrdesetak centimetara zaleđenog snijega. I preživjeli smo. Valjda zato jer je taj snijeg pojeo Milan. Milan više ne jede snijeg, a ovi danas mi djeluju ko da jedu samo blitvu i salatu, pa bi njima i osam centimetara snijega, posve nedovoljnog za sanjkanje klincima na brežuljcima na atomskim skloništima, ta količina snijega predstavljala neviđenu katastrofu. Čak bi i promet biciklima bio onemogućen. Što je svakako katastrofa.

Prva informacija o nadolazećem Božiću pojavila mi se u srijedu. Kalendar je dosadno zvrndao tri riječi. Bakalar, pila, bor. Bakalar, pila, bor.  Dobro sam provjerio saldo na računu, pa odlučio kupiti bakalar. Skupocjenu deliciju koja je hrana siromašnih ribara na dalekom sjeveru, bez koje se ne može. Nekako mi se vidi da je svake godine omjer bakalara i krumpira promijeniv, u korist krumpira. Kako veli moja ujna, Bakalar samo za miris. A ja joj odgovaram Jebo te miris.

Kakav je to Božić ako ti cijeli haustor ne vonja po bakalaru, ako ti nos ne štipa smrad bakalara koji se širi iz lonca u kuhinji? Prepilio sam ga ubodnom pilom na manje komade da se može staviti u teču s vodom i staviti na balkon, pa nek tamo smrdi. Donio sam i bor. Umjetnički, dugo već ne kupujem prirodne borove, djeca su narasla, a unuci su odavno prokužili da Isusek slabo poklone nosi.

Ali, sve to mora biti na božićno veće, vonj bakalara, bor, lampice iz Pepca koje živčano trepere, Christmas with Kićo… Di ćeš veće sreće. Nek se vidi nek se zna da Hrvat katolik sam ja.

I to je bilo to od predbožićne atmosfere, još samo da mi se usmrdi utorak navečer, pa će i to biti gotovo. Uvijek se sjetim pokojnog Miše Martinovića, Brice Dubrovčanina u Malom mistu, koji u epizodi Borbena ponoćka u kojoj lokalni partijski funkcioneri u komitetu pokazuju kako se piva “Tebe Boga hvalimo”, govori na glas, Cilo su misto usmrđeli bakalarom.

Ni traga predbožićnom raspoloženju, nekakvom žaru, veselju, samo tuga i čemer.  Tragično ubojstvo malog pileta, učenika prvog razreda, na sam posljednji dan škole, strašan zločin s puno nevinih žrtava, priklane djece, učiteljice koja je pošto poto željela zaštititi svoje nemoćne piliće, zaprepaštenu ui prestrašenu djecu, nemoćnu, malenu od noža pomahnitalog ubojice. Žena koja je dobila trideset i jedan ubod nožem.

Pa on nju nije napao, on nju nije ubo nožem. On je nju štihao nožem. Trideset i jedan put.

Nedužnu ženu. Ženu koja je samo štitila svoje nemoćne đake. Trideset i i jedan puta. Čemer mi je u duši. Tuga koja razara. Pomisao na malo tjelešce koje leži tamo negdje u mračnom frižideru. U predbožićno vrijeme. Malac koji se veselio zadnjem danu škole, veselio se kad je čuo da se priča da bi možda moglo biti snijega. Malac koji je mogao ići na klizanje ovih dana, a neće. Neće ništa više.

A Božić je. Tužan Božić. Grozan Božić poškropljen krvlju nevine djece, junakinje učiteljice. Tebe  Boga hvalimo…

Uvijek je bilo idiota. Uvijek je bilo manijaka. I bit će ih. U svakom društvu. Svako društvo se nastoji štititi od takvih. Prevencijom, postupcima svojih službi, socijalne, zdravstvene, a kad sve zakaže onda i službama represije, policijom i pravosuđem.

Poražavajuće je saznanje da se naše društvo od manijaka ne štiti. Zakazalo je sve što je moglo. Kao i tisuću puta do sada. Jer, sistem postoji, ali na papiru. Zaposleni u sistemu dobivaju plaće. A to je jedino bitno. Svakako, bitni su i pregovori o višim plaćama, svako malo. Zakazalo je u ovom slučaju zdravstvo koje nije slušalo zamolbe roditelja ubojice da ga hospitaliziraju jer je opasan. Zakazalo je i društvo kao zakonodavac, jer po važećim zakonima takav luđak ne može biti spremljen u neku gajbu u podrumu ludnice, u gajbu čiji ključ je bačen u Savu. Na sudu će ga braniti da je lud. Pa će biti osuđen na obavezno liječenje u trajanju od šest mjeseci, maksimalan rok koji može biti određen. Jerbo, nakon šest mjeseci on ima pravo na izlazak na slobodu. Svakih šest mjeseci sud bi trebao odlučiti hoće li još šest mjeseci biti u ludari ili će ga pustiti van. Na štihanje.

U škole se može ušetati bilo tko, kao da na Špici šeće. Prevencije i zaštite nema. Nema čak ni metalnih branika kakvim se Vlada štiti od turista na Markovom trgu.

A svima nama poznate su odluke naših sudova. Možda mu koji put i produže, dok predmet ne dođe do neke koze ili majmuna koji će ga pustiti. Na štihanje.

Ali  svakako nije zakazala nekakva guska, koja je navodno ministrica zdravstva. Koja je ubojicu posjetila u bolnici. I razgovarala s njime. A s njime još nije razgovarala ni policija. Nije razgovarao nitko, ali ga je ministrica zdravlja poslušala i radosno mogla objaviti da je on stabilno. O jebem ti mater i stabilnosti. I mozgu. I moralu. Ministričin potez je normalan za okruženje u kojem se kreće, a koje se paušalno naziva Vlada RH. Pa nije li onaj šašavi ministar išao u Grčku urgirati da se nekakvi naši dečki puste na slobodu nakon što su putovali tisuću i nešto kilometara da bi pajserima, bokserima lemali navijače drugog kluba, a pristup toj utakmici im je bio zabranjen? Nije li premijer razgovarao s grčkim premijerom i cendrao mu da huligane kojima tepaju naši dečki puste na slobodu? Di ćeš veće sramote? Da vlada štiti razbijače i huligane? Ministrica je prvim potezom pokazala samo jedno. Da se uklapa u okruženje. Dobro došla ministrice!

Sve se to događa u državi u kojoj ministre vode u zatvor vezane u špange ko volove na sajmu u Gudovcu. Državi kojom ravna donedavno pravomoćno osuđena kriminalna organizacija. U državi u kojoj građani sve moraju, a država morala nema.

Sve se to događa samo par dana pred Božić. Pred novu godinu, za koju na njenom dolasku, neću imati nikakve želje, osim jedne.

Samo neka prođe.

Predizborna atmosfera

Objavio
Spectator
-
0

Deset je dana do izbora za predsjednika / predsjednicu Republike. Sjećam se, pred prošle izbore pisao sam puno, po nekoliko članaka na dan. I tako, prošlo je pet godina, valjda se i nešto mudrosti skupilo u tih skoro dvije tisuća dana. Pišem manje, jer sam shvatio da me pisanje o izborima, o kandidatima truje. Truje mi dušu, puni me negativnom energijom, unosi mi nervozu, pa se pitam zašto. Zbog čega. A vani je lijepo vrijeme, Božić će, na samo par stotina kilometara od Zagreba, u Beču uživaju u predbožićnom ozračju, vesele si, piju mirišljavi Glühwein, veselo se smiju. Grad prekrasno ukrašen, onako gospodski, baš nekako KuK. Otmjeno i gospodski.

Unekoliko je drugačije nego ovdje kod nas. Dilema koja ovih dana muči mnoge, naravno ne baš sve, kupiti jedan bakalarić i puno krumpira ili pojesti i popiti nešto na Adventu, tamo se, u vanjskom scijetu baš i ne osjeti.

Zadnjih nekoliko mjeseci Hrvatskom su bauljali svi ti kandidati koji bi svoje dupe smjestili na Pantovčak. Pa su drobili, mljeli. Davali obećanja. Kleli se. Sukali rukave ko da će se potući s nekim, dok im luđački sjaj zrači iz očiju. Bože, čega smo se svi naslušali. Jedna kandidatkinja smatra da jedino ona ima kvalifikacije za bit predsjednicom, jerbo je rodila petero djece. Ne znam, je li u opisu radnog mjesta Predsjednik Republike Hrvatske negdje piše da predsjednik mora imati petero djece? Valjda to gospođa zna. Na prvi dan njenog predsjednikovanja na Pantovčak bi došla kola s upregnuta dva konja i dovezla bure. Bačvu. Svete vodice. Pa bi se sve poškropilo Svetom vodicom. Možda bi je i pili, tko zna. I naravno, odmah bi bilo obješeno raspelo. Sve to u sekularnoj državi.

Mene ne brine ni malo to što bi ova kospoča mogla biti predsjednicom. Puno više me brine da ta dama podučava djecu. Na fakultetu.

Drugi kandidat bi odma naredio da se počne žestoko štovati lik i djelo Gojka Šuška, pizza majstora, picajzle iz Kanade. Pa bi svi morali imati obješene slike rečenog picajzle na vidnom mjestu u svojim domovima. Onako nekako, kao što je ministar, ali i glavni tajnik HDZ-a Lovro Kuščević držao sliku Ante Pavelića, na kaminu. Ako pak nemaš dom, ako pak nemaš ni kamin, nego se griješ vozeći se tramvajem ili lunjajući prodajnim centrima, razmišljajući kako ćeš se zagrijati noćas, kad se centri zatvore, onda nek te griju tople misli na Gojka Šuška. Čovjek bi isto iz Ustava izbacio detalje u kojima se spominje AVNOJ, antifašistička borba. A kad bi se to već izbacivalo, onda bi valjda ubacio fašističku borbu.

Saznao sam da je za Hrvatsku od neviđene važnosti imenovanje Stepinca svecem. Bez toga naprosto ne možemo. Mene užasno boli duša kad se sjetim da Stepinac nije svetac. Kvaliteta života mi je u kurcu. Što će mi povećanje mirovine od dvanaest EUR-a, a Lojzek nije svetac? Jebeš takav život. Pa će on odma čim postane predsjednik, telefon, Alo, jel to Papa? E pa dragoviću moj odma da si proglasijo Lojzeka svecom. Tome će se veseliti naročito žensko biračko tijelo, o kojem je Stepinac imao vrlo visoko mišljenje.

Ne znam tko je sve od kandidata koji ovih dana bauljaju Hrvatskom spavao sa Zoranom Milanovićem, kome je Zoran Milanović prdio pod poplunom, a mislim da je i toga bilo. Jerbo, pričaju da rečeni Zoran spava dugo. Evo, jedan, koji je najaktivnije blebetalo, pouzdano zna da se Zoran budi u pola jedanaest. Jerbo je spavo s njime. Ako je to buđenje skoro pred podne, onda nije bilo ni zornjaka. Pa je taj blebetavac morti i razočaran, jer mu je izostala porcija. Ali nema razloga panici, mislim da će on na kraju dobiti poštenu porciju od rečene spavalice. Svakako je dobro da na dan izbora obuće nove čarape, kad ga izbaci iz ciplela, da se ne vide rupe na čarapama.

Ne znam tko sve ovih dana s kime pije kavu. Znam da potencijala prva gospođa Mile, pije kavu s Jelavićem, ni sam ne znam kojim, a ne zna ni on, a  s kime pije drugi potencijalni prva gospođa, Nino Raspudić, nije mi poznato. Jedan od onih s kojima je do sada redovito pio kavu isto baulja Hrvatskom u ove dane i priča o muhama i orlu. Pa nemaju vremena za pit kavu i zajebavati se.

Prošle izbore, one parlamentarne, moderirao je Ustavni sud. HDZ je odlučio pokazati sav raskoš svoje štale, pokazujući da za svaku trku oni konja imaju, ne mislim tu samo na kandidata, nego na nekoga tko će moderirati kompletnu izbornu aktivnost, kako i priliči u Hrvatskoj koja je leno HDZ-a, nekoga tko će usmjeravati k jedinom ispravnom cilju, pobjedi HDZ-a.

Ovaj puta je to palo na junačka pleća Ivana Turudića. Onako diskretno, kako to kod nas i ide, procurila je vijest tako da ne zna nitko, a znaju svi, da se ispituje nabavka ECMO uređaja nabavljenih u vrijeme vladavine Zorana Milanovića. Pred sto godina. Jerbo je to jedini problem u ovoj pokradenoj državi.

Nema veze što je onomad Cvitanov DORH već ispitivao tu nabavku i nije našao ništa. Ali Cvitana nisu javno zvali naš dečko. Pa će sada ovaj, dečkov DORH pročačkati iznova.

Glavno je da nas Turudić uvjerava da DORH radi prema zakonu… Ali…

Vijest je bila dovoljna da N1 pompozno objavi da je Milanović pod istragom. A ECMO uređaje kupio je ondašnji ministar zdravstva Rajko Ostojić, a ne Milanović. A taj ostojić nije pod istragom, ali nema veze. Lijepo zvuči Milanović pod istragom. Tko zna, možda se i izgubljena koncesija za frekvenciju vrati N1 televiziji, tim više što im nikada ni na pamet nije palo napisati da je Plenković pod istragom, a ministri su mu odlazili u zatvor kao što djeca iz škole izlaze.

Bumo vidli to o koncesiji, je li N1 ipak svojim trudom u kampanjama dobio koncesiju.

Turudić izviđa ovih dana i kupovinu tristotinjak kvadrata zemlje u nekakvoj istarskoj vukojebini. Zemlju je kupio poznati kavopija Mile. Sve se to provodi s namjerom da se naudi rečenom Miletu, koji je ženjen za onu kandidatkinju na federe, što stalno nešto skakuće, trza se i trese. Nju na kavu nisu zvali, jerbo su pristojni, znaju da bi se kavom isprolijevala.

A mislim da to sve Turudić ne treba raditi, jer to se ne radi. Makar radi elementarne zahvalnosti. Jerbo Turudić nikad ne bi sjedio u uredu GDO da je bilo koalicije SDO i Možemo!, nakon koje bi za GDO bio izabran netko pristojan, a koaliciju su odbili, a samim time imenovanje Turudića omogućili, upravo ovi iz Miletove ekipe. Doveli Turudića na vlast, a on sada kopa. Mogli bi pod Tzrudićevo povećalo i drugi koji su ga svojim ručicama doveli na položaj. Bilo bi slatko, kaj ne?

Drugi je razlog da se to ne radi, pa rečeni je Mile već u zatvoru. Nema ga nigdje. Naja. Zaključali ga i bacili ključ. Više je na cesti zatvorenik Horvatinčić nego mile.

Ovih dana Bačkizagre stuhpa šeja ne.

Onda sam vidio da jedan onaj potencijalni predsjednik roni suze pred kamerama, javljajući majci da je skupio potpise. Dirnulo me to, a i bilo mi je zanimljivo gledati, zanimalo me hoće li mu potok suza koji mu se slijeva niz lice razmočiti boju brkova. Ali, kozmetička industrija čuda radi. Hrvatskom krstari i Miro Bulj, kojem je želja cijelu Hrvatsku pretvoriti u Sinj. Pa bi u Kenđelovcu i Gudovcu trčali Alku. Alka bi se trčala i u Pregradi, Kistanjama, Gabajevoj Gredi, ma u cijeloj Hrvatskoj. Odma bi prvog dana, čim mu Thompson na inauguraciji otpjeva Lijepa li si, vratio činove ratnom zločincu Mirku Norcu. Jerbo je svjestan da bi to strašno podiglo ugled Hrvatske u svijetu. Tko zna, možda bi se s vremenom uveli igrokazi koji bi prikazivali junačka djela Mirka Norca? Idealno mjesto za te igrokaze bili bi starački domovi. A zašto ne bi bili praktični, pa istovremeno prikazivali i čudesa koja je izvodio Gojko Šušak? I sve skupa obilno ispolijevali vodom iz onog bureta majke petero djece?

To bi bio pičvajz. Dostojan gliba u kojem živimo.

Nema uopće razgovora o onome što predsjednik po svojim ovlastima može raditi. Nego se priča o helikopterima, o jaslicama i vrtićima, liže dupe penzionerima, a oni koji su u mogućnosti, osim lizanja guzice u džep im gurnu petsto kuna, osamdeset EUR-a. U nadi da ih demencija neće spriječiti u svijesti koja stranka im je to dala. Pa će ispravno glasati.

Kampanja, cijelo ozračje, je kilava. Onak, baš kako bi rekao zatočeni kavopija mile.

Mlohava ćuna.

Ministarski kuhani kruh

Objavio
Spectator
-
0

Velika većina građana svakako bi željela živjeti poput ministara. Unatoč velikoj fluktuaciji u Vladi, nije baš vjerojatno da će i na vas doći red da postanete ministar. Neće vas dopasti niti luksuzni audi, niti cijela armija ljudi zadužena da vam ugađa u svemu što poželite.

Ali opet, evo jedan mali tračak svjetla. Pokušajte se hraniti poput ministara. I to ne bilo kojeg, nego ministra koji svakako zna što je dobra i slasna papica. Probajte kuhani kruh, jelo koje vam je on preporučio, jer ga on voli. Kuhani kruh je, kao što vidite po ministru vrlo hranjiv, pa ipak malo pripazite.

Režite kruh na tanje šnite! Ali, to već znate, zar ne?

U slast!

Kuhani kruh

  • Sastojci:
  • 2 jaja
  • 100 ml ulja
  • 4 l tople vode
  • 1 čajna žlica kvasca
  • 1 čajna žlica šećera
  • 420 gr brašna

Postupak

Umijesite tijesto (brašno, kvasac, šećer, sol, ulje i jaja, tako da tijesto bude malo tvrđe.

Prekrijte čistom krpom i ostavite da odstoji.

Od tog tijesta napravite nekoliko loptica koje ćete ostaviti malo odstajati.

Na peć stavite veliki lonac i u njega oko 4l vode.

Kad voda proključa stavite u nju loptice tijesta unutra i poklopite lonac.

Poklopac se ne smije dizati 25 min.

Sad izvadite loptice na tanjur.

Ostavite da se ohladi.

Prije serviranja popržite kruščić i tavi bez masnoće.

Ovaj sadržaj nije primjeren mlađima od 18 godina

Objavio
Spectator
-
0

Prošle je godine u Hrvatskoj rođeno 32.170 djece, najmanje od 1991. godine, a očekivano trajanje života za tri je godine kraće od EU prosjeka, navodi se u izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) o prirodnom kretanju stanovništva u 2023. godini.

Lani je u Hrvatskoj pao i mortalitet, bilo je 51.275 umrlih, 5704 manje nego pretprošle godine,

U Hrvatskoj je sve u padu. Osim nekakvih jebenih indeksa po Fitchu. A to je dovoljno da nam se tumači da dobro živimo.

Danas bih vas, s vašim dopuštenjem, gnjavio s demografijom. Hrvati nestaju, više čak i ne polako, nego poprilično ubrzano. Dotok materijala je slab, svakog dana sve slabiji, a rashod sve veći. A članica smo EU. To je dobro, barem za ostale članice, koje se mogu pohvaliti da njihovi državljani žive tri godine dulje od Hrvata. Žive kvalitetan život, imaju na raspolaganju liječnike, razboliš se, odeš kod liječnika, pregledaju te, obaviš i dopunske preglede, propišu ti terapiju, piješ, liječiš se. To je unekoliko različito nego kod nas, koji kao što kaže statistika živimo tri godine manje. I mi imamo doktora, i nas doktor pregleda. I to je uglavnom to. Jer dopunske preglede u bolnicama nemreš napravit ni da na glavi stojiš, u zdravstvu monstruozno projektiranom od strane HDZ monstruma koji su postavili sustav koji postoji sam radi sebe, a ne radi pacijenata. Sustav u kojem moćnici kradu, ako ne kradu, nemoralno lopatama zgrću novac.

Da jedna stvar bude jasna, ovdje se piše o sustavu, ne o liječnicima, velikoj većini liječnika koji predano rade svoj posao u vrlo često nemogućim uvjetima.

Zemlja koja se nekad dičila sustavom Javnog zdravstva koji je kreirao Andrija Štampar, danas je po pitanju medicinske skrbi spala na pitanje Koliko imaš love? Ako love nemaš, čekaj magare da trava naraste, pa odozdo gledaj kako trava raste. Jer bez love nema ulaska u raskošno opremljene privatne klinike u kojima rade prvoklasni liječnici koji te dočekaju sa smiješkom, detaljno te pregledaju, propišu ti terapiju, ti samo moraš platiti.

U cijelom tom sustavu čudesno je samo jedno. Ti isti liječnici rade u državnim bolnicama, to su oni koji te naruče da dođeš u osam, pa čekaš do tri, ne ideš pištati jer ćeš izgubiti sjedeće mjesto u memljivoj čekaonici, pa te nadrkano pregledaju i kažu da ti nema spasa, ali ima klinika koja bi to mogla riješiti. I pošalju te u kliniku na pregled. Sebi. Gdje su dragi, strpljivi, točni. I mogu te izliječiti, oni tebi nalaz i terapiju, a ti samo moraš izbrojat koju stoticu EUR-a.

Kao prvo, koristim priliku da svima njima jebem mater. A kad smo već ovdje, jebem mater svima onima koji su taj sustav strpljivo gradili. Svim tim neimarima korupcije i lopovluka jebem mater.

Puna su nam usta ispraznih priča, puste tribine o pravima žena na pobačaj, kako je jednom rekla moja bivša kolegica, Vi pričate o pravu na pobačaj, a dvadeset kilometara od Zagreba nemate liječnika opće prakse, nemate primarnu zdravstvenu zaštitu. Sve one afežetkinje, sve one BABE i žabe toga nisu svjesne. Ili jesu, ali ih boli kurac. Postali smo društvo ispraznog whataboutisičkog laprdanja.

Bitne su isprazne priče. Prošle godine umrlo je 19.000 ljudi više no što se rodilo beba. Pa nam je natalitet loš. Bio bi još lošiji da je razlika recimo, umjesto 19.000, samo 12.000.  Da je ljudima produžen život blagovremenim i ispravnim svima dostupnim liječenjem još za te tri jebene godine koje nam fale do prosjeka Europe, za koju se velimo hvaliti da smo u njoj.

A nije produžen. A predstavnici penzionera nikad nisu rekli Mi želimo živjeti dulje. Jebemo vam mater svima, glasat ćemo za one koji nam omoguće dulji život. Želimo vam uzimati mjesta u tramvaju, na parkovskim klupama, u redovima u trgovinama, sporo plaziti po semaforima, jer to je naše pravo. Pravo na život.

Pravo na život. O tome, pravu na život onih koji su stari, bolesni, ne govore ništa ni oni džabalebaroši koji se vole nazivati zaštitnicima prava na život. Dok oni raspravljaju o trenutku kada nastaje život, diskusija jel starije kokoš ili jaje, ljudi umuru. Jebem mater i njima.

Nisam pisao o niskim mirovinama, o nedostatku mjesta u staračkim domovima, o deračini sa skupim lijekovima, u sporoj državnoj upravi. Nisam pisao jer bi to bilo previše majki za jebati, a ja sam ipak stariji i fini gospodin, sa ograničenim mogućnostima na nekim poljima.

Kad smo već kod tih stvari, natalitet nam je prenizak. Nije da se Hrvati ne jebu, premda ja mislim da su u vrijeme dok nije bilo interneta, dok te kod kuće na televiziji čekao Drug Tito na prvom programu, a drug Eduard Kardelj na drugom programu, ljudi puno manje vremena provodili pred televizijama, više su se družili. Pošto sam ja, da ponovim, fin čovjek, neću reći da smo se više jebali, nego da smo se više družili. Jerbo, život je bio ipak jeftiniji, zdravstvo je bilo javno, doduše postojale su plave kuverte, vrtići i jaslice su bile dostupne, sela udaljena dvadesetak kilometara od gradova imala su liječnike, imala su i nekakve tvornice ili pogone u kojima si mogao raditi. Čak si i posao mogao naći. Kak bi ja rekel, bilo je u to vrijeme puno manje destimulirajuće fukati se bez vađenja nego danas.

Stvoren je monstruozan sustav, koji hrani sam sebe. Ljudskim životima. Mladi odlaze, odlaze jer nemaju želuca sve ovo gledati i živjeti. A nemaju ni gastroenterologa koji bi to izliječio, jer je glavni gastroenterolog, onaj koji bi trebao to izliječiti bolestan.

Boli ga kurac.

MO Čerga Sesvete

Objavio
Spectator
-
0

Iz lijenog kunjanja u fotelji prenuo me telefon. Na ekranu piše samo Pišta SBOP.

SBOP je obavještajna mreža koju sam strpljivo gradio, a činili su je građani koji su dojavljivali svinjarije i nepravde koje svakodnevno doživljavaju, a ja sam o njima pisao. Puni naziv je  SpectatorBlogObavještajnoPodzemlje. Polako zamiruća, jer je u jednom trenutku imala 420 članova diljem Hrvatske, da bi sada pala na oko 100. Koristim priliku da im se svima zahvalim na pomoći kroz ove godine suradnje, a ponosan sam da unatoč povremenim pritiscima NIKADA nisam odao identitet ni jednoga. Mnoge od njih na žalost, nisam nikada ni upoznao.

Daklem, priča ko navijen gospodin Pišta.

Prvo jesam li pogledao filmić. Nisam jer spavam, gledam filmić dok je on na mute. Što ću nego se smijati.

Evo i filmića ovdje, pa ga pogledajte i vi, pa onda čitajte dalje.

Razgovor se nastavlja, Pišta is back and alive.

Pišta je tip koji se šeće Sesvetama u crvenom dresu, član je SDP-a od kad valjda postoji, SDP naravno. Pa nastavi, SDP Sesveta nije do sada bio kontrolom Branka Kolarića, on tamo ima premalo pristaša. A Branko K. bi baš volio svoju meku i toplu ručicu staviti na SDP Sesveta. Sada vidim, pod svaku cijenu. Ko u onoj dječjoj igri „Care daješ vojsku, ako ne daš milom, dat ćeš silom“. Pišta ne zna tko je kome prišao, da li Branko izvjesnom Ramizu Ajdinu, ili je Ramiz prišao Branku, ali to čak i nije bitno. Ramiz Ajdin je Rom iz Sesveta.

Prekaljeni političar s iskustvom u mnogim strankama

Ramiz Ajdin je prekaljeni političar s puno utakmica u nogama, borio se on svim snagama za Milana Bandića, koji je među Romima imao status Ciganskog kralja. Pa je pred nekih sedam godina shvatio da se politički može jako dobro realizirati u HDZ-u, gdje je postao jedan od faktora u Sesvetama, a i na nacionalnoj razini prema slikama s Plenkovićem i zagrebačkim vodstvom HDZ-a.

Kao čovjek koji je vjeran svojim političkim uvjerenjima, osvanuo je eto i u SDP-u.

Ramiz je napredniji čak i od stranačkog predsjednika Siniše Hajdaša Dončića koji je bio samo u HDZ, pa postao predsjednik SDP. Kod Bandića Dončić nije bio, nije mi jasno zašto.

I postigao drug Ramiz dogovor s Kolarićem. Lukavi Ramiz je zasvirao na žicu koja se jako sviđa Branku. Kako staviti ruku na Sesvete.

Od izvora dva putića

On bi nekako najradije negdje kraj izvora sjedio. Ali ne da bi frulio i svirao u diple. On bi kraj izvora para sjedio, pa dijelio pare.

Dovest će mu trideset do četrdeset novih članova, pa će Brankovi biti u manjini. Pa će onda lalalala. I hop, Sesvete će jesti Branku iz meke i tople ručice. A Ramiz će napredovati na partijskoj i gradskoj hijerarhiji. On bi nekako najradije negdje kraj izvora sjedio. Ali ne da bi frulio i svirao u diple. On bi kraj izvora para sjedio, pa dijelio pare.

Oduševljeni Branko odmah je odradio svoj dio posla i dogovorio s Tomaševićem smjenu Darije Gorete iz Povjerenstva za odabir sudionika za primanje usluga i podrške u okviru projekta „Zaželi za potrebe Zagreba“,  a u to povjerenstvo nezapamtljiva naziva imenovan je politički iskusni, kod Bandića iskovan, u HDZ-u prekaljen, a u SDP-u realiziran rečeni Ramiz.

Pišta se pjeni dok priča, pljucka, točno osjetim da mi je uho vlažno. Staje, uzdahne pa pita: Poznaš li ti koga iz vrha stranke, da je normalan?

Razmišljam, dosta dugo, pa poznam nek, ne skroz normalne ali relativno normalne. Zašto? Daj me poveži, molim te, imamo u našim prostorijama u Gotovčevoj stolce s metalnim nogama, kad dođu ovi novi članovi, sjedit ćemo na podu,  jer će ove metalne otići u sekundarni otpad, a drugi SDP-ovci će nas zvati Čerga. Pa jel nam iz centrale mogu poslati tridesetak plastičnih stolica, da ne sjedimo na podu po ovoj hladnoći?

Jebi ga, što ću. Dajem mu broj. Zahvalan je do groba.

Sjedim i razmišljam. SDP i Cigani. Pa i nije prvi puta, Stara je to, povremeno ponavljajuća tema. Cigani su unutarnje tajno oružje koje se koristi u rovovskim bitkama u SDP-u.

Sjećam se Grubišnog Polja u kojem su pred unutarstranačke izbore upisivali Cigane da uz naknadu od sto kuna glasaju za nekog partijskog smrada. Pa su glasali. Onda je netko revan iz SDP-a poslao Ciganima iskaznice, pa su Cigani pozvali novinare i ispričali im priču. I poslali u kurac SDP i iskaznice. Jedino su stalno nazivali i pitali kad će novi izbori, oni bi opet glasali. Za sto kuna.

JUTARNJI U ROMSKOM NASELJU ČIJIH JE 49 STANOVNIKA PREKO NOĆI UPISANO U SDP

Ili ono pismo vodstvu SDP-a bivšeg ministra Tihomira Jakovine u kojem piše i optužuje Vodstvo stranke  za izborni inženjering – prekrajanje popisa članova stranke, izbacivanje “nepoželjnih” članova zbog neplaćanja članarine, primanje nepoznatog broja novih članova, uskraćivanje podataka svim sudionicima u izborima, plaćanje (navodno 100 kuna po glasu) pripadnicima romske nacionalne manjine koje se dovozilo kombijima na glasanje.

Evo, toga u SDP-u više nema. I Vjerujem da nema. Sto posto.

Kune su izbačene iz opticaja. Sada su EUR-i.

A SDP je i dalje isti. Ciganska posla

Nepravda, prava pravcata nepravda

Objavio
Spectator
-
0

Tko radi, taj i griješi. Tko puno radi, još više griješi. Pazio ili ne pazio, greška se uvjek može potkrasti. Ja u pisanju griješim bitno manje nego prije nekoliko godina, jer i pišem puno manje nego prije nekoliko godina. Ufatila me fjaka. Postao sam komforan. Puno pisati, značilo bi izaći iz zone komfora. A znate što se dešava kad izađete iz zone komfora, obruše se tupavi ministri koji ne znaju razlikovati bika od krave, ministri koji su lopovi. Ministri koji su budale. Žifčani i nervozni anemičari. Svi mogući gimnastičari i oni koji bi htjeli biti gimnastičari, ali nisu papire dobili, niti će papir ikad dobiti, jer su shvatili da papir nije najvažnija stvar u ovom dijelu Vasione, nego plastika. Maleni komadić plastike na kojem su narisana tri slova. Pa kao nesvršeni gimnastičar moreš ravnat vojskom. Cijele države. Potpisivat ugovore za havijone, za tenkove, plašit raju ratom, tjerat djecu u vojsku da bi naučili slagat krevet. Za čudo, nikad od njega nisam čuo da je rekao Učite djeco, učite. Jer kad bi učili, ne bi bili ministri kao on.

Zna mi se desiti koji puta da mi dojave, Ej braco zajebo si u članku. Krivo si napisao. Neki važan podatak sam krivo napisao, neko ime sam krivo napisao, ili kao što sam onomad napisao da su Ana Knežević i Krešo Sever zaštitnici kuraca. Umjesto kupaca. Normalno se takve greške nazivaju tipfelerom, ali ovo s kurcima naziva se podsvijest. Pa ja grešku ispravim, prije no što se stvar proširi dalje. Ne mislim se pravdati, ni malo, ali greške se događaju. Čak i na ovako uglednim portalima kao što je ovaj moj.

Evo, na primjer, puno veći, planetarno popularni i čitani Politico. Portal koji se vrlo često citira, navodi ga se kao referencu, jedna dosta ozbiljna institucija u kojoj rade novinari, urednici, kavekuvari, tajnici, portiri, a ta stvar se unekoliko razlikuje od novinara, urednika, kavekuvara, tajnika i portira, sve u jednoj njuški, koja sjedi u gaćama s nogama na stolu i piše ovo što vi čitate. Ili srče čaj u nekoj birtiji, piše i preko zaslona laptopa mjerka zgodnu fircigericu dva stola dalje. I lupa tipfelere.

I taj etablirani Politico napravi grešku. Ozbiljni portal, napravi ozbiljnu grešku. Bez brige, oni nisu pisali o Kreši Severu i Ani Knežević.

Pisali su o puno ozbiljnijoj temi. O najutjecajnijim političarima u Europi.

Najutjecajniji. To su prvaci među utjecajnima.

Ili makar među onima koji misle da su utjecajni, jer panjine i budaletine oko njih hodaju klanjajući se, mole ih da se malo sagnu, samo malo, da im makar malkice liznu guze. Jer im je to duševno i egzistencijalno pitanje. To su oni čije ulizice imaju tetovirana vlastita imena na tabanima, kad ih se izvlači iz dupeta obožavanoga, da ne izvuku krivoga. Pa kriva budala postane ministar. Dovitljivo, nema što.

I taj Politico objavi popis ljudi koji su najutjecajniji u Europi.

Razvrstani u tri kategorije po devet ljudi. To je dvadeset i sedam. K tome je navedena i najmoćnija osoba u Europi. Pa je to dvadeset i osam kako sam napisao. Držim vas milly moyi u neizvjesnosti poput kartaša koji poooolako otvara karte. Samo fali dramatično bubnjanje i tuš, zvonki udarac u činele. Ne, nije Andrej Plenković najmoćniji političar u Europi. A barem 220.000 Hrvata je upravo to pomislilo. Giorgia Meloni je najmoćnija osoba u Europi. Očito je da Politico ima neke druge kriterije od Marka Pavića u odabiru najmoćnije osobe u Europi.

Melonica je smještena na Politicovom popisu van svih kategorija.

Top 27

Onda slijedi lista najutjecajnijih njuški u Europi. Njih 27.

U prvoj kategoriji nazvanoj Doers, što sam ja preveo Izvršitelji, nalazi se devet osoba:

Ursula von der Leyen, Vladimir Putin, Donald Tusk, Nadia Calvino, Piotr Serafin, Rachel Reeves, Stephanie Riso, Antonio Costa, Sabine Weyard.

Kao pravi Hrvat, katolik, ateist, drug i komunist, psujem, čitam iznova, gledam sličice tih ljudi.

Nema Andreja Plenkovića.

Pa kako. Ali u naslovu piše da su svrstani u tri grupe. Ovo su nekakvi izvršitelji. Putin i kompanija. Pa nije Plenkovič izvršitelj. On je nalogodavac, premda se to svakako pokušava prikriti. Ponekad i lukavo i maštovito. Pa napišu A.P. pa niko živ ne kuži o kome se radi. Eno ni Turudićevi Bistrići nikako dokurčiti tko bi mogo biti A.P. Evo, potkrao mi se tipfeler u prethodnoj rečenici.

Čitam ja dalje, ulazim u taj drugi dio tablice  već pomalo razočaran, ko da je osamdeseta minuta u Rudešu, a Hajduk gubi jedan nula. A fritule su skupe.

Druga grupa nazvana je Disrupters,  što bih ja nazvao Nezadovoljnicima, premda ima i točnijih prijevoda. Odma sam shvatio da tu Andreja neće biti. On koji svaku noć sanja fotelju u Bruxellesu, ne može biti nezadovoljnik, kaj ne?

U toj grupi su:

Friedrich Merz, Teresa Ribera, Rafal Trzaskowski, Marine Le Pen, Raffaele Fitto, Peter Magyar, Herbert Kickl, Sahra Wagenknecht, Udo Zolleis.

Jebate, kakva imena, skoro ni za koga nisam čio, osim za ovu Le Penis i Merza, a i moj frend iz budimpeštanskih dana zvao se Peter Magyar. Nešto često poput Ivan Horvat. I nema Plenkovića. Nema čak ni Anušića. Ni one budale od vanjskih poslova nema.

Treća grupa je obećavajuća, Dreamers, Sanjari, Sanjalice.

Mark Rutte, Andrej Jermak, Kaja Kallas, Viktor Orban, Armin Papperger, Radoslav Sikorski, Papa Franjo, Pedro Sanchez, Arthur Mensch.

E tu sam već više doma. Znam Papu, znam i tko je Orban, tko je Rutte. Za ovu kaju Kallas nisam siguran, ali mislim da je to ona koja bi htjela da svi skupa krenemo još danas na Moskvu i potaracamo je, kako bi zaštitili njenu zemlju.

Ali jebeš to.

Andreja nema. Nema ga međi prvih dvadeset i osam političara u Europi. Europa ima četrdeset i četiri države. Našeg takmičara nema među prvih dvadeset i osam. Dakle, pri dnu smo.

Europska unija ima dvadeset i sedam država, na popisu je dvadeset i osam političara, odnosno dvadeset i sedam iz EU, jer Putin za sada nije u EU. Nema ni jednog našeg.

Nula bodova. Nema čak ni Andreja Plenkovića. Europa do nas drži ko do komada  pesjeg dreka zalijepljenog o potplatu cipele. Pa mogli su stavit Andreja, pa njega bi to veselilo.

I što sad?

A ne tako davno, u stanju autoerekcije rečeni Andrej Plenković rekao je:

Imate predsjednika vlade koji je jedan od iskusnijih, a neću reći previše, jedan od utjecajnijih članova Europskog vijećaA. Plenković u polemici sa zastupnicom Centra Dalijom Orešković.

I sada Politico ovako. Pizdunski, mučki i pokvareno. Nož u leđa jednom od utjecajnijih i iskusnijih članova  Jevropskog vijeća.

Ja bi da sam na njegovom mjestu stavio vojsku u stanje pripravnosti. Svih šest aviona. Vidjeli bi oni s kim posla imaju.

Očekuje se žestoki demarš Vlade tom Politicu, demarš će poslati Gordan Grlić Radman, a problem je da Politico ni kurca neće razumjeti što se u demaršu kaže. Mladež HDZ će sada uvredama napasti Politico na društvenim mrežama. Majda Burić pisat će im mailove. Branko Bačić neće ništa, jer zna da ga ne bi razumjeli.

Jedina je šansa da ta lista nije gotova. Pa da će na listu uz Izvršitelje, Nezadovoljnike i Sanjare dodati i četvrtu kategoriju.

Politički koruptivci i koruptivci uopće

Na toj listi bi moglo biti barem tisuću ljudi. Svi iz Hrvatske. Na čelu s najmoćnijim, Andrejom Plenkovićem, kraljem političke korupcije. Pa da se vidi tko je jedan od iskusnijih, jedan od utjecajnijih.
Kako je to skromno i samozatajno, sam za sebe i ustvrdio.

Dobro je da je baš Dragan Primorac kandidat

Objavio
Spectator
-
0

Rijetko gledam televiziju, osim filmova i dobrih dokumentaraca. Ali, svakako mi je najdraža emisija Talentshow, prve dvije do tri epizode.

U tim prvim epizodama se osim ljudi koju su uistinu talenti pojavljuju i raznorazni čudaci, koji su uvjereni da imaju neke vještine, pa ih žele prikazati svekolikoj javnosti, duboko uvjereni u svoj talent. Tipovi koji mogu otprditi početak Pete simfonije, ili ona žemska koja se pojavila u halterima i čarapama, pa mrtva ladna u mindžu utaknula flautu i odsvirala Ide maca oko tebe. Ne osjećam ni malo susramlja dok gledam takve, možda malo sažaljenja na njihov skučen um, koji je povjerovao uvjeravanjima cugera u lokalnim birtijama pred kojima izvode svoj show, a koji su ih nagovorili da se idu sramotiti javno, na televiziju s nacionalnim dometom. Pa onda gledatelji okupljeni oko televizora u širom Lijepe našpe (da li naše?) u Vladislavcima, u Tisnom. Umagu i svim mogućim pripizdinama, veselo plješću u ritmu puhanja iz mindže.

Ne puše on u flautu iz mindže. Niti prdi u javnosti. Barem ne Petu simfoniju.

Svjedoci smo već nekoliko mjeseci, negdje iz vremena obilježavanja Oluje, da I HDZ svog konja za trku ima. Doslovce.

Nezavisni kandidat, tako kaže, kojem kampanju plaća HDZ, tip kojeg kao pravog konja, na povodcu vodi Plenković s kirvaja na kirvaj, pokazuju ga ko svjetsko čudo, a on opsjednut odobravanjem HDZ-ovih cugera, a tamo ih ima podosta, izvodi svoju točku.

Ne puše on u flautu iz mindže. Niti prdi u javnosti. Barem ne Petu simfoniju.

Cijela mu je kampanja samo jedno. Laž. Neprekidno isticanje sebe kao neovisnog kandidata koji pišati ne smije bez HDZ-a. Svaki posao zasnovan na laži i prevari, ne završava nikada dobro. Svjestan sam da će ga HDZ svojom mašinerijom unesti u drugi krug glasanja. U drugi krug uči će izranjavan mnogobrojnim aferama od kojih se pristojnom građaninu povraća, opterećen brojnim lažnim obečanjima kojima nas nemilice zatrpava svakog dana, pa će biti serviran na stolu Zoranu Milanoviću, koje takve jede kao predjelo doručku. I ispljune prožvakane. Najgore od svega što postoji, makar minimalna šansa da on pobijedi, jerbo Hrvati nisu uvijek pametni, a pobjeda čovjeka koji je posve svjesno, pri punoj svijesti nekoliko mjeseci svakog dana obećavao stvari koje zna da ni u kojim uvjetima ne može izvršiti, katastrofa je za društvo. Ili možda ne zna, što je još gore, jer samo maloumnik ne može naučiti na pamet tih desetak rečenica koje opisuju prava i obaveze predsjednika države.

Jer Hrvati će 29.12.2024. na izborima odlučivati o osobi koja će, ako bude izabrana, imati samo slijedeće ovlasti:

  • raspisuje izbore za Sabor i saziva prvo zasjedanje Sabora
  • raspisuje referendum u skladu s Ustavom
  • povjerava mandat (mandataru) za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika u Saboru
  • daje pomilovanja te dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom
  • na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu
  • prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija
  • vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske
  • imenuje i razrješuje vojne zapovjednike u skladu sa zakonom
  • na temelju odluke Hrvatskog sabora, predsjednik RH objavljuje rat i zaključuje mir
  • u skladu s Ustavom i zakonom, surađuje s Vladom RH u usmjeravanju rada sigurnosnih službi
  • za vrijeme trajanja ratnog stanja može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskog sabora.

Drugih ovlasti Predsjednik Republike nema. Niti u jednu od navedenih ovlasti ne uklapa se povećanje mirovina 100%, usklađenje plaća i mirovina uz osnivanje Ureda za umirovljenike, beatifikacija Stepinca, nema ni ovlasti u poboljšanju uvjeta školstva, koje je kad već o tome pišem, upravo on kao ministar unakazio bujanjem visokih učilišta, njihovih studijskih programa i zaposlenih, a usporedno s time pad broja studenata i grozomorno nepopunjene upisne kvote; aktualni višestruki problemi hrvatskog visokog školstva. Sve to zamislio je i provo upravo Primorac kao ministar. Čovjek koji mašta o tome da postane vrhovni zapovjednik vojske, poziva vojsku na neposluh. Pa tko je tu šašav?

U svojim istupima Primorac se vrlo često očeše o ekonomsku situaciju, ističe da treba biti bolja, a tip koji ga vodi na povocu poput konja tumači da je situacija odlična.

Kolika je pamet u tog doktora nauka, profesora na bezbroj sveučilišta koji iza sebe ostavlja prljave tragove, govori činjenica da mu čak ni u trenutku predaje kandidature za predsjednika nije bilo dopušteno govoriti. Nego je govorio tip koji ga vodi na povocu.

Sama predaja tih potpisa u DOP-u izgledala je karikaturalno. Sve oličenje zla hrvatske politike, svi oni koji su svojim političkim djelovanjem doveli do propadanja životnog standarda običnih građana nagurali su se u prostorijicu. Kakvih je tu sve likova bilo. I onaj glavati ministar koji nam poručuje, ako nam je kruh skup, da ga kuhamo sami. Saborski zastupnik, izvjesni Dario Hrebak, iz stranke koja ima podršku samo 0,4% birača, ali je vrlo glasan u obrani nemorala nepravdi koje proživljavamo svakog dana.

Svi besramnici bili su tamo. Da podrže besramnika.

Falili su tamo samo ustavni suci. Oni nisu trebali ni doći. Oni su svoj posao trebali obaviti u tišini, daleko od očiju javnosti.

Dragan Primorac je svojim svim lažima i cjelokupnim životnim djelom kandidat opasnih namjera, jednako kao što su i stranka koja ga podržavaju, HDZ, ali i Domovinski pokret, HSLS, HNS, ali i klub nezavisnih zastupnika stranke opasnih namjera. Stranke koje uporno i ustrajno održavaju Hrvate u bijedi i neimaštini, bahato nam objašnjavajući kako nam je dobro, samo radi svojih kokošarskih interesa.

Ima samo jedna stvar koja je u kandidaturi Dragana Primorca dobra. Jako dobra.

 

Pogled na lice Andreja Plenkovića 29.12.2024. u 22 sata, nakon objave prvih izlaznih rezultata.

Taj trenutak zadovoljstva prekriti će sve ove svinjarije koje svakodnevno gledamo i slušamo.

A Harry Stampera nema…

Objavio
Spectator
-
0

Često se ovih dana sjetim scene iz filma Armageddon, one scene u kojoj A.J. za vrijeme priprema za let do onog asteroida radi probno bušenje stijene  strojem. Pa buši ko sivonja, buši, sve se trese, raspada, a on histerično buši stijenu, ne smanjuje pritisak, a Harry Stamper se dere da smanji gas. I bušača glava pukne. Jerbo je bila prevelika sila. A Harry je znao da se silom ne može uvijek.

Tri desetljeća iz dana u dan mi, kao društvo, bušimo stijenu. I došli smo do tvrdog sloja, a oni koji upravljaju društvom ne znaju smanjiti pritisak. Bahata sila, sve se trese, puca po svim šavovima, a pritisak ne prestaje. Andrej bahato hoće još. I još. Društvo je u kaosu, umirovljenici, nas 1.200.000 nezadovoljni mirovinama, uvjetima života koji nisu ni približno onakvi kakve su zaslužili svojim radom, svojim izdvajanjima u mirovinski fond, koji je opljačkan, jer se iz njega isplaćuju i mirovine stečene po posebnim uvjetima, takozvane povlaštene imovine. Iz fonda koji se puni sredstvima iz osnova rada isplaćuje se mirovina onima koji je nisu stekli radom, kategorijama koje je Država odlučila honorirati po posebnim kriterijima. Umjesto da im isplati mirovine za onaj dio koji su radili, a dodatke koji im pripadaju iz razno raznih osnova da isplati iz proračuna. Pljačka je to svakog od nas koji smo umirovljenici. Jedan kraći vremenski period tako je i bilo, povlaštene mirovine isplaćivale su se iz proračuna, da bi se HDZ po dolasku na vlast vratio na omiljeno. Pljačku umirovljenika.

Odgovorno tvrdim, da su svi ti silni predstavnici umirovljenika koji su prošli kroz Sabor, samo obične guzice i sudionici u pljački onih koji su ih izabrali, jer se nisu suprotstavili pljački mirovinskog fonda, nego samo gledali na svoju korist.

Perpetuum mobile lopovluka se nastavlja.

O onome što nazivamo zdravstvo ne treba ni gubiti vremena. Beskonačne liste čekanja koje ponekad, smrću onih koji čekaju, smanjuju, neprekidni dug veledrogerijama koji priječi redovitu i kvalitetnu opskrbu lijekovima, a istovremene krađe u zdravstvu. Hapšenje Vilija Beroša dokazalo je da je jedan vrlo bitan resor državne uprave preuzela mafija. A Vili Beroš bio je ministar u vladi koju velikim dijelom čine pripadnici organizacije koja je do pred dvadesetak dana bila proglašena udruženim zločinačkim pothvatom. Udruženi zločinački pothvat više nisu, jer su platili dug određen presudom. Dakle, platili su da više ne budu udruženi zločinci. Taman kad su platili, uhapse im ministra.

Perpetuum mobile lopovluka se nastavlja.

Perpetuum mobile (lat.: neprestano pokretljivo) je naziv za stroj koji bi, stavljen jednom u gibanje i ne trošeći energiju, nastavio kretanje beskonačno i pritom još obavljao koristan mehanički rad.

Kad je HDZ počeo s krađom, iz početka su to bile tvornice, kombinati, pa novac iz stambenog fonda, oni s krađom nisu stali, za krađu im ne treba energija. Dijete vam traži posao, nema, ukrao HDZ-ovac za svojtu, trebate pregled kod doktora, dođite za godinu i pol, jer HDZ-ovac ide odmah. Trebate se cijepiti jer ste rizična skupina, a cjepivo tek došlo, ne možete jer se cijepi HDZ-ovac, mlad i zdrav. A vi se cijepite ako termin doživite.

Tumor nemorala, nesposobnosti, krađe i nepotizma zahvatio je pravosuđe. Uistinu ne poznam nikoga tko vjeruje pravosuđu. Osim ministra Habijana. I naravno, prometnog ubojice Banožića. Oni imaju i zašto. Malo tko se sjeća da je Gabrijela Žalac bila u zatvoru. Istražnom. I to je to. Godine prolaze, a njoj suđenje nije ni počelo. Kao ni velikoj većini HDZ-ovih lopova oz prvog ešalona. Svakako će se ti rokovi produžiti dolaskom njihovog dečka na čelo DORH-a.

Parlamentarni život, diskusije u Saboru liče na pijane tučnjave u saloonima Divljeg Zapada. Kakvih se tu krkana nakupilo, sjecikesa koji bi i rođenu majku prodali za šaku EUR-a, a spremni su u svakom trenutku rugati se nekome. Jer ogledala nemaju. Jer im je život sazdan na krađi i lopovluku. Oni drugo ni ne znaju nego grabiti tuđe. Parlamentarni sustav je karikaturalno kreiran, cijelo društvo koje je direktno ovisno o odlukama Sabora, talac je nakaradnog sustava da prevagu u vlasti donosi nekolicina etnobiznismena koji predstavljaju manjine, a u biti, oni su samo sjecikese.

Hrvatska je talac volje manjinskih predstavnika. E, pa sad, jesmo li za to išli u rat?

Ja nisam.

Kao građanin, bio sam skoro siguran da me više ništa ne može iznenaditi. Jer su mi poznate osnovne postavke u društvu. A stvari u društvu se odvijaju upravo u skladu s njima. I onda se pojavi predsjednik Ustavnog suda, Šeparović. I mrtav hladan iznese tvrdnju koja ne bi prošla ni u latinoameričkim državama. Ustavni sud je sam sebi produžio mandat. Jer je bila nužda.

Onda je izabran novi-stari saziv Ustavnog suda. Pa je ta odluka nevažeća. Ali ona postoji. Ona je tu negdje.

Tu negdje su i pravnici, advokati, suci, državni odvjetnici. I nitko od njih ne podnese kaznenu prijavu zbog veleizdaje. Jer:

Veleizdaja teško je kazneno djelo vjerolomstva prema vlastitoj državi, odnosno, zatiranja unutarnjega stanja ili ustavnoga poretka države, kažnjivo  prema člancima 135 do 155 KZ. A kaznena prijave se može podnijeti ako je zaprijećena kazna veća od pet godina.

Sustav kojem je Andrej Plenković došao je do tvrde stijene. I on nastavlja histerično bušiti. A Harry Stampera nema, poginuo je. Nitko ne može zaustaviti Andreja Plenkovića koji društvo vuče sa sobom.

U svoje ludilo.

1...789...365Stranica 8 od 365
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator