Rastužila me danas Aleksandra Kolarić.
Sjećam se kako sam je, u vrijeme predizborne kampanje u Zagrebu, nazvao SDP-ovom jurišnom puškom AK47.
Mislim da mi nije radi toga zamjerila, dapače, shvatila je to kao kompliment, što je i bio, ali moram priznati da sam ja uistinu nespretan sa komplimentima.
Dićeš ženu komplimentirati usporedbom sa strojnicom?
Kako bi neki protukandidat reagirao da sam ga nazvao toljagom?
Ili drugoga buzdovanom?
A sve je to oružje.
Danas čitam malo manje, radim na kontroli nanesene štete portalu, tako da sam samo proletio naslovima i na Indexu ugledao šalabahter koji je drugarica Alex podastrijela ovima koji pimplaju oko Bernardića, ne bi li ga stresli iz njegove fotelje.
Koju je prilikom stupanja na dužnost obilno zalio kantom cijanofiksa.
Prateći lik i djelo gospođe Kolarić, odavno sam shvatio da je ona posvojim sposobnostima, jedna od onih koja je svakako zalutala u stranku.
Posve otvoreno priznam, da sam u sukobu i obračunu nje sa Milanovićem, bio na Milanovićevoj strani, razlozi sada više nisu bitni.
Milanovića nema, pa nema smisla pisati o lanjskom snijegu.
Što se tiče njezinog izbacivanja, priznajem, bio sam potpuno ravnodušan, nije me se ticalo.
Egoistički, znam, ali priznam
Strašno me veselio njezin povratak u stranku, jer se već u to vrijeme oko stranke širio vonj žabokrečine, a bio sam uvjeren da će ona svojim djelovanjem, znanjem i mentalitetom, strahovito brzim refleksom možda nešto učiniti.
U predizbornoj kampanji, ponašala se vrlo korektno, tri zagrebačka kandidata (Kolarić, Čičak, Maras) izašli su, ali jako prekasno sa zajedničkom listom kandidata.
Pratio sam kampanju, bila mi je impresivna njezina volja, energija trud.
Sada sa odmakom od nekoliko mjeseci, moram sa poštovanjem priznati da su svo troje u kampanji radili ko životinje, ali vrlo korektno, nisu čak niti koristili sve argumente koje su mogli, u borbi protiv zajedničkog protukandidata Denisa Hrestaka.
Nisam u to vrijeme htio zadirati u njihovo jedinstvo, ali, sada smijem napisati, prema gospođi Kolarić sam bio povukao ručnu, jer sam smatrao…
Sada moram stati, da krivo ne kažem, da pojasnim.
Gospođa Kolarić, po svojoj inteligenciji, stavu i gardu ne može biti ničiji projekt. Jedino ona može biti projektant.
Dakle ona nije bila projekt Komadine i Ostojića, koji nisu vesla sisali, pa da su mislili da je Denis Hrestak neki jaki kandidat.
U tom triju, jedino je moguće, da ova dvojica budu Alexin projekt, nipošto oni njezin.
Bio je naprosto kandidat, nemušti aparatčik, koji je na tomboli dobio glavnu nagradu.
Za bit topovska hrana triju AČ&GM&AK47, ali i Spectatoru.
Dakle, ovim pimplavcima iz ekipe Piškit ću, kakit ću, gospođa Kolarić je opalila šalabahter.
Preko novina.
Da ne bi bilo, nismo znali.
Sada znaju svi oni koji čitaju Index, a možda su i drugi portali prenijeli.
Sada ovih osamdest lijepo čitaju, gledaju, vrte po Statutu, pa se pitaju, Jebate, pa ko je ovaj Statut izglaso, pa to nisu napravili normalni ljudi.
Biti ću pristojan, pa neću reći ko je ovaj Statut izglaso, na neviđeno.
Samo znam da AK47 nije, znam da je bila neka frka da li će uopće biti kao gost na Konvenciji.
Dakle, dragi pimplavci, da vam ja pojasnim, sa stanovišta kako sam ja pročitao Alexin šalabahter.
Prvo, zviznula vam je doooobru, zvonku šamarčinu mokrom rukom, kako se ono kaže: Pa ćeš drugi puta mislit.
U beskrajnom navođenju paragrafa koje ste vi izglasali, sve vas više uvodi u labirint vaše nemoći.
Nipošto mi nije, ma ni na kraj pameti sada citirati njezin šalabahter, ali da vam kraćeno napišem.
U šalcu se često spominje Predsjednik, potpredsjednici, predsjedništvo, glavni odbor, većina, Komadina.
Capisci?
Kužite zajeb?
Niti u jednom tom organu, Predsjednik se ne računa, jer njemu bi ova ekipa trebala raditi o rusoj, na ramenima glavi, ovi kaj pimplaju oko predsjednika, nemaju većinu, koja bi im mogla garantirati bilo što.
Ma možete vi zbrajati na prste i ruku i nogu, vas četiri imate osamdeset prstiju, taman malo više od potrebne većine da se sruši Bero.
A nemate ih više od četrdeset.
Zašto me je rastužila Aleksandra Kolarić?
Jer sam dobio potvrdu.
Bolje rečeno potvrde.
Prvo da sam bio bolno u pravu kada sam u svojim tekstovima, barem sdopedesetitiri puta napisao da su ovi, a i svi oni kaj su potpisali pismo, sami krivi, jer su izglasali takav blesavi Statut koji im veže ruke, na neviđeno!
Što samo pokazuje da bi možda bilo bolje da se oni bave uzgojem zelja, a ne politikom.
Drugo razočarenje je, priznam, što sam sada konačno dobio potvrdu da je Alexin projekt Komadina još uvijek u toku.
