Gledam prijenos protesta radnika Uljanika na Markovom trgu.
Pa si mislim, Dragi brodograditelji, evom vam kurac!
O ekonomskom aspektu događanja u Uljaniku, pisao sam iscrpno jučer, u članku Plenković ne bi smio primiti brodograditelje, ili Kako je opljačkan Uljanik?.
Iza svih iznijetih podataka, analiza i iznesenih brojki stojim, one su sve javne i dostupne javnosti.
Namjera mi sada pisati o moralu.
Nipošto o političkom moralu, poslovnom moralu, ljudskom moralu.
Namjera mi je pisati o moralu uopće.
U cijeloj priči oko Uljanika, ima svega, ali onog normalnog, svima prihvaljivog morala, svakako ima ponajmanje.
Sjećam se vremena prije rata. Kada je negdje zaškripalo u nekakvom poduzeću, onda su se skupili radnici, ispisali transparente, najveći transparent je bio naravno Titova slika, pa zastave i nekoliko transparenata, tipa, Hoćemo naše plaće.
Ma nisu ni krenuli prema porti, već je nekakav lokalni komitetlija dao nalog da se skupi lova i plati za plaće.
Pa je stvar riješena.
To je bilo pred više od četvrt stoljeća.
Ta su vremena davno prošla. Šaptom, vrlo tihim šaptom, nestali su Đuro Đaković, Jugoturbina, Prvomajska, Končar skoro da je neprepoznatljiv u odnosu na nekadašnju veličinu, kako tehničku, tako po broju radnika, nestala su poduzeća diljem hrvatske, nestala je i Modea i Garešnice, Dalit iz Daruvara, Željezara u Splitu, SAS iz Zadra pretvorio se u karikaturu od svega što je nekada bio. Nestao je i OLT iz Osijeka, Tomo Vinković iz Bjelovara.
U tišini.
A radilo se preko sedamdeset tisuća radnika.
Tvornice , neke od njih, pri samom SVJETSKOM nivou tehnologije, nestale su.
Šaptom pale.
Sve su to bile, u trenutku nestajanja, tvornice u državnom vlasništvu.
Dakle, danas je Uljaniku privatnom vlasništvu, također i kćerka firma Uljanik plovidba u vlasništvu je nekolicine moćnika, izuzetno poveznim sa lokalnim IDS-om.
Privatna firma koja ne isplaćuje plaće.
Isto je kao što nekakva trgovina na kraju vaše ulice, ne plaća svoje radnike i dobavljače.
I ode u vražju mater.
I vi odete i kupovat u drugi dućan, sto metara dalje. Bez imalo empatije.
Ko ga jebe kada nije znao radit.
Dakle, danas, radnici Uljanika postavljaju, po mome, nemoralne zahtjeve, nemoralne prije svega, prema nama svima, građanima, a tek nakon toga i prema Vladi RH.
Gledam prijenos i ne mogu vjerovati.
Izjavu daje šef štrajkaša, koji posve ozbiljno, ali vrlo rezolutno i nadrkano, pojašnjava da su od strane Vlade, dane nekakve garancije da će biti isplaćene plaće za sedmi mjesec, a vjerojatno i za osmi mjesec. Dok lova ne sjedne na račune oni neće raditi.
Što se mene tiče što oni. neće radit? Ako im se ne radi, neka ne rade, ali neka to ne rade po cijeloj Hrvatskoj, neka ne drže u šahu cijelu Hrvatsku.
Ali oni bi radili ono što im ne ide, i što se jako loše prodaje.
Drugo neće!
Pa šef od štrajka kaže:
Primio nas je premijer i tri ministra. Do kraja tjedna mogle bi biti osigurane dvije plaće… Intenzivno se pregovara s bankama. Razgovara se s više banaka, manje je to bitno, bitno je da osiguraju plaće do kraja tjedna kako su rekli
Da se štrajk prekine, treba radnicima do kraja tjedna isplatiti plaću za sedmi mjesec, i osigurati plaću za osmi mjesec – rekao je drugi šef svinjskih polovičara, Mladen Novosel iz SSSH. Ako se to ne dogodi, razmotrit ćemo i druge opcije. Štrajk traje do isplate plaće
Vidite što se dešava, nije ni Vladi ugodno da nas ima pod prozorima.
Dakle oni će dobiti plaću za osmi mjesec u kojem će se barem petnaest dana sunčati i puhati u fučkaljke.
I slijepcu je jasno u da u Hrvatskoj brodogradnja nema smisla, a niti ekonomske logike, naročito ne ona u Puli, gdje je brodogradilište smješteno u samom centru grada.
Bilo je razgovora i o restrukturiranju, o promjeni namjene, ali štrajkaši to ne pristaju, jer oni baš oćeraditi brodove, koji sve manje nekome trebaju.
Sve druge oblike predloženih restrukturiranja, oni ne prihvaćaju!
Kada je Uljanik stvarao dobit, dijelili su viškove i dividende. Oni su privatno poduzeće, u kojem je država suvlasnik dvadeset posto, a radnici su skoro pedeset posto. Dividende su dobivali suvlasnici, dioničari.
Kada Uljanik posluje sa gubitkom, onda je to vaš i moj problem. Problem države.
I jebe im se živo.
Ako ne bude po njihovom, evo ih pod prozore sa fučkaljkama.
To je rekao u jednoj lijepoj rečenici šef štrajkaša:
Vidite što se dešava, nije ni Vladi ugodno da nas ima pod prozorima.
Dok se iza njega orilo: Uprava odlazi!
A uprava je tristo kilometara udaljena od markovog trga i ne namjerava otići.
Dapače, isplaćuje si dividende upravo ovih dana.
Jer, lova koju oni traže je lova iz proračuna.
Moja i vaša.
Ja svoju lovu ne dam. I jebe im se živo.
Prema tome, gospodo, većinski vlasnici, ko vas jebe!
Ne gurajte više ruku u moj džep.
U dvadeset godina svakom članu moje obitelji uzeli ste tisuću eura kroz nekakve garancije i jamstva koje su vam dali.
Samo Uljanik je dobio dotacija i jamstava četiri milijarde kuna, dovoljno da im se svima plati doživotni rad, svih četrdeset godina staža, da ne rade i odu u mirovinu.
A vi ste prodavali brodove za masne pare i dobivali svake godine od države dvije stotine miliona kuna, za te novce nisu se kupovali lijekovi za bolesne, nisu se gradile škole, penzioneri su dobivali sve manje, đačke kuhinje u vrtićima su postale katastrofa.
A vi bi baš htjeli i dalje taj novac?
Pa koji kurac više oćete od mene
Da si zgulim kožu i da vam i to dam?
Pa gospodo, di su pare????
Vaš mentalitet i metode su viđene i gledane svaki dan u ovoj zemlji izjebanoj od svih kojima se digne kurac!
Vaše ponašanje je po modelu šatora iz Savske 66.
Znate raditi, želite raditi?
Pa radite, izaberite si upravu koja će vam naći posao.
A moju lovu, lovu mojih roditelja, moje djece, nemate pravo tražiti.
U ime bilo kakve tradicije.
Ti štosevi više ne prolaze.
