Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali[1]. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.[2]
Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima.
Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.[3] Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
Neki od vas se sigurno pitaju, što ja tu gnjavim sa citatima i definicijama.
Dakle, ojkavica je najstariji način pjevanja u Hrvatskoj.
Poznato je da vanjski svijet, izvan ove primitivne i zatucane rupetine u kojoj živimo drži do njegovanja i čuvanja tradicija, pa je tako UNESCO upisao u svoj popis taj način kulturnom baštinom.
i to ne bilo kakvom, nego ugroženom.
Ugroženom, zato jer znaju u kakvim okolnostima živimo i u kakvim se okolnostima ojkavica pjeva..
Ugroženom, zato jer znaju da ćemo napravit sve da bi potrli ono što valja, čemu se drugi dive.
Kao što smo novogradnjama i betonizacijom sjebali Plitvička jezera, kanalizacijom i govnima iz birtija sedrene barijere.
Kao što smo sjebali državu koja je imala strahovite potencijale.
Kao što ćemo sjebat i jedva rođena sitna poduzeća.
Jer, mi smo majstori za sjebat.
Od pite napravit govno.
Zapet dana trebao bi se održat Festival ojkanja, u Petrinji.
Na koji bi došli brkati ojkači, u kožusima, opancima i pustili glas dok je u njima daha, pjevali o vuku što je magare na plot nagonio, ili o medvjedu gorskoj životinji.
Ali, ne vole branitelji da ime neko pjeva o vuku koji magarca na plot goni,a i protiv medvjeda, gorske životinjeimali bi oni dosta za kazat.
Ne vole oni da se pjeva sve do zadnjeg daha.
Razlozi su naravno, jer je poginulo i stradalo puno ljudi u ratu.
A oni su preživjeli.
Pa su gospoda survivori održali konferenciju za tisak, na samu Veliku Gospu navečer, jer je to jedini termin kada su se mogli skupit, jer su kladionice zatvorene.
Jer ih jebe što će se o magarcu na plotu i medvjedu gorskoj životinji pjevati u Hrvatskom domu.
Javile se i naravno udovice, koje se više niti ne sjećaju lika svojih poginulih muževa.
Svi su skupa uzeli zastave, obukli uniforme, mnogima uniforme više nisu mogli na trupine napuhane bezbrojnim ispijenim pivušama i silnim janjcima što su natrpali u se.
Pa izveli trbušine u šetnju.
Militarizam pod parom, ili paramilitarizam, šeće ulicama i protestira protiv Festivala ojkanja, UNESCO svjetske ugrožene baštine.
Ugrozitelji su odmah pokazali tko ugrožava, zašto ugrožava zaštićenu ugroženu svjetsku baštinu.
Tko to jebe UNESCO i nekakvu baštinu?
Stvar je, što bi reko ministar Krstičević, za kojega sam siguran da ojkanje ne jebe ni pola posto, ugroza.
Njih ojkanje uznemirava. Razjebe ih, tako da prevrnu očima.
Čim čuju makar i prvi glas pjesme o vuku i magarcu, razjebe ih do kraja. Padnu u afan.
Ispune krive tikete, pošalju sve u tri pičke materine, pa nisu se oni za to borili.
Jer su se borili za otić u penziju sa dvadeset i pet.
Svaki put ih neki takav događaj razjebe i onda se oni u razjarenosti, otkriju.
Pa se otkrije za što su se borili.
Za penzije i povlastice.
Borili su se da mogu jebat kako im se digne sve druge u mozak. Za odličnu lovu.
Bezbroj puta je citiran general George Patton, i njegova izreka
‘Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac’.
Hrvatska te džabalebaroše plaća već četvrt stoljeća, ne samo njih, nego i one preko granice, tako da sam siguran da je prvi dio izreke generala Pattona već ispunjen.
Za drugi dio izreke, e, ne bih baš…
Slobodan sam (niti je svaki čovjek slobodan, ali niti je svaki Slobodan čovjek) si prisvojiti definiciju riječi branitelji, jer sam u tekstu Gospodo domoljubni primitivci, molim vas, ujednačite kriterij! ,
11.09.2018. u 7:23, prvi u našem medijskom prostoru napisao:
Da li se ikada iko sjetio, zašto ta kasta War dogsa, nikako ne želi promijeniti naziv iz branitelji u veterani?
Osim mene?
A toliko je očito, stoji vam cijelo vrijeme pred nosom, a vi ne vidite.
Branitelji su zato da bi nam branili.
Sve ono što se njima ne sviđa.
Pa je definicija vrlo brzo krenula dalje, branitelji postali zabranitelji.
E, pa za one koji svoje ideje crpe iz tuđih…
Evo još jedan hint.
Jeste li primijetili da sve te branitelje uglavnom smetaju nastupi pjevača. To ih razjebe do ludila?
Zašto je tome tako.
Stvar je toliko očita, stoji vam cijel vrijeme pred nosom, a vi ne vidite.
Tko pjeva, zlo ne misli. Stara je poslovica, a film.
A svako tko zlo ne misli, ne misli kao oni.
