Umro je Slavko Goldstein
Neka mu je laka zemlja. Ne kažem hrvatska, jer gospodin Slavko je bio građanin svijeta.
Nikada nije bio od onih koji su se svrstavali na pravu stranu. Nije se opredjeljivao.
On je stvarao pravu stranu.
Ljudsku i moralnu.
Ljudi su se opredjeljivali prema njemu.
Izgovorio je slabašnim glasom ” Šema Israel Adonaj eloheinu Adonaj ehad”
I to je bilo to. Umro je.
Sada leži na podu, licem prema izlazu, skupljenih nogu i sklopljenih ruku, zatvorenih očiju, pokriveno plahtom, pokraj glave mu gori svijeća.
Umorno tijelo našlo je svoj mir.
Dok razmišljam o njemu, u meni raste bijes. Prezir.
Starac, nemoćnog tijela, izmučenog godinama, staračkim bolestima, mladenačkim teškim radom u kibucima Izraela, pod stare dane doživio je nešto što niti u snu nije mogao zamisliti.
Čovjek je po svom temperamentu, religiji, volji, a i financijskim sposobnostima proputovao cijeli svijet.
I onda je stao.
Došlo je vrijeme, godine su nazočne, da se smiri. Da sjedi, šeće, čita, piše.
I dok je tako sjedio, šetao, čitao, pisao, ušljivi pokvarenjaci su ga šetali po svijetu.
Vidio je gospodin Slavko za vrijeme te šetnje puno stranog svijeta.
A da ni nogom nije kročio izvan Zagreba.
Upetljali ga ko pile u kučine u govna, podlaci, kako bi dr. F. T. rekao ” smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše”.
Gamad koja je radi šake judinih škuda pljunula na pošten i nadasve častan život gospodina Goldsteina.
Kokošari i ovisnici, čija je pohlepa rasla iz dana u dan, do nebeskih visina, čak do Slavka Goldsteina.
Crvi i paraziti pljunuli su na lik velikana.
I danas ti crvi, bez morala, jalnuški diletanti, odlučuju o sudbini.
Mojoj, moje djece, vašoj, vaše djece.
Veliki Goldsteinov prijatelj, Vlado Gotovac, rekao je onomad za neke druge:
“Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.”
