Škola je zajebana stvar.
Tjeraju te učiti, tjeraju te ponašati se.
A tebi s to sve ne da. Jer si rođen pametan, od malena su ti govorili da si isti ćaća, pametan na njega. Pametan kao on.
A tek ti je bilo pet godina.
I bio si već iste pameti kao čovjek od 35.
Pa koji ćeš onda kurac ići u školu, kada si već pametan i sve znaš.
Ćaća i mati su te naučili sve što moraš znati.
Usadilo ti ljubav prema Domovini, prema Bogu i Hrvatskoj povijesti.
Još ti u ušima zvone triščetine koje ti je Otac opalio kada je vidio da si u zadaći iz vjeronauka napisao hrvatsko more.
Od tada znaš da je Hrvatska uvijek veliko slovo.
Zna ćaća bolje nego profesori u školi.
Već sa tri godine si naizust znao nabrojat sve Hrvatske kraljeve, a znao si i sve junačke Hrvatske pjesme koje si ponosno pjevao kada su dolazili gosti na obiteljska slavlja i okupljanja povodom Dana NDH i Poglavnikovog rođendana.
Pa su tete i strine raznježeno govorile
Ajme vidi našeg Juru Rafaela, što je pametan. Ma mišu mali, pa ti sve znaš. On se rodija pametan.
Uopće, rado se sjetiš svega iz razdoblja prije škole, jer je škola bila za te muka.
Od prvog dana kada si na ulasku u učionicu, u pratnji majke ušao i zvonko i ponosno sa vrata piskutavim dječjim glasićem pozdravio „Za Dom“.
A niko nije odgovorio.
Pa su te odveli kod ravnatelja i psihologa. A nastava još nije ni počela.
To što si ti izverglao da je to stari Hrvatski pozdrav, nije se primilo ravnatelja, nekakvog Stojanovića, a ni majčina uvjeravanja nisu pomogla.
Ali si odmah shvatio o čemu se radi. Jer, majka te je lijepo poučila na povratku u učionicu da je ravnatelj „njihov“.
Znao si ti već tada što sa njima treba napraviti.
A vrbe kraj škole ne rastu.
Jučer sam dobio mail.
Mail je poslala osoba koja se zove Hrvatska U Srcu.
Mail sadrži otvorene prijetnje, a napisan je kako je napisan, mail vrvi gramatičkim pogreškama, ali pisac zato ima Hrvatsku U Srcu.
Svi oni koji imaju Hrvatsku U Srcu, za one, koji su im kako bi oni rekli sumljivi, misle da oni imaju Hrvatsku na kurcu.
I u pravu su.
Ako Hrvatsku čine ovakvi ljudi, ako Hrvatsku čine štovatelji lika i nedjela Ante Pavelića, Maksa Luburića, Jure Francetića i Rafaela Bobana, onda to nije moja Hrvatska.
I na kurac ih nabijem.
I njih i takvu njihovu Hrvatsku.
Svakim danom moja domovina, za koju sam ratovao, sve više predstavlja civilizacijsko ruglo, njeno prelijepo lice naružnjuju kraste mržnje, otvorene krovločnosti.
Sve ovo pišem u osvit Onih dana.
Sinjska alka, proslava Dana pobjede, dani su kada zvizdan opali u tikvu, kada ono malo sasušene sive tvari provrije i proključa. A i utjecaj bevande i pivuše nije za odbacit.
Dani su to kada shvatiš da je domovina Svetinja.
Tužno mi je pisati o zločinima koje su napravili Ustaše tijekom drugog svjetskog rata, takve zvjerske zločine da su se od njih ograđivali čak i njemački generali, gledali su na njih sa gađenjem.
Tužno i gadljivo je pisati o tome, da je najljepši dio naše domovine maloumni krvolok jednim potezom pera poklonio Italiji.
Tužno je i gadljivo pisati o tome, da je taj maloumnik, a krvolok, poklonio suverenitet te nakazne države Italiji, priznavši vlast nekakvog Talijana – kralja nauljene tintare.
Pristojnim ljudima se to sve gadi. Oni se toga stide.
Mnogi se čak ne vole toga ni prisjećati.
Toga dijela sramne hrvatske povijesti.
Čega se pametan čovjek stidi, time se budala ponosi.
Koliko li samo ima tih Jure Rafaela,, koliko li samo ima hrabrih bojovnika kojima je Hrvatska U srcu?
Toliko su okupirani Hrvatskom i ljubavlju prema njoj, da nisu ni hrvatski jezik naučili.
Nisu stigli od silne ljubavi.
Pun mi je kurac tih nepismenih i krnjavih NDH domoljuba, sramote ljudske civilizacije.
Pa da jasno kažem, što jučer nisam rekao.
Paveliću je mjesto u Italiji.
Nigdje drugdje.
Poklonio je Istru, Dalmaciju i otoke Italiji.
Priznao je vlast nekakvog fićfirića princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torinote toga srolju postavio za kralja, nadjenuvši mu časno kraljevsko ime Tomislav.
Govno jedno!
Što se mene tiče, mogu te sve zločince čija trupla gnoje španjolsku zemlju, zakopati u Kvirinalsku palaču, boli me kurac.
Mogu ih baciti u more Otrantskih vrata.
I za to me zaboli kurac
Premda, mislim da u Italiji ima puno pogodnije mjesto.
Terzigno, udaljeno mjesto dvadesetak kilometara od napulja.
Najveći deponij smeća u Italiji.
Siguran sam da niko živ ne bi primijetio još koje govno na hrpi.
E za to me ne zaboli kurac.
Drago bi mi bilo!
